StoryEditor
Ostalo@ Stripovi by Ivan

Splitski strip je anarhičan, nema svetinja, ali je i topao i autoironičan

Piše Jakov Kosanović
12. veljače 2020. - 08:00
Svi slavni strip-autori bili su nadljudski marljivi. Ne znam je li se tu radilo o potrebi da se preživi ili o opsesivno-kompulzivnom poremećajuPaun Paunovic/Cropix

Nema tome ni tjedan dana da je hrvatska platforma nezavisnog stripa “Komikaze” sa svojim 18. brojem osvojila nagradu za najbolji alternativni strip na međunarodnom festivalu stripa u francuskom gradu Angoulemeu.

Angouleme je francuski srednjovjekovni gradić blizu Atlantskog oceana u kojem je ovaj festival jedini veći događaj i to već 37 godina. Šatori, izložbe, radionice, performansi, tribine, ceremonije tih dana prošaraju cijelo mjesto, pa je i ove godine koncem siječnja tamo bilo 5810 profesionalaca iz 36 zemalja; od čega 1170 izlagača i 1587 akreditiranih autora. Među tim tisućama, jedno od imena Festivala je i 46-godišnji Splićanin Ivan Marušić.

“Crtam od kada sam naučio držati olovku u ruci, zarazio me moj tata koji je sjajan crtač. Ali čim sam naučio prva slova počeo sam raditi stripove, jer me pričanje priča crtežom privlačilo više od slikanja, na tatinu žalost....”. govori nam Ivan o sebi, ali ga prekidamo –

Čekajte malo, tata... Joško?

– Moj tata se zove Joško, po zanimanju je arhitekt i crta karikature, ali to nije onaj, poznatiji Joško koji crta za “Slobodnu”, smije se Ivan i dodaje kako i on sam ima imenjaka koji je isto umjetnik, Ivana Marušića Klifa, s kojim i njega često brkaju.

Angouleme je stripovski Cannes

O.K., ispričavam se, gdje smo stali? Na tatinu žalost...

– U školi primijenjene umjetnosti dragi profesor Gorki Žuvela je kritizirao moj crtež kao previše “stripovski”... izafektiran. Ni na akademiji tada nisu blagonaklono gledali na strip, pa sam pokušao pobjeći od već izgrađenog stila, dovesti ga u pitanje. Na duže vrijeme sam se udaljio od ozbiljnijeg rada na stripu i tražio svoj izraz u drugim medijima. Zanimala me suvremena umjetnost, mogu li se izraziti i tim jezikom.

Otkrio sam da je i taj svijet pun zanimljivih mogućnosti. Ipak se u tridesetima ponovno probudila ljubav prema stripu, otkrio sam da mi se lakše izraziti stripom jer je to materijalno nezahtjevan medij, pristupačan svima, naoko jednostavan pa ne izaziva strahopoštovanje ili zazor, a opet dovoljno fleksibilan da se njime može progovoriti o stvarnosti, autentično i iskreno.

Kažite nam malo o recepciji “Komikaza” u Angoulemeu? Što nagrada znači za hrvatski strip?

– Hrvatska ima natprosječan broj izvrsnih crtača stripa, od kojih su neki u samom vrhu svjetskog komercijalnog stripa, prave zvijezde. Nešto manje je aktivnih kvalitetnih scenarista. Autorski strip je također jak, ali se teže probija izvan zemlje. Takvi, “osobniji” stripovi ni na zapadu, osim rijetkih hitova poput “Persepolisa” ili “Arapina budućnosti” nemaju naročito velike naklade i ne donose profit.

Dolaskom novih generacija to se ipak mijenja nabolje. Autorski stripovi namijenjeni mlađem čitateljstvu, poput crtanog romana “Smile” postižu milijunske naklade, čitaniji su od beletristike. U tom svjetlu uspjeh “Komikaza” je još veći, jer urednica Ivana Armanini već 18 godina forsira radikalno autorski, beskompromisni art strip, na internetu (https://komikaze.hr/) i u kvalitetno tiskanim, atraktivnim godišnjacima. Njihov je komercijalni potencijal vjerojatno malen, ali je umjetnički domet neosporan, što su ove godine u Angoulemeu, svojevrsnom stripovskom Cannesu, napokon prepoznali.

Znamo da ste dosad objavili dva strip-albuma – “Entropola” i “Gnom de Monde”... Jeste li u međuvremenu objavili još neki i imate li štogod u planu za objavu?

– Ova dva albuma izišla su u nakladi izdavačke kuće Mentor, urednika Darka Macana. U to vrijeme, prije nekih 15-ak godina, stvorila se mala živahna scena autorskog stripa oko tog izdavača. Nažalost, tiraži su bili mali, a promidžbena podrška slaba, tako da je Mentorova stripovska djelatnost zamrla.

Dio autora iz tog kruga nastavio je objavljivati stripove online, na sjajnom strip-portalu Mojstrip (https://www.mojstrip.com/), urednika Jurice Starešinčića. U četiri godine izišlo je 50 brojeva Mojstripa. Objavljeno je na tisuće stranica stripova 20-ak autora iz Hrvatske i regije, koji su još uvijek besplatno dostupni za čitanje online. Među njima su i neki moji kraći stripovi te strip album “Rexy”, koji bih rado vidio u tiskanom izdanju, iako izdavači još nisu pokazali interes.

Stripove unatrag dvije godine objavljujem na Facebook stranici “Stripovi by Ivan Marušić”, to su kratke, jednostranične forme kakve izgleda bolje funkcioniraju online od stripova u nastavcima koji su dominirali na Mojstripu. Ljudi imaju taman toliko koncentracije dok skrolaju svojim zaslonima. Pripremam jedan duži strip iz povijesti ovih krajeva, ali što manje pričam o tome veće su šanse da ću ga zaista i napraviti.

Naklada voli strip... ali strani

Diplomirali ste slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji. Pomaže li dobrom autoru stripa akademsko zvanje u nastupanju prema potencijalnim izdavačima ili se zbraja samo mapa radova?

– Akademija mi je pomogla u likovnom razvoju i upoznavanju različitih umjetničkih praksi.
Dobrom autoru stripa najviše pomaže marljivost, upornost i kontinuirani rad. Važno je i da se taj rad vidi, da dođe do publike jer “feedback” pomaže razvoju. Naravno, najvažnije je da se ima što reći.

Kad smo već kod toga, kako uopće domaći strip živi u okruženju ranjenog nakladništva kao što je hrvatsko?

– Nakladništvo stripa u Hrvatskoj nikad nije bilo jače. Izdaje se doslovno stotine strip-knjiga godišnje. Postoji tržište kolekcionara koje to očigledno može podržati. Također država pomaže otkupom i na druge načine. Nažalost, nakladnici pokazuju mali ili nikakav interes za domaći strip. Za razliku od velikih izdavača u Srbiji, na primjer, koji uz strane hitove objavljuju i podržavaju domaće autore, u Hrvatskoj se domaće, autentične vrijednosti ne prepoznaju.

Tek kad se afirmiraju u inozemstvu odjednom postanu dovoljno dobre da ih se uvaži i ovdje. Autorima bi zapravo bilo najpametnije da svoje stripove objavljuju u vlastitoj nakladi. Danas to digitalni tisak uvelike olakšava. A na taj način imaju najveću šansu nešto i zaraditi.

Živjeli ste i radili u Zagrebu 20 godina, ali u Splitu ste se formirali kao autor. Je li u Zagrebu ipak lakše biti autor u devetoj umjetnosti, ili je to sasvim svejedno s obzirom na telecommuting?

– Zagreb je veći grad, samim time ima živahniju kulturno-umjetničku scenu, odnosno više njih. To je za mladu osobu stimulativno. Split ima sjajne umjetnike, ali se radi o relativno malom krugu ljudi koji su dobrim djelom na margini društva. Ali ima bolju klimu od Zagreba, što mi s godinama postaje sve važnije.

Svi smo odrasli na Mickey Mouseu

Pročitao sam negdje da ste kao autor, citiram, “kriminalno podcijenjeni”... Je li se vaš status štogod promijenio u međuvremenu?

– Ne može se biti podcijenjen ako nitko ne zna za vas. Prisutnost na društvenim mrežama mi je najviše pomogla da dođem do publike. Veseli me da ljudi vole čitati moje stripove, da ih “šeraju” i da se prepoznaju u njima.

Možemo li govoriti o nekim zajedničkim stilskim ili tematskim smjernicama kod splitskih autora? Naime i kod vas vidim antropomorfirane sisavce, a kad ovako pomislim na par splitskih autora (Vinko Barić, Sonja Gašperov, Mihaela Erceg, Miro Župa...) čini mi se da svaki/a od njih ima nekog svog zeca, vuka, mačku...

– Svi smo odrasli na Mickey Mouseu i Donald Ducku. Postoji teorija da se čitatelju lakše identificirati sa stiliziranim životinjskim ili općenito apstraktnijim likom, koji nema fizičkih specifičnosti. U realističnom stripu čitamo o nekome drugome, u stiliziranom prepoznajemo sebe. Sonja Gašperov me inspirirala da se vratim likovima kojima sam još u srednjoj školi zabavljao kolege, mišu Pierreu i mačku Corssou, pa sad radim strip o njima, koji Sonja odlično kolorira.

Ono što još povezuje autore koje ste naveli je čini mi se neka sklonost prema anarhičnom humoru, koji nema svetinja, ali je istovremeno i topao i autoironičan. Split ima dugu tradiciju takvog humora, a najpoznatiji je predstavnik Miljenko Smoje. Postoji tu i tradicija malicioznog, nemilosrdnog humora, grubog sprdanja na tuđi račun, koje ima svoje razloge i smisao, ali ponekad nalikuje na ponašanje čopora. Nisam ni ja na njega bio imun. Ipak, draži mi je radosni smijeh od ciničnoga.

Od ostaloga, čini mi se da je eros prisutniji nego tanatos... Odražava li to samotnjačku prirodu autora?

– Stripaši jako puno vremena provode sami, u svom svijetu, dok crtaju. Dobro je tu i tamo dignuti pogled s papira i vidjeti kako je lijep svijet koji ih okružuje. Tu ljepotu bi trebalo sačuvati od destrukcije izazvane pohlepom, glupošću i mržnjom. Pa makar u stripu ponuditi nešto drukčije.

Uz vas su u Francuskoj predstavljena još dva autora iz Dalmacije, Miro Župa i Ena Jurov, i barem sedam njih iz ostalih dijelova Hrvatske... Koliko je homogena hrvatska strip-scena s obzirom na ostale slične scene u regiji?

– Postoji više scena u regiji koje manje povezuju zemljopisne odrednice, a više neki estetski afiniteti. Sve zajedno je to relativno mali broj ljudi i svi se manje-više poznajemo i podržavamo. Postoje tu i neki animoziteti, djetinjasto durenje, sitničavost. Ali tako je to, stripaši su svi malo na svoju ruku.

Umjetnici, potrebita društvena skupina

To vas pitam jer mi se čini simptomatično da je 18. broj “Komikaza” podržao tek Grad Zagreb, dok Ministarstvo kulture zadnje tri godine ne daje nikakvu potporu časopisu, iako je jedini profiliran za autorski strip u Hrvatskoj...

– Svakako mislim da “Komikaze” zaslužuju potporu, kao i neki drugi kulturni projekti kojima je također uskraćena. Puno samostalnih umjetnika, pogotovo onih koji svojom umjetnošću istražuju nove, još neutabane kreativne staze od toga ne mogu preživjeti. Sretniji među njima imaju podršku i pomoć svojih bližnjih, roditelja, partnera. Uvođenjem minimalnog cenzusa takvima će se uskratiti najosnovnija socijalna zaštita, unatoč tome što je struka utvrdila da je njihov doprinos kulturi značajan. Ne ulazim u to koliko ima drugih društvenih skupina koje su potrebite.

Sigurno ste dosad imali priliku upoznati i nekog Ivana Marušića izvan Hrvatske, dakle, nekog umjetnika koji je vaše dobi, sličnog obrazovanja i zanimanja... Koji od njih živi najbolje i čemu ima zahvaliti na tome?

– Strip u novom mileniju doživljava svojevrsnu renesansu. Puno je različitih poetika, tematskih preokupacija, nemoguće je sve popratiti. Uvijek su mi zanimljivi autori koji donose neku inovaciju u medij, revitaliziraju ga novim pristupom. Ono što su u sedamdesetima značili Robert Crumb ili Moebius danas su to autori kao Belgijanac Olivier Schrauwen ili Kanađanin Connor Willumsen. Nevjerojatan fenomen je Amerikanka Tillie Walden koja sa svojih 23 godine ima iza sebe već pet debelih crtanih romana... sjajna crtačica i zanimljiva autorica.

Inače možda najbolji strip koji sam ikad pročitao je manga “Laku noć Punpun” Inio Asanoa. To je potresno, depresivno i otkačeno djelo, opsegom, ambicijom i dubinom usporedivo s “Mojom borbom” Karl Ove Knausgaarda, s tim da se ne radi o autobiografiji nego o priči o traumatičnom odrastanju dječaka, koji je u hiperrealističkom okruženju nacrtan kao stilizirana ptičica.

A vjerojatno najbolje živi onaj tko je najproduktivniji. Svi slavni autori stripa bili su nadljudski marljivi. Ne znam je li se tu radilo o potrebi da se preživi ili o opsesivno-kompulzivnom poremećaju. •

#STRIPOVI#IVAN MARUŠIĆ#KOMIKAZE

Izdvojeno

05. lipanj 2020 21:34