Da ima poduzetničku žicu, Boris Dežulović mogao je davno, još prije trideset godina, otvoriti obrt za pripomoć pastoralno potrebitima. Naime, premda ga dio pobožna svijeta doživljava kao utjelovljenje samog nečastivog, on je opremljen gotovo svim svetim sakramentima.
Velim “gotovo”, jer kao laik ne može računati na potvrdu svećenićkoga reda, a kao živo živcato čeljade još uvijek nije stigao na red za posljednju pomast. No, sve ostale obrede kojima se katoličko žito razlikuje od bezbožnička kukolja on je uredno i na vrijeme odradio: kršten je, pričešćen, krizman, u više navrata ispovijeđen te, na koncu, vjenčan. Utoliko je početkom devedesetih bio idealna mušterija za kuma svima koji su bili u vjerskom smislu zapušteni (jer im se nije htjelo, premda se,...