”Prirodopisi” Prima Levija (u prijevodu Ive Grgić Maroević) stižu nam sa zakašnjenjem od 58 godina, a opet, teško se oteti dojmu da nam stižu baš na vrijeme, u pravi čas.
Naime, kako to već biva s djelima znanstvene fantastike, ono što je prije više od pola stoljeća izgledalo kao plod razularene mašte, danas se više takvim ne čini, jer se osebujni autorov imaginarij stopio s našom stvarnošću.
“U svijet pisanja ušao sam dvjema knjigama o koncentracijskim logorima”, zapisao je Levi na koricama ove zbirke priča pokušavajući sebi i čitateljima objasniti zašto se priklonio drukčijoj literaturi od one koja ga je učinila svjetski poznatim. “Bile su to bez sumnje ozbiljne knjige namijenjene ozbiljnoj publici.
Takvoj publici ponuditi knjigu šaljivih priča, moralnih stupica koje su čak možda i zabavne, ali su distancirane, hladne – nije li to prijevara, kao da se vino prodaje u bocama za ulje? To su pitanja koja sam sebi postavljao pišući i objavljujući ove prirodopise. I eto, ne bih ih objavio da nisam primijetio da između logora i ovih izmišljaja postoji neki kontinuitet, postoji most.”
Simpsonov katalog
Levija, naravno, ne zanimaju rakete, šatlovi, fejzori, vučne zrake, warp pogon i pripadajuća žanrovska skalamerija, ali mu je zato itekako blizak distopijski duh kojim je obilježen veći (ili barem bolji) dio ZF produkcije. Pitanje kojim se on bavi staro je, valjda, od otkrića vatre: kako upravljati znanjem i iz njega izvedenim resursom koji čovjeku može radikalno poboljšati, ali i uništiti život.
Zanimljivo je vidjeti kakvu je budućnost Levi projektirao u knjizi koja nije tek rahla zbirka nepovezanih storija, jer se jedan njezin junak, stanoviti gospodin Simpson, neka vrsta terenskog agenta američke tvrtke koja proizvodi aparate oslonjene na prevratničku tehnologiju, pojavljuje u nizu priča.
Upoznajemo ga kao dilera takozvanog versifikatora, sprave koja ne samo poetskim nevježama, nego i prezaposlenim karijernim piscima, nudi uslugu stihotvorstva. Dovoljno je da aparatu zadate temu, izaberete stil po svome ukusu te odredite duljinu djela, i on će vam izbaciti prikladnu pjesmu. Ono što se 1966., u vrijeme izvornog objavljivanja knjige, doimalo kao fantastika na steroidima, danas je, kao što znamo, zaslugom umjetne inteligencije, tvrdo kuhana stvarnost o čijim je konzekvencama Levi razmišljao prije ikoga. Isti taj gospodin Simpson ponudit će nešto kasnije i duplikatora, spravu neobično nalik onome što danas poznajemo kao 3D printer, samo što je pisac mogućnost umnožavanja predmetnoga svijeta rastegnuo do nama, srećom, još uvijek dalekih, nedostižnih granica. Nešto kasnije, predstavit će nam i kalometar, univerzalni mjerač ljepote koji će nas suočiti s nizom teških pitanja, prije svega onih koja se tiču našeg konformističkog pristajanja na nametnuti kanon estetske poželjnosti.
Nakon toga, upoznat ćemo minibrain, tehnologiju koja nudi odgovore na sva pitanja. “Želite li znati koliko je žena imena Eleonora operiralo slijepo crijevo na Siciliji 1940.? Ili koliko je samoubojica na cijelom svijetu, od 1900. do danas bilo ljevoruko, a ujedno i plavokoso? Samo pritisnite ovu tipku i u trenutku stiže odgovor.” Ako mislite da su Larry Paige i Sergey Brin 1997. godine izmislili Google, varate se. Koncept sofisticirane tražilice stvorio je Primo Levi i to još davne 1966.
To, međutim, nije sve, rekle bi današnje kolege gospodina Simpsona koje nam u televizijskim reklamama pokušavaju uvaliti koješta, jer nam je ovaj osebujni književni akviziter ponudio i VIP scan za izbor šefova, aparat oslonjen na tehniku skautiranja kojom se danas služe u headhunting agencijama. Konačno, Simpsonu imamo zahvaliti i na torecu, total recorderu koji korisnicima nudi ultimativno eskapističko zadovoljstvo, aparaturi koja se suvremenim čitateljima više neće činiti kao fantastična igračka iz daleke, nedohvatljive budućnosti.
Zastrašujuća vizija
Primo Levi se, dakle, neočekivano zaigrao mozgajući o svijetu kako bi sutra mogao izgledati, nudeći pritom očekivano uznemirujuću, pa i zastrašujuću viziju budućnosti. On ne vjeruje da tehnologija može popraviti naš svijet, barem toliko dugo dokle je on naš, zato što bi, prije svega, trebalo popraviti nas, njegove tvorce. A to je, pak, nemoguće, jer znamo gdje su nas doveli svi imbecilni projekti stvaranja superiornog soja ili rase.
I nije Levi malodušan samo zato što je određen jezovitim iskustvom (jedva) preživjelog logoraša iz Auschwitza. Manjak vjere u tehnologiju koja bi nas trebala ili mogla spasiti prije je oslonjen na njegovo obrazovanje vrhunskog znanstvenika i dubinsko razumijevanje našega svijeta, svojstveno velikom piscu.