StoryEditorOCM
KnjiževnostLIBROFILIJA

‘Previše truda‘ Dunje Matić ili zašto nam se u knjigama crno piše?

Piše Ivica Ivanišević
28. kolovoza 2024. - 13:21

Prije dvije godine Dunja Matić, Splićanka rođenjem, a Riječanka karijernim i životnim izborom, objavila je hvaljeni i nagrađivani roman „Mirovanje“ u kojemu je tematizirala dva iznuđena kočenja. Prvo je bilo sasvim osobno, stiglo je u paketu s medicinskom dijagnozom, a za drugo je odgovorna globalna pošast COVIDA 19 koji je živote svih nas stavio na čekanje. Neželjeni višak vremena potaknut će je da se suoči s delikatnim pitanjima koja se tiču njezina privatnog života, ali i na refleksiju o cijelom nizu društvenih odnosno političkih tema. „Mirovanje“ je ovih dana dobilo i neku vrstu, uvjetno rečeno, nastavka koji je, međutim, ispisan esejističkim slogom. Radi se o knjizi „Previše truda“, čiji podnaslov „Eseji o rodu, radu i rasporedima“ doduše, nudi okvirnu informaciju o (samo dijelu) obuhvaćenih tema, ali je, za moj ukus, previše akademski drven. To je šteta, jer se radi o tekstovima koji bi svoju zahvalnu publiku mogli imati i izvan sveučilišne zajednice. Naime, tko god je volio „Mirovanja“, zavoljet će i ovaj libar.

Autorica se bavi širokim rasponom tema: od nevidljivog, a sveprisutnog nametanja rodnih uloga još od nježne dobi, preko potpune prevlasti pesimizma u aktualnoj književnoj produkciji, sve do teškog moralnog posrtanja dobrog dijela zapadne ljevice u slučaju ruske agresije na Ukrajinu. Sva ta pitanja ona pretresa uz puno znanstveničke akribije (očekivano, jer radi se o nastavnici na riječkim Kulturalnim studijima), izdašno opremajući tekstove citatima i fusnotama. No ti pasaži „čiste“ esejistike skladno se prepliću s ispovjednim dionicama teksta koji se bave autoričinim životom, bivšim i sadašnjim, te funkcioniraju kao čvrsto sidrište svih ogleda.

Ovaj libar nije iznimka samo zbog izbora koliko bastardne toliko i zavodljive forme, nego i zbog zauzimanja, za naše prilike, jedinstvenog polemičkog garda. Teme kojima se ona bavi delikatne su i otvorene različitim interpretacijama, njezin stav uvijek je jasan i metodično ga, ne bez strasti, brani, no nikad na podliježe napasti „prekomjernog granatiranja“ neistomišljenika s ciljem da ih sastavi sa zemljom i ponizi. Štoviše, ona rado i često otvara polemike s ljudima koji su joj (poetički, ideološki, politički...) bliski i do čijeg rada drži. Tako, recimo, nizu suvremenih autora (u rasponu od Andreja Nikolaidisa do Georgija Gospodinova) zamjera što su korijenski pesimisti i gunđala, jer njihova rezignacija i nihilizam zamagljuju, ustvari dokidaju, svaku mogućnost promjene.

image

Dunja Matić

Damir Skomrlj/Cropix

Ona je, naravno, u pravu, što, međutim, ne znači da su oni u krivu, stvar je samo u tome da drukčije gledaju na mogućnosti, pa ako hoćete i društvenu ulogu književnosti. Ni činjenica što se radi o gospodi srednje ili još ozbiljnije dobi, a ona je 1988. godište, nije bez vraga. K tome, ona ističe da su svi ti proroci crnila slučajno i vrlo produktivni autori, što ozbiljno kompromitira njihovu poziciju. Jer, ističe autorica, „sama činjenica da je rečenica o besmislu života uopće ispisana, dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost.“

Ma koliko ih peckala, ona se ni jednoga trenutka ne trudi sakriti činjenicu da sve te dišperadune poštuje, čak i voli, zbog čega su njezine kritike lišene bilo kakvih tragova malicije. Konačno, stotinjak stranica kasnije, napisat će i sljedeće retke: „Ne vjerujem u sreću, slučajno pomilovanje, dobru volju drugih, povoljne okolnosti. Ne vjerujem u prepuštanje. Ne podnosim riječi: sve će biti u redu. I zato se trudim.“ Takvim rečenicama ona se definira kao neka vrsta duhovne (mlađe) sestre Nikolaidisa i Gospodinova.

Njezinoj polemičkoj širini i mekoći srdačno nazdravljam, ali ne bezuvjetno i ne uvijek. Kad autorica veli da čak i notorne antivaksere i ravnozemljaše treba poštovati, a ne im se rugati, jer se vrijeđanjem dokida svaka mogućnost dijaloga, opet je u pravu, samo što moja malenkost ne vidi ništa loše u opstrukciji razgovora s takvim tipovima. Nikada nisam niti bih pristao na raspravu je li zemlja okrugla, je li Jasenovac bio masovno stratište i tome slično. Ne želim zvučati kao pokroviteljski raspoložen stari prdonja koji je uvjeren kako mu sumorni datum na izvodu iz Matične knjige rođenih daje za pravo s visine docirati mlađima, ali bih se mogao kladiti da će za koju godinu, ili malo više njih, i sama Dunja (u kojoj vidim pesimistkinju koja još uvijek nije izašla iz ormara) odustati od inzistiranja na dijalogu s  baš svima. Tako će joj ostati više vremena da piše odlične knjige u kojima se briše granica između takozvane umjetničke proze i znanstvene esejistike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2024 05:34