"S deset godina prvi put sam čitao Hektorovića, a dosad sam ga pročitao barem deset puta!" Ima li sumnje ko je moga izgovorit ove riči osim Tonka Maroevića, dalmatinskog erudita, univerzalnoga čovika Mediterana, jednoga od zadnjih toga soja?
Di bi stali svi libri koje je pročita, analizira i o njima napisa ovi čovik vazdaživih očiju i male brige za vanjski, ludi svit. Sve šta je njemu tribalo već je bilo napisano i još se pisalo. Ako za nikoga, onda za njega.
Partija je i akademik i šjor Tonko, jedinstvena pojava na našoj kulturnoj sceni, kojeg san uvik gleda ka dvoglavoga Janusa, rimskoga boga, čuvara kuća i puteva šta je ima dar vidit prošlost i budućnost. Zašto?
Jer san uvik u toj mudroj glavi za koju nisi moga falit da je s mora, vidija i mudroga, najmudrijega...