StoryEditor
Književnostobljetnica smrti

Miljenko Smoje bio je više od simbola Dalmacije, njen kipar u trajnom materijalu

Piše Siniša Vuković
25. listopada 2020. - 13:09
Miljenko Smoje, kolikogod je verbalno bio raskošan s golemim asortimanom rječničke građe, toliko je bio nemaran i nestašan u primjeni vlastitog jezika i idiolektaFeđa Klarić

Radari u Hrvatskoj rade intenzitetom prekovremenog zabušavanja pri štrajku, tako da će, jamačno, proći ispod radara i u picavanju s nastave fakt kako će se danas, 25. listopada anni currentis, navršiti svečanih četvrt stoljeća otkako je posljednji put zrak svoj dalmatinski udahnuo, pa izdahnuo, jedan od čuvara duha i pamćenja Dalmacije – Miljenko Smoje. Trebalo je tada, 1995. godine, ovdje u nas, sve stati, makar na jedan dan, onako, da se pristojno obilježi odlazak crtača i kipara kolektivne memorije naše regije; ali, eto, nije… Bio je to tek početak ostvarivanja one baš Smojine providence, onoga pronoštikanja kako će mu kapsil bit duži od sprovoda…

On to, naravno, nije bio rekao ni u zafrkanciji ni u zajebanciji, znajuć do u eritrocit i neuron soj svoj i svoj svijet. E, da, funeral mu je bio kraći od kase, mrtvačkog sanduka: bilo je to nikad viđenije skupno sramoćenje dalmatinskog puka; onoga istog puka kojemu je baš Smoje, detto Šunje, lapišom na karti i člancima u fojima izmodelirao portret i izlio kip u bronzi za odande do donavik…

Kad bi se kojim slučajem, ili nedajbože namjerno, nakanilo dodjeljivanje nekovrsne dalmovnice – kao ma kakvog kulturološkog pandana putovnici iliti pasošu – onda bi se svakako u neki među selektivnim uvjetima morao ugurati obvezujući članak, paragraf, pasus ili što već… sa sadržajem po prilici ovakvim: "traži se temeljito poznavanje, i elokventno prepričavanje, najmanje tri epizode iz serijala Naše malo misto ili Velo misto, odnosno, u zamjenu, znanje najmanje jedne cijele epizode napamet, po vlastitom izboru". Ne možeš, kume, bit Dalmatinac, a da ne udovoljavaš uvjetima ovom eliminacijskom i elementarnom preduvjetu, takorekoć praelementu…

Miljenko Smoje, više je od simbola Dalmacije.

LANTERNA, ČEMPRES I ČESMINA

On nije samo svjetionik ilitiga lanterna, čempres ili česmina, planica ili zelenica, mrtina ili škrobutina što stoje u mjestu, intaktni i nepomični, kao nepovrediva referencijalna točka ucrtana u topografskoj karti. Miljenko Smoje, zapravo, svaka je od onih brodica ili barki što burdižaju na moru, svaki od vapora ili trajekata što krstare u svojem periplu duž obale ili među škojima; Miljenko Smoje svaka je ona karijola i traktor, tamić i damper što migolje se po dalmatinskim makadamima noseći nešto ili odlazeći po štogod; Miljenko Smoje svaka je otočka limena glazba ili crkveni zbor u Zagori, svaka škojska klapa i dojedna grupa pučkih pjevača u nekoj župi podalje od mora; Miljenko Smoje dalmatinska je i latinica i ćirilica, i čakavica i štokavica, i katolištvo i pravoslavlje podjednako prisutno i ubicirano uzgor i dozdol u prostoru dalmatinstva na Jadranu;

Miljenko Smoje osušena je tabinja i posoljena srdela u Komiži, podjednako kao i dimljeni pršut u Drnišu ili pohovane žabe u Trilju; Miljenko Smoje samljeveno je i do u brašno dovedeno žito pšenično ili kukuruzno pod žrvnjem Gašpinih mlinica u Solinu, kao i kruh umiješen od naših nonica ili soparnik zavrnjokan u Gatima poviše Omiša; Miljenko Smoje uberena je sol u Stonu ili Ninu, podjednako kao i iskavani kamen na Braču ili u Benkovcu; Miljenko Smoje isto je ono vino u podrumima Pelješca i Hvara, Vrgorca i Imotskoga ili Primoštena i Šibenika, kao i maslinovo ulje na makini učinjeno od Korčule i Brača do Kaštela i Marine; Miljenko Smoje ona je ista mandarinka uberena u Metkoviću i limun otkinut na Visu, viški rogač i hvarska lavanda, bračka smokva i bračka višnja…

Miljenko Smoje, više je od simbola Dalmacije…

Nije se ovaj sveprisutni reporter i novinar, feljtonist i komentator, a, ponajprije, literarni portretist duha dalmatinskog čeljadeta i mediteranskog ovamo imanentnog tempramenta; ovaj amaterski psihijatar i psihoanalitičar sadržaja susjedovih lubanja i točan očitatelj načina procesuiranja mozgova tih lubanja iz susjedstva, preveć opterećivao erudicijskim eskapadama ili visokim intelektualizmom. Iako je završio Višu pedagošku školu i neko vrijeme radio kao učitelj u školama, za čitave svoje stvaralačke karijere – koja je započela 1948. godine u Slobodnoj Dalmaciji, te je trajala doslovce do smrti – bavio se starinskim svijetom i mikrokozmosom koji je stiješćen među međe srednjodalmatinskog teritorija i akvatorija. Cijela Balota Zemaljska, globus vezan mrežom paralela i meridijana, iz njegovog je kanoćala i periskopa mogao stati među gabaritima i pod ekliktikom što pripadaju prostoru koji svi mi, jednom riječju, krstimo imenom – Dalmacija.

VELIKO 'MALO MISTO'

Ono što je kao sakupljač narodnog blaga po najzabitijim zaselcima u Zagori i najudaljenijim otocima na pučini Jadrana bio učinio Ljubo Stipišić Delmata, to je isto u svojim reportažnim i scenarističkim tekstovima bio proveo i Miljenko Smoje. Oni stvarni seljaci i seljakinje iz kojih je Stipišić izvlačio zadnja njihova sjećanja i svedočanstva, bilježeći njihove pjesme i melodije, iskustva i vještine, naravi i temperamente, isto je ono što je učinio i Smoje stvarajući likove koji progovaraju istim tim jezikom i nervom, te oživljujući baš one anonimne Stipišićeve stvarne ljude dovođenjem njih samih na ekran u televizijskoj seriji ili na filmskom platnu.

Prvi je put Smoje to učinio radom na seriji Naše malo misto (1969. – 1970.), što je bila uopće prva humoristična serija snimljena na nestandardnom jeziku. Paralelno s čakavskim Malin miston, snimana je i serija Mejaši na kajkavskom jeziku, a veliki uspjeh obaju projekata kod publike rezultirao je i ponavljanjem uspješnih modela, pa će se na čakavštini doskora snimiti Čovik i po (1974.) i Gruntovčani (1975.) na kajkavštini. Po emitiranju svoje prve televizijske serije koja je polučila enormnu gledanost, Smoje okuplja scenaristički tekst unutar korica knjige Kronika o našem malom mistu (1971.). To jest svojevrsna prozna knjiga, premda u njoj nedostaje niza elemenata što čine jedan roman, na čiji žanr, kao, ovaj libar naginje. Već tu je Smoje iskazao svoje majstorstvo u stvaranju dijaloga i tim dijalozima karakterizaciju likova, ali nema u ovoj knjizi deskripcija, slika, misaonih ekskursa.

Okosnica strukture nije radnja, nego likovi koji se ponavljaju u inače samostalnim cjelinama. I, baš izvornost i originalnost pojedinih likova iz serije i knjige, postat će i popularniji i pamtljiviji od samog pisca. Legendarnost Doktora Luigija, ili Bepine, a o osobenjaku Servantesu da se i ne govori, prerast će u percepciji publike i karizmu autora Smoje. Kasnije će Danijel Marušić, koji je režirao i televizijsku seriju, na fundamentima iste građe snimiti i film Servantes iz Malog Mista (1982.), većinom s istim glumcima. Iz serije će ostati besmrtnim i uvodni song što ga pjeva Boris Dvornik (Roko Prč), Svako naše malo misto, što ga je na stihove Tomislava Zuppe uglazbio Pero Gotovac, dok će se zanavijek pjevušiti i romantična pjesma iz kasnijeg filma, Laku noć Luigi, laku noć Bepina, što ju je skladao Zdenko Runjić na stihove Jakše Fiamenga.

Za razliku od prethodne knjige, roman Velo misto (1981.) doista je, u pravom smislu riječi, roman. Po prijašnjem principu Smoje ga je napisao i objavio godinu dana nakon emitiranja istoimene serije, koja je imala još širi odjek, budući da se teme prostiru na znatno dužem vremenskom periodu (1909. – 1945.), ali se tiču i povijesnih događaja na širem prostoru od Vardara pa do Triglava.

Roman Velo misto u cijelosti je ispisan autentičnom čakavštinom splitske provenijencije i ide u red rijetkih romana ispisanih na vernakularnom idiomu. Doduše, i Živko Jeličić je dobar dio građe romana Ljetnih večeri (1966.) napisao na lokalnoj čakavici, ali je glavnina narativnih dijelova donesena na standardu (inače bi se roman vjerojatno zvao: Litnjih večeri). No, Smoje je Velo misto posve pisao jezikom svojeg djetinjstva, i narativna i dijaloška mjesta, prihvaćajući i nastavljajući liniju koju je naslijedio od Marka Uvodića Splićanina i Ivana Kovačića. Ali i Ive Tijardovića: ne zaboravimo da je on za sve svoje operete sam pisao libreta, i to rabeći isti ovaj jezik, upravo sjajno se služeći životno realističkim i dijalektalno kolorističkim replikama, baš kao i Smoje.

TVRDI RIBARI I TEŽACI

A, neodoljiv je način na koji Smoje sasvim pjesničkim okom i lirskom dušom opaža i prikazuje slike svojega odrastalačkog ambijenta:

Ribari su ubrzali pripreme i uz škripu dugi vesal isplovili su prvi leuti i gajete baš kad se na suprotni kraj duge Rive, gori, na njezinome vrju, ukazala prethodnica veličanstvene težačke kavalkade. Težaci i ribari, te dvi najbrojnije skupine splitskoga građanstva, nisu se ni marili susrest. Ribar, beštimadur i proleter, koji do smrti ka najveću vridnost i stečevinu čuva guču na modre rige i kratki kapot od pana šta bi mu ostavjali nakon ča je četiri godine služija carsku marinu, nikako nije moga trpit težaka. Jema poja, vinograde, kuću, kočetu, konobu punu vina, i po dva i po tri prajca u tezi goji, o nedije blagdansku nošnju nosi, sa famijon na misu gre, a u konobu s judima nikad nije seja i popija vrč vina. Nesriknja škrta štirpa težaška!

Gledajuć težašku kavalkadu koja u oblacima prašine grabi preko Rive, za veslima se ronjalo.

– Sve van krupa otukla!

– Blagoslovjena bila peronošpora!

Ta zla pogubna rič – težaku kaštig gori od smrti i od pakla – ribaru je zvonila ka najfinija mužika, pa su oni najdražoj ženskoj dici i tepali: "Peronošporo moja mala!" Tili su ji tako i krstit i karali se sa župnicima koji nisu mogli pristat na te pogubne, anarhištičke zahtjeve i predlagali in imena kršćanskih svetic i mučenic.

Težaci in nisu ostajali dužni i, priko oka gledajuć na more, na treperavu svitlost luči koja će noćas izvuć srdelu, mrsili su svoje molitve:

– Šijunada vas dabogda uvatila!

– Trombe marine vas raznile!

– Profundali se dabogda, i tila van se ne našla!

– Sinje vas more izilo!

A gledajući samu sliku, tu finu harmoničnu kompoziciju – ribari u vitkin leutima, veselu šarenu povorku sivac naprćeni lozjen, mišinan, maškliniman, motikan i u sedlo uvaljenin težacima, s ispruženin nogan da im opanci stružu tle – čovik bi pomislija: idila!

Idila skladnoga gradića.

Ako baš i oćete, i je idila jer kroničar je komodno moga prešutit ti sudar i neslaganje težaka i ribara kad su ionako sve te njihove kletve i kontrakletve tek verbalni iskazi neslaganja dvaju sasvim različitih načina i stila života.

Ovo je bila mihanovićevski hiperrealistična slika Splita s početka XX. stoljeća, s pogođenom bojom i kompozicijom, ali i motivima što su među njima u kadru i kvadru. Koristeći se i inače s vulgarizmima i beštimjama, Smoje postiže tu pretočnu autentičnost i uvjerljivost, neposrednost i prirodnost. Kao i drugdje u Smoje, akcent je metnut na ono pučko, ali ne i seljačko, na ono narodno, ali ne i profano. Pogledajmo i ovu sliku kad se baba Marta, najstarija i muškobanjasta Splićanka koja živi u kućerku na Marjanu, spusti među mišćane na družbu:

Svratila je u konobu debeloga Bambe na Tomića stine. Judi su jon omar dali misto. Bamba jon je napuni vrč, i tek ča je potegla i otrla rukon justa i brke, pojavila se neka ženica iz susidstva. Stidljivo stane na vrata, ka da se boji ulist, i tanko zapiva:

– Baba Marta mogu li van sutra dovest kozu?

– Nećeš je, kozo jedna, meni dovest, nego ćeš je dovest jarcu ka ča ti je i muž, i neću jon ga ja nego će jon ga jarac zaprdit! Razumiš li kozo od koze!

Ženica je utekla a konoba se vajala od smija.

Doista je neobično susresti u proznom štivu zavodljivu količinu arhaičnosti i jezičnog dijalektalnoga kolorita, a naročito još u ovako sjajno napisanoj prozi koja vrvi od istančanoga humora i svakovrsne duhovitosti. Jedini remetilački faktor u konkretnom slučaju jesu riječi iz standardnoga jezika što se interpoliraju u tkivo živoga čakavskog jezika. U obrnutoj situaciji to isto ne vrijedi; jerbo, kad je književni tekst napisan na standardu prošaran čakavizmima ili dijalektizmima općenito, tada oni funkcioniraju kao stanoviti začin, leksička nadopuna ili nadgradnja, dočim u maloprijašnjem primjeru Smojina teksta takvi postupci – bodu oči.

Na primjer, sintagma "verbalni izrazi" ili riječ "sasvim" jednostavno odudaraju od diskursa koji je pisac zauzeo i konstrukta na koji se odlučio. U čakavštini velovaroškog Splita nema riječi "sasvim", već je njezin leksički ekvivalent – "skroz", ili, za pojačati afirmaciju: "skroz-naskroz". Kolikogod je Smoje bio precizan pri ocrtavanju karaktera i mentaliteta svojih sugrađana i njihovih gostiju, kolikogod je verbalno bio raskošan s golemim asortimanom rječničke građe, toliko je bio nemaran i nestašan u primjeni vlastitog jezika i idiolekta.

NEDOSLJEDNA DEKLINACIJA MNOŽINSKIH OBLIKA

Puno je tu odstupanja od nazovi uspostavljene lokalne norme, pa će se u romanu istodobno pojavljivati i Engleži i Ingleži, Nijemci i Nimci, pa makar je zemlja iz koje dolaze – Njemačka. Iako dominira oblik ča, često se može vidjeti i šta i što (pa i u istoj rečenici, vidjeli smo gore: "kapot od pana šta bi mu ostavjali nakon ča je četiri godine služija carsku marinu"). Ča je, međutim, u govoru uvijek ča, bez obzira na to pojavljuje li se kao zamjenica, veznik ili prilog…

Kad smo već pri lingvističkim detaljima, valja obratiti pažnju i nad jednom od najvećih i najčešćih nedosljednosti koje se pojavljuju u novijim čakavskim tekstovima, a ima ih i kod Smoje. Dijalektologija tu pojavu naziva adrijatizam, a tiče se onoga poznatog prelaska glasa M u N na kraju riječi. Zamjetna je već u naslovu prve Smojine knjige: Kronika o našem malom mistu. Pročita li se makar u cijelosti samo roman Velo misto, osjetit će se, generalno, svojevrsni standard splitske čakavštine koji je primijenio pisac. Po toj jezičnoj paradigmi jasno je kako je u naslovu spomenute knjige moralo stajati: "našen malen".

Nadalje, u gornjem čakavskom primjeru može se vidjeti i kako nije dosljedno provedena deklinacija množinskih oblika, toliko tipična i zvonka u dativu i lokativu i instrumentalu. To je ona karakteristična pojava glasa N na kraju, vidljiva u "maškliniman" i "motikan". Ali, nije svugdje adekvatno provedena. U čakavštini, također, u trećem licu množine gotovo da je pravilo nastavak "-adu" (kopadu, pivadu, sviradu), što često ima i Smoje, ali u očitoj brzini pisanja (kad je to bilo za žurnale, zacijelo je pritišćen prešom rokova za predaju teksta u novinsku rotaciju bio onemogućen svugdje zorno primijeniti jednak jezični tretman), kucao je na makinjeti onako kako mu je dolazilo otprve, pa je uvelike taj sufiks izgledao: "-aju". A to je tipičan simptom adstrata, kako lingvistika naziva utjecaj jednog jezika na drugi u kontaktu; konkretno, štokavštine na čakavštinu, kad se ekstrakt splitskoga govora razvodnio do u jezičnu bevandu doseljavanjem izvornih štokavskih govornika.

Daleko bi nas odvele lingvističke analize, ali ćemo se, ipak, zaustaviti na onomastici. Mnogi likovi, naime, nemaju ni ime ni prezime, već samo nadimak. A koliko je Smoje bio kreativan pri nadijevanju imena, te koliko je pri njihovom odabiru odao i karakter pojedinca kazat će nam već letimičan pogled na imenarij: Pegula (smotanko i baksuz), Ferata (poštar na kočiji), Picaferaj (užižač uličnih svjetiljki), Pučanstvo (policajac), Meštar (brijač), Načelnik iliti Dotur (gradonačelnik), Škovacin (čistač grada), Netijak (njegov nećak), šjor Pitur (Toni, snob i slikar)… Impresivno, zar ne?

Miljenko Smoje je nestor lapiša od življenja u Dalmaciji i Splitu ter meštar s britvom u ruci uspomoć koje zarezuje točno u srž kvarnog tkiva, otkuda instrumentarijem ironije i humora izvlači nekroze bez narkoze. On je doista kipar koji je skulpturu Dalmacije izradio u trajnom materijalu. Također, Miljenko Smoje iza sebe ostavio je mrežu u zasjedi, stupicu iliti trapulu, zamku iliti ploku… gvožđica u koja se može s efektnom elegancijom, poput nasamarene izgladnjele pantagane, ćapati svaki manipulant i eklektik, oholi oponašatelj ili hinjeni sljedbenik; jerbo, šjor Šunje, nekim svojim instinktom za pravednost i poštenje, ostavljao je iza sebe vrše s mrežom selektivnog oka: nisi mogao pristupiti unutra, u njegov univerzum i galaksiju, ukoliko nisi adekvatno, po mjeri, bio formiran i formatiran… Vrša koju je Smoje patentirao, ustvari je zrcalo…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

15. studeni 2020 18:12