Svojedobno je najzapaljiviji kritičar svega i svačega u našem javnom prostoru, žurnalistički mitraljezac Igor Mandić, bio konstatirao kako bi unutar hrvatske književnosti valjalo utemeljiti nekakav podžanr što bi u se okupljao literaturu nastalu u uzništvu i po zatvorima. Kao i mnoga ina u njega, ni ova ideja nije bez genijalnosti mješte baruta u metku iliti patroni učinjenoj u vlastitoj mu kućnoj intelektualnoj meštriji. Da, doista bi se moralo panoramizirati (ne antologizirati, već baš panoramizirati, jerbo strože uvjetovanje izbora, antologičarsko, odbacuje čak i ono što je temeljeno na dobrosti i ište samo ono izvrsno i izvanserijsko) onu literarnu građu što se pisala usakret, po zatvorskim zahodima na toaletnom papiru, ili je naknadno bila nastala gestom memoaristike i sjećan...