Knjiga ostarjela bolje od društva

stdClass Object ( [id] => 1016731 [title] => Knjiga ostarjela bolje od društva [alias] => knjiga-ostarjela-bolje-od-drustva [catid] => 285 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Zanimljivo je čitati polemički intonirane publicističke knjige desetljećima nakon njihova nastanka, pa onda procjenjivati jesu li ili nisu dostojanstveno ostarjele, odnosno koliko se promijenio društveni ambijent od vremena kad su napisane i objavljene. U slučaju knjige “Smrtni grijesi feminizma – Ogledi o mudologiji” Slavenke Drakulić, izvorno objavljene 1984. godine, odmah, bez okolišanja, treba reći kako je libar ostario kudikamo bolje od društva kojim se bavio.

Za početak, knjiga ovakve “povijesti” teško je zamisliva u našemu vremenu. Feminističke tekstove danas ispisuje neusporedivo više zanimljivih autorica, ali one su većinske osuđene na marginu specijaliziranih portala. Drakulićka je, pak, svoje eseje publicirala na stranicama tada najvažnijih listova kakvi su bili “Start”, “Danas”, “Polet” ili “Duga” (zagrebački omladinski list svrstao sam u to elitno društvo, jer je, osobito iz današnje perspektive, imao i ozbiljnu nakladu i još ozbiljniji utjecaj).

Aktualni položaj žene slikovito je, pak, opisao nedavni splitski incident koji se zbio u blizini hotela “Park”. Uredujući zbog tobože subverzivne šetnje razmaženih građanki, jedan se policajac ženi koja je od njega ozbiljno starija, niža i lakša obratio ovim riječima: “Gospođo, koji vam je kurac, ovo je radi vašeg dobra!” Nikome, sve do samog vrha zapovjedne vertikale, ove riječi nisu bile sporne: prostački, primitivni incident zaključen je prekršajnom prijavom protiv građanke koja i dan-danas vjerojatno nema pojma koji joj je nježnik, a uredujući policijski službenik može i dalje nesmetano vitlati retoričkim falusima gdje mu prhne.

U 36 godina koliko je prošlo od “premijere” ove knjige do danas, Hrvatska je na više razina suočena s teškim oblicima retardacije, pa se ne treba čuditi što smo u međuvremenu nazadovali i po pitanju ravnopravnosti spolova. Zanimljivo, katoličkoj crkvi, najozbiljnijem krivcu za takav rasplet, u Drakulićkinoj knjizi nije posvećen osobito veliki prostor; ona se prvi put spominje tek na 171. stranici. Pretpostavljam da je razlog tomu autoričina skrupuloznost: instituciji koja je bila osuđena na društvenu marginu nije htjela dodatno zagorčavati položaj, pa se bavila ponajprije mizoginijom socijalističkog establishmenta te primitivcima koji su drmali partijskim i inim strukturama moći. Iz ove perspektive potpuno je jasno da je pritom podcijenila utjecaj crkve koja je uvijek zdušno radila na fiksiranju ženske “drugotnosti”, a do danas se, pogonjena javnim novcem i udvorništvom vlasti, prometnula u generatora nazadnjaštva na svim društvenim razinama.

Bez obzira na tu primjedbu, Drakulićkina knjiga “pije vodu” i 36 godina kasnije jer vrlo precizno razobličuje mehanizme kojima se svaka emancipatorska težnja prokazuje kao suvišna ili promašena, zato što je društvo, jednako ono socijalističko, kao i ovo kapitalističko, taj problem, kao fol, riješilo.

Zanimljivo je opaziti i kako se jedna tema provlačila javnim diskursom onda baš kao i danas. Demografsko pitanje nije od jučer, i u to se vrijeme doživljavalo kao teška društvena rak-rana kojoj valja posvetiti najveću moguću pozornost. A sve što je na tu temu važno reći, staje u zaključak što ga je autorica već tada izvela: “Savršeno je jasno da svaka populacijska politika ponajprije pada na leđa žena, ma koliko se u propagandi pažljivo naglašavala riječ ‘obitelj’.”

Najslabija točka ove knjige jest predgovor što ga je napisao Veselko Tenžera, jedan od autoričinih polemičkih suparnika, odnosno mudologa, kako ih je prigodno krstila. Kad se razgrne sva retorička komušina i po strani ostave svi stilistički fjoreti kojima je obilato nakićen tekst našeg možda i najvećeg novinskog pisca, sa žaljenjem treba reći kako preostaje tek birtaška skolastika kojom se zaklanja puka sirovost. Uostalom, prosudite sami na uzorku dviju rečenica: “Ne može se, stoga, govoriti o nekom antifeminizmu u našoj kulturi, ma koliko ga protagonistice feminizma izazivale. (...) Ne želim, dakako, reći kako ne postoji ženski problem, ili problem žene u društvu, nego da feminizam nije (ili to dosad nije uspio biti) relevantan oblik njegova razrješenja.”

Koliko god nas Veselko činio neveselim, raduje činjenica da se u Drakulićkinim “ranim radovima” (koji su prigodno podebljani izborom tekstova što ih je autorica na sličnu temu nastavila objavljivati sve do danas) i danas može uživati kao i prije 36 godina. Ili je ipak uputnije reći kako se ne može uživati, jer podsjećaju na tužnu istinu koliko smo nazadovali. •