Pojam tranzicije trebao bi sugerirati privremenost procesa, jer prijelaz iz jednog u drugi društveni sustav ne može trajati vječno. Ako ipak traje, onda se ne bi niti smjelo govoriti o tranziciji, nego naprosto o poretku koji je različit od onoga koji mu je prethodio, a koji se neće razriješiti uspostavom nekog trećeg. Ipak, iskustvo nam govori kako na europskom istoku famozni prijelaz iz socijalizma u kapitalizam traje li ga traje. Možda ne baš svugdje, jer postoje i dovršene tranzicijske priče, ali na mnogim prostorima svakako. Kao da se sadašnjost tih predjela ne može osloboditi svih povijesnih zaostajanja i prokletstva geografije, oni su još uvijek jednom nogom u starom, a drugom u novom poretku, bivajući ni ovdje ni tamo, ni jučer ni danas, usidreni između gorkih uspomena i nade u bolje sutra.
Najveći pisac tih prostora i te muke je Poljak Andrzej Stasiuk. Rođen 1960. u Varšavi, zakomplicirao je svoj život s jedva navršenih dvadeset kad je dezertirao iz vojske. Zbog nepopustljiva pacifizma godinu i pol je odležao po civilnim i vojnim zatvorima, a onda počeo surađivati s ilegalnim novinama. Netko drugi na njegovu bi mjestu te natuknice iz biografije shvatio kao oročeni kapital, pa cijeloga života nastavio ubirati mučeničku rentu zbog zasluga u podrivanju socijalizma. On, međutim, čini nešto potpuno suprotno: pasionirano traga za reliktima svijeta koji je poražen, ali nije nestao, nego se prepliće s novim. Od 1986. živi u malešnom selu u podnožju Karpata na tromeđi Poljske, Ukrajine i Slovačke, gdje sa suprugom vodi malu izdavačku kuću, marljivo piše (približio se brojci od trideset objavljenih naslova) i ne pada mu na pamet graditi oko sebe auru martira.
Ljudi s granice
Roman "Lađar" (na hrvatski ga je preveo Mladen Martić) relativna je iznimka u njegovu opusu utoliko što je od četiri rukavca priče samo jedan (i to najmanje opsežan) situiran u današnje vrijeme. Ostala tri događaju se u lipnju 1941. No i ovdje se radi o priči koja se bavi ljudima s granice, čija sadašnjost uvijek pulsira u ritmu prošlosti. "Jer rat je završio, ali nije prošao. Jer rat ovdje nije prolazio nikada. Zato su bili tako pritajeni i budni i pomno pratili odlaske, povratke ili uskrsnuća. Imali su ovu zemlju, ali ona nije bila njihova. Živjeli su ovdje otkada pamte, ne na svom. Uvijek je mogao netko doći i uzeti, a onda bi se javio novi i dao im to tobože njihovo, ali tuđe. Sjedili su i pili u židovskoj kući noću, osluškujući neće li se Nijemac vratiti, neće li Rus protjerati i općenito zakurac, jer su se za tim stolom neprestano pojavljivala trupla, ispod mračne svjetiljke i u dimu. Neprestano trupla, svoja i tuđa."
Vrijeme radnje: vrući lipanj 1941. Mjesto radnje: nominalno Poljska, ali na jednoj obali rijeke su Rusi, a na drugoj Nijemci. Između dva svijeta povremeno taksira lađar prevozeći sve koji mu plate, a svi dotični redom dolaze iz sive zone ilegalnosti, uglavnom se radi o švercerima i Židovima koji pokušavaju spasiti glave. U potonju kategoriju spadaju brat i sestra na putu u obećanu zemlju, upravo su se sklonili u štagalj zaobilazeći lokve svinjske krvi. Preživjeti pokušavaju i nekadašnji pripadnici poražene pa raspršene poljske vojske. Njihova omamljenost pričama o junačkom otporu do konačne pobjede posve je okopnila, a dugo potucanje u strahu i oskudici stavlja na kušnju njihovu ljudskost.
Narativni vonji
Sudbine svih navedenih će se, naravno, preplesti, a dovoljno ste pametni da shvatite kako vam libar neću spojlati kažem li kako priča na koncu neće oskudijevati tragičnim akcentima. Od takvih sastojaka ne spravljaju se komedije, nego uznemirujuće priče, a najtoplije vam preporučujem da knjigu uzmete u ruke pa vidite kako ju je Stasiuk priveo kraju. Četvrti rukavac romana, onaj koji se zbiva u ovome vremenu, prati nastojanja pripovjedača da rekonstruira storiju kojoj je njegov ostarjeli otac kao dječak vjerojatno svjedočio, ali mu je nije stigao ispričati, a sada više i ne može jer mu demencija džepari pamćenje.
"Lađar" je roman o prokletstvu granice, ne jedne, nego zamalo svih, jer umjesto da povezuju svjetove i prožimaju ih, one ih sudaraju. A ti bolni, traumatični srazovi, nikad nisu samo teritorijalni, nego i kulturni, povijesni, etički, jer se osim vojski posijanih po kotama, sukobljavaju i narativi što ih sučeljene strane prilježno njeguju. Stasiuk je pisac koji na mnogo načina zadivljuje, ali je upravo nenadmašan kada nekoj priči treba pridružiti prikladnu (usput, sasvim neknjiževnu) mirisnu senzaciju. Iz svakog njegova retka izbijaju vonji - od ugodno cvjetnih, pa sve do nepodnošljivih smradova raspadanja - da ti se mora učiniti kako priču ne čitaš, nego joj ustvari na licu mjesta svjedočiš.