Bolno potresno i opako duhovito. Libar o čekanju smrti koja je, naravno užasna i tužna, ali ni izbliza kao umiranje

Jeroena Brouwersa (1940.-2022.), uglednog nizozemskog pisca, prati glas da su mu sve knjige obilježene snažnim autobiografskim elementima. Utoliko ne treba čuditi što njegov zadnji roman "Klijent E. Busken" (na hrvatski ga je prevela Svetlana Grubić Samaržija), izvorno objavljen 2020. godine, tematizira blizinu smrti.

Kad zakoračiš u deveto desetljeće života, teško je ignorirati činjenicu da si se opasno približio ciljnoj ravnini. Ne znam okolnosti pod kojima je Brouwers umro, ali se usrdno nadam da su sudbina ili bog, tko u njega vjeruje, bili milosrdniji prema njemu, nego što je on bio prema svome junaku, klijentu E. Buskenu. Klijent je, naime, pacijent, ali sukladno novom bontonu u nizozemskim zdravstvenim ustanovama, ljudi s dijagnozom se više tako ne zovu, oni nisu onemoćali bolesnici, nego onemoćali korisnici medicinskih usluga. Njihov formalni status promijenjen je vjerojatno zato da bi se svima stavilo do znanja kako pomoć bolesniku niti jest niti smije biti besplatna, nego ima svoju nezaobilaznu i nezanemarivu cijenu.

O klijentu Buskenu malo toga s pouzdanjem možemo reći, a ni on sam nam u tom smislu ne može biti od osobite koristi. Autorov je vršnjak, prikovan je za invalidska kolica i smješten u dom za skrb o sebi sličnima, kamo je dospio protiv svoje volje. Očekivano je bijesan, malo zbog svoje nemoći, a puno zbog pokroviteljskog ponašanja osoblja koje se prema njemu ophodi kao da je nemoćan. Ali to nije sve, rekli bi gurui televizijske pretplate. Pošto njegovi dani nisu bogzna kako sadržajni, ima dovoljno vremena razvijati i produbljivati svoj bijes prema mnogim drugim ljudima u bogatom rasponu od vlastite majke pa sve do kolega klijenata, bolesne starčadi koja živi odnosno životari u istome domu.

Njegov bijes je silan, ali nijem. Da ne bi morao komunicirati sa sestrama i drugim pacijentima, jer svi ga gnjave, svi su glupi i dosadni, pravi se da je izgubio moć govora. Misli koje ne artikulira u glasove, pretače u slova svoje furiozne ispovijedi koja se izlijeva kao bujica.

ARHIV LJEVAK

Sva radnja zbijena je u jedan domski dan, započinje susretom s mladom njegovateljicom - koja ga, očekivano, nervira, ali i, neočekivano, uzbuđuje na način koji je već i zaboravio da postoji - a završava roštiljem. Malo toga se u domu događa, ali je zato u Buskenovoj glavi vrlo dinamično, kao da mu se male sive stanice vrte u bubnju koji pokreće centrifuga. On se pokušava skloniti u prošlost, ali mu to ne ide najbolje, jer je očito da pati od demencije. Toliko je pogubljen da se čas predstavlja kao paleontolog, čas kao latinist, čas kao inženjer robotike.

A opet, mogao bi biti i običan činovnik ili poštar. Konvencija nalaže da naratora predstavimo kao sveznajućeg pripovjedača, ali ovaj to sigurno nije, prije bismo ga mogli nazvati sveneznajućim pripovjedačem, jer je u njegovom slučaju teško povući jasnu crtu između stvarnosti odnosno istine, i konfabulacija, dakle, laži. Jedino što s pouzdanjem možemo reći jest to da je narator nekoć bio intelektualac.

Da nije, teško bi muku uzmicanja pred bolešću koja ti mozak pretvara u bezobličnu kašu, mogao opisati ovako moćno: "Kroz glavu ti cijeli dan neprekidno prolazi sve i svašta, sve se miješa, pa onda ponovno nestaje kao u zahodskoj školjci, a da pritom svjesna misao nije postala bistra misao, sve se vrti, jedna se pretače u drugu, isprepliću se, a katkad se jedna te ista misao pojavljuje dva ili više puta. Kad si zamišljen, zapravo ne misliš ništa."

Čovjek u potrazi za izgubljenim vremenom smješten je u domu znakovitog imena, Villa Madeleine. Prustovska inspiracija je jasna, samo što Brouwers granice žudnje za onim što je prohujalo isteže puno dalje nego što je meštar Marcel mogao i zamisliti, a kao meki subverzivac usput mu se još i malkice ruga.

"Klijent E. Busken" je libar o čekanju smrti koja je, naravno, užasna i tužna, ali ni izbliza kao umiranje. Smrt, naime, ima barem jednu dobru stranu, čovjeku vraća dostojanstvo koje mu dugotrajno umiranje od teške bolesti oduzima. U isti mah ovaj je roman i bolno potresan i opako duhovit, jer ga je pisao čovjek zaokupljen pitanjem otpora neizbježnom, dakle, konačnom odlasku.

A jedini otpor koji je bolesnom starcu na raspolaganju – ako uopće jest! – je onaj tihi, osobni, intimni, koji se događa u glavi. Najtragičnija od svega jest činjenica da je Browers knjigu ispisao s posramljujućim vitalizmom, ispaljujući rečenice kao iz Gatlingove strojnice, kao da je do jučer bio adolesecent, a ne kao da ga sutra neće biti.