StoryEditor
KazalištePrvakinja Drame

Nives Ivanković u intervjuu bez dlake na jeziku: Šestanu su prvi leđa okrenuli ljudi kojima je dao brojne beneficije

Piše Jasmina Parić
1. kolovoza 2022. - 20:32

Prvakinja Drame splitskog HNK Nives Ivanković ovoga je ljeta doživjela dva velika uspjeha - ostvarila je iznimno kvalitetnu ulogu u predstavi "LizitRATa" redatelja Paola Magellija i dramaturginje Željke Udovičić Pleština i osvojila na Pulskom filmskom festivalu Zlatnu arenu za ulogu ravnateljice Vedrane u filmu Sonje Tarokić "Zbornica".

Na dodjelu nije stigla. Rad u Magellijevim predstavama već je poslovično naporan, ali, glumica je itekako zadovoljna što je s redateljem imala prilike ponovno raditi nakon više od dvadeset godina. I što su tu priliku dobili njeni mladi kolege.

Bili smo na premijeri, ali, kako su kod publike prošle sljedeće izvedbe?

- Izvrsno, mislim da su nas na zadnjoj barem pet puta pozivali na poklon. Pročulo se kako je predstava dobra. Kod nas, još uvijek, unatoč svim sredstvima informiranja, tehnologiji i društvenim mrežama jak utjecaj ima usmena predaja pa su karte planule.

Predstava je fizički veoma zahtjevna. Kako ste se s tim nosili?

- Uvjeti rada na ambijentalnoj predstavi nikada nisu laki. Uz pauke i komarce jasno je da su svake godine vrućine sve gore. Nekada nam se činilo da je 30 stupnjeva previše a danas bude gotovo 40... Međutim, ovaj posao pratilo je veliko veselje zbog Magellijeva povratka, a osobito je meni taj povratak puno značio.

Taj teatarski čarobnjak jako je utjecao na moj umjetnički razvoj, još u vrijeme kada sam igrala u njegovim predstavama "Buzdo", "Ptičice" i "Festivali". A mladi kolege doslovno su od njega upijali svaku riječ - da ste ih vidjeli kada im je počeo pričati o Homeru, Aristofanu, grčkoj drami - bili su presretni što su s njim imali prilike raditi i na kraju su mu samo kazali "očekujemo vas i dogodine". Mene je pak predstava vratila u najljepše dane mog teatarskog života, u vrijeme Mani Gotovac koja je bila jedna od svećenica kazališta. Mogu valjda biti i malo patetična - ovo je bio krvnički rad, pun ljubavi, zajedništva i talenta. I nadam se da "LizistRata" neće trajati samo jedno ljeto, da se neće u to miješati nikakve politike.

image
Tom Dubravec/Cropix

Kad smo kod politike, ona i u teatru često ima važnu riječ. Trenutno HNK Split nema ravnatelja Drame, a o sudbini intendanta uskoro će odlučivati - politika. Što o tome mislite, što očekujete?

- Kao umjetnica, mrzim ideološke podjele na lijeve ili desene, ovakve ili onakve. U teatru ili si znalac, ili nisi. Ili si talent, ili nisi. Naravno da ne možemo pobjeći od politike, ali, kao moj najveći uzor, Boris Dvornik, kažem - neću politiku u moju butigu. To nipošto ne znači da sam apolitična i ne znači da nemam svoje mišljenje, ali koji put je bolje šutjeti nego svašta govoriti. Mnogi koji su od sadašnjeg intendanta Srećka Šestana dobili brojne beneficije prvi su mu okrenuli leđa čim je zapao u probleme. On će otići ili ostati, ali hipokrizija se jasno pokazuje.

Meni je 55 godina; prošla sam sve upravljačke strukture i vojske i jasno mi je da je funkcija intendanta često politički uvjetovana ali i da je intendant menadžer; nama iz ansambla drame nabitnije je da dobijemo kvalitetnog ravnatelja.

Kakve karakteristike mora imati takav ravnatelj?

- Uz obrazovanje i viziju, interes za bitna životna pitanja koja valja na sceni postavljati, morao bi krojiti repertoar prema mogućnostima ansambla. To je najvažnije. I u tom smislu trebao bi surađivati s redateljima, da se ne dogodi da netko dođe s idejom a nema pojma tko bi je iz ansambla mogao realizirati.

U drami imamo mnogo mladih, talentiranih ljudi koji još prolaze kroz faze svog umjetničkog oblikovanja. Treba im pomoći, ne smije ih se "držati na klupi" kao rezervu jer se moraju razvijati, a isto tako, ne valja im dati ni uloge za koje još nisu sazreli.

Treba znati mogućnosti zrelijih, afirmiranih glumaca. Kada se po njihovim sposobnostima bude slagao program, svi će biti zadovoljni, i umjetnici i publika. Tako mislim.

image

Nives Ivanković u 'Lizistrati'

Ovoga ljeta trebali ste igrati i u dugovječnoj predstavi Gorana Golovka "Smij i suze starega Splita", ali su izvedbe otkazane zbog bolesti u ansamblu. Mnogi su razočarani. Što je tu predstavu tako dugo održalo živom?

- Splitska publika doživljava je kao svoju. I to već 11 godina. Sve izvedbe uvijek su krcate, mnogi su je pogledali nekoliko puta. Mislim da se ljudima sviđa ta priča o Splitu koji više ne postoji - ni oni ga nisu vidjeli, ali su čuli da je postojao, čitali su o njemu. Dobre predstave ne bi trebale ni imati rok trajanja, zar "Mišolovka" u Londonu ne igra deseteljećima bez prekida?

Kakve naslove, po vašem iskustvu, Splićani najviše vole?

- Splitska publika voli sve što je dobro. I klasiku - koje nam pomalo fali u zadnje vrijeme - i dobru komediju, i suvremene tekstove. Za splitsku se publiku često kaže da je isuviše zahtjevna, ali samo je izravna. Treba proći kroz puno filtera da bi se steklo njeno poštovanje.

Kada pripremate ulogu, promatrate li ljude oko sebe, na ulici, tražite li u njima karakteristike određenog lika?

- Kako da ne! Volim različitost i raznolikost kod ljudi, promatram ih, slušam, pamtim detalje i geste, katkad se upustim u u razgovor na ulici, u dućanu...

Igram u različitim žanrovima, spadam u glumce transformacije, dok imate i onih koji čitavog života igraju samo sebe. Drago mi je da me do sada nitko nije uspio strpati u određenu ladicu.

Uživam u kreiranju karaktera, ali umjetnost ipak nije samo imitacija života. Treba taj život pronaći u sebi. Interesantan je to proces ali i prilično iscrpljujući i neizvjestan jer katkad "dođeš do uloge" na prvoj čitaćoj probi, a katkad tek par dana prije premijere.

image
Tom Dubravec/Cropix

I na filmu nižete uspjehe. Osvojili ste već drugu Zlatnu arenu. Jesu li snimanja naporna?

- Ne ako ste razvili disciplinu, strpljivost i volite to što radite. Na nekom snimanju serije mnogo se ljudi bilo prijavilo za statiranje, mislili su da je to sitnica. Ali, kada su vidjeli da za par sekundi scene - ući i izaći kroz vrata recimo, treba 25 ponavljanja, rekli su - nema tih para za koje bih ovo radio.

Nagrade su, naravno, lijepe. Svatko voli primiti nagradu, kao i kompliment, drago je osobi i kada joj netko kaže da ima lijepu frizuru.

Poseban osjećaj bio je putovati u Cannes, ne kao turist nego kao član pobjedničke ekipe filma "Zvizdan". A zbog trijumfa filma "Zbornica" pogotovo sam sretna jer otvara put još jednoj talentiranoj mladoj redateljici i rađen je s minimalnim financijskim sredstvima. Inače, igram manipulativnu ravnateljicu škole koju ne biste rado imali u svom okruženju.

Kažem, lijepe su nagrade i potvrda struke, ali, potvrda publike je najvažnija. Glumac koji ima svoju publiku, ima ispunjen život. Kada mi gledatelji kažu da im je u životu bilo teško, da su imali krize, pa su malo ponovno gledali moju Seku Odak i nasmijali se, ili u teatru, kada se dogodi sinergija između scene i gledališta, kada osjetiš da si taknuo tuđa srca - to je i najljepše i najvažnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. rujan 2022 11:42