StoryEditor
Film & TVrazgovor s povodom

‘Zagrebački ekvinocij’ njihovo je vatreno krštenje: Iva Puljar-Matić i Elena Mikac ženski je dio ekipe filma koji u kina stiže 13. veljače

Piše Marko Njegić
6. veljače 2020. - 10:54
Ranko Šuvar/HANZA MEDIA

Mlade filmašice iz Zagreba Ivu Puljar-Matić i Elenu Mikac povezuje rad na filmu “Zagrebački ekvinocij” i studiranje na odsjeku montaže na Akademiji dramske umjetnosti, gdje ih zanima “još previše toga uz montažu”.

Ivin prvi doticaj s filmom i filmskim setom bio je upravo prvi snimajući dan “Zagrebačkog ekvinocija”. Javio joj se Karlo Oto, sadašnji dobar prijatelj i kolega, a tada “samo onaj kul lik koji studira na ADU”, te je pitao zna li i želi li skriptati na nekakvom bezbudžetnom dugom filmu.

- Trenutačno sam pristala, iako nisam imala pojma što me uopće pita, a nekoliko sati kasnije shvatila sam da bih sada trebala i naučiti kako se to radi. Sramotna istina je; mislila sam da me traži da im napišem scenarij – uz smijeh govori Iva.

Elena je u svijetu filma još od srednje škole. Negdje u drugom razredu je shvatila da se želi time baviti.

- Upisala sam se u poznati zagrebački “Blank filmski_inkubator” koji mi je prenio puno znanja i iskustva. Preporučila bih ga svakome tko ne zna odakle krenuti. Imaju radionice od najmlađih do najstarijih uzrasta. Tamo sam ujedno upoznala i Svebora, našeg redatelja.

Sve ostalo je povijest... - kaže Elena i ističe da se u slobodno vrijeme bavi glumom u “Teatru Tirena”, a “nekad u budućnosti voljela bih se baviti i glazbom”.

Kako vam je bilo na setu “Zagrebačkog ekvinocija”, vašem prvom u životu?

ELENA: Nikad neću zaboraviti kad me Svebor prije tri godine nazvao da me pita želim li biti producentica na njegovu kratkom filmu. Odmah sam pristala znajući za njegov talent i mogućnosti. To se vrlo brzo ipak pretvorilo u tri kratkometražna filma, tj. naš dugometražni “Zagrebački ekvinocij” kojim se danas izrazito ponosimo.

Zanimljivo je da studirate istu stvar na istoj godini. Jeste se znale prije rada na “Zagrebačkom ekvinciju”?

ELENA: Studiramo montažu na ADU, dvije smo od pet krasnih kolega s naše godine. Prije rada na filmu se nismo poznavale, ali smo zajedno išle na prijemni te ljeto nakon snimanja skupa upale na ADU.

Na filmu ste imale drukčije uloge - Elena je producentica, a Iva kao supervizorica scenarija i montažerka. Kako ste se (s)našli u tim ulogama?
IVA: U istom stilu u kojem sam prihvatila ponudu sam i nastavila na setu. Bilo je to vatreno krštenje. Za nekoga tko nikada nije radio ništa slično, pratiti kontinuitet stana kroz koji u prosjeku dnevno prođe tridesetak ljudi (koji tamo žive, spavaju i generalno rade kaos od svega što u kaosu ne smije biti za snimanje), desetke statista (koji dolaze na pola sata i potom odlaze jer ne mogu dulje), redovite promjene knjige snimanja (koja u nekom trenutku prestaje postajati) i snimanje scena, zbog svega navedenog, redom otprilike 17., 1., 18., 305. pa onda 2. - bilo je nadasve kaotično i stresno.

No, zato su nakon “Ekvinocija” sva daljnja skriptanja postala neobično meditativna i jednostavna, ha ha. Ipak, osobno se puno više nalazim u montaži.

ELENA: Čini mi se da sam se dosta dobro snašla s obzirom da sam sa skoro nepunih osamnaest godina postala producentica dugometražnog filma, ali kad bih imala mogućnost sve ponoviti - potrudila bih se tisuću puta više nego tada!

Mislite li da bi se jedna od vas mogla naći u ulozi one druge i obratno?
IVA: Definitivno ne.

ELENA: Montaža je ionako nešto čime se bavim, ali montažu “Ekvinocija” nikad ne bih mogla napraviti tako dobro kao naši montažeri. Isto mislim i za superviziju scenarija.

Jeste li prije, za vrijeme ili poslije “Zagrebačkog ekvinocija” shvatile da je film nešto čemu želite posvetiti život?

IVA: Bio je taj prekrasni patetični moment na velikom partyju na dan završetka snimanja prve priče “Ekvinocija” gdje dolazim Sveboru u isto vrijeme nabrijana, ganuta i inspirirana onime što smo napravili i otprilike mu objašnjavam kako sam u ovih proteklih nekoliko dana i ja napokon pronašla u sebi onu strast za kojom svi tragamo.

Imate li neku anegdotu sa seta u vezi s vašim dijelom, posla ili snimanja općenito?

IVA: Ima ih toliko da se o tome da snimiti zaseban film (možda i bude, ne znam ništa...). Ono što je možda općenito najzanimljivije je da se film stvarno počeo obistinjavati tijekom snimanja. U nekom trenutku hrpa ekipe koja nije samo filmska dolazi i boravi na setu, stan u kojem snimamo postaje stan iz filma; druži se, pije, puši, plače i voli otprilike jednako kao i u filmu. Čak smo imali i susjedu kojoj smo bili preglasni.

ELENA: Jednom prilikom nam je, recimo, policija poslala osamdesetak stranaca na naš set da “statiraju”, nadalje izdavali smo ispričnice jednoj zagrebačkoj školi da nam učenici dolaze na set pa kasnije dobili ljutitu opomenu ravnatelja... Da moram birati ne bih uspjela odabrati najbolju!

Ovo je “film o kulturi, generaciji i noćnom životu”. Koliko možda ova odrednica opisuje i vas dvije? Uživate li u noćnom životu i tulumarite poput likova filma?

IVA: Definitivno. Kada govorimo o noćnom životu, dodala bih kako se tu ne radi samo o uživanju i zabavi - već i o upoznavanju sebe, drugih, svijeta i svih ljepota i grozota koje s time dolaze.

Sve je intenzivnije i prisutnije od onoga što radimo u “normalnom“ svakodnevnom životu pa možda baš i zato uvijek stvari sjednu na svoje mjesto u nekom stanu s najboljim prijateljima koje si upoznao prije nekoliko minuta u tri ujutro. Nadamo se da se djeličak te emocije prenese u našem filmu.

ELENA: Jako puno izlazim i zaista cijenim čari noćnog života, ali nije potpuno isti kao likovima iz našeg filma. Dok oni više preferiraju trap i izlaske u “Tvornicu”, “Močvaru” i slično, ja sam se pronašla u klubovima poput “Mastersa”, “Boogalooa”, “Funka” itd...

Koliko vam je ovo bila dobra škola za daljnja filmska iskustva?

IVA: Drukčija. Mislim da smo svi naučili mnogo; uglavnom učeći, isprobavajući i griješeći. No ono najbitnije čemu nas je “Ekvinocij” naučio je jednoj važnoj lekciji, a to je da kada se skupe ljudi dijeleći iskrenu želju, ideju i trud koji su spremni uložiti u to u što vjeruju da je vrijedno, zapravo se može sve ono što ste čuli da se ne može.

Gurani intrinzičnom voljom, dobili smo iskustvo koje je po mnogočemu različito od onih koje profesionalni svijet, ponekad previše diktiran profitom ili praznim karijerizmom, nudi.

ELENA: Ništa te ne može naučiti bolje od iskustva dok još nemaš pojma što radiš, učiš na svojim greškama i radiš na filmu bez ikakvog budžeta. Mislim da će sve nakon ovog biti mačji kašalj.

Što mislite kako biste se snašle na snimanju nekog visokobudžetnog filma?

ELENA: Vjerojatno bih na početku bila jako skromna, štedljiva i uplašena, ali na kraju krajeva nema velike razlike ako imaš ambiciju i želju kakvu smo mi imali. Ponekad je to jače od broja nula na računu.

Imate li bjelosvjetskih aspiracija kao neki konačni filmski cilj? Barem europska kinematografija, ako ne i američka? Koju preferirate, usput?

IVA: Ne bih baš birala, s obzirom na to da se u svakoj nađe i cvijeća i smeća.

Definitivno mi je želja putovati i baviti se filmom vani; izraziti nekim drugim (filmskim) jezikom neke drukčije priče koje nisu naše, ali konačni cilj je stvarati ovdje. Smatram da postoje jezične i kulturne barijere koje je nemoguće ili vrlo teško nadići kada se radi o nečemu što toliko duboko zadire u srž svega što radimo kao što to radi umjetnost. Ipak, ništa ne volim držati zacementirano.

ELENA: Ja ću biti kratka i jasna, za mene su bogovi Quentin Tarantino što se tiče američke i Paolo Sorrentino što se tiče europske kinematografije.

Dotad, ovih dana marljivo promovirate “Zagrebački ekvinocij” pred početak redovne distribucije filma od 13. veljače u “Cinestaru” i ostalim kinima. Među ostalim, obilazite srednje škole, gdje držite predavanja o filmu i dijelite stečena iskustva?

ELENA: Dosad su održana predavanja u X. gimnaziji “Ivan Supek”, V. gimnaziji te Gimnaziji Vladimira Nazora u Zadru, plan je obići što više srednjih škola te proširiti vijest.

Kako reagiraju srednjoškolci na to? Jesu li oni ciljana publika vašeg filma ili su to studenti(ce) poput vaše generacije?

ELENA: Čini mi se da su dosta zainteresirani. Oni možda primarno jesu publika na koju ciljamo jer smo i mi sami bili srednjoškolci kad smo započeli, ali smatramo da je film za puno širu publiku jer su dosad zaista razne generacije uživale u scenama našeg filma.

IVA: Vjerujem da bi i starijim generacijama bilo zanimljivo pogledati film i vidjeti koliko toga radimo drugačije nego što su oni. Ako ništa; neka dođu zgroziti se i zaključiti da nemamo pojma kako se to radi.

Mislite li da će (mlađa) publika pohitati u kina?

ELENA: Mislim da hoće, vijest se nekako već proširila, a pozvala bih gledatelje da vide što je sve moguće s puno dobre volje, ljubavi, želje i mrvicu sreće.

Filmske preporuke Ive i Elene


'Tuga i slava', 'Reži', 'Nož u leđa', 'Loro'...
Koliko i same često boravite u kinu? Kolike ste filmofilke? Preporučite čitateljima nekih pet-šest filmova za gledanje koji su vam bili najbolji u posljednje vrijeme?
IVA: S obzirom na tempo na Akademiji i izvan nje, ni jedna ni druga ne gledamo ni izbliza onoliko filmova koliko bi htjele, ali valjda smo filmofilke u duši ako već ne u praksi. Ali evo, jedan strani i jedan domaći (da, i toga ima u kinu!): novi Almodovarov film "Tuga i slava" koji kroz najjednostavnije i suptilnije trenutke s takvom lakoćom i jasnoćom daje svoj komentar o tome kako je to živjeti. Ako se život može uhvatiti filmom, ovo je taj film.
Drugi je "Reži“ srpskog redatelja Koste Đorđevića koji je na ovoj Puli totalno prošao ispod radara, a mene i sve koji su ga sa mnom gledali potpuno oduševio. Iznenađujući i potpuno drugog usmjerenja od onoga na što smo u balkanskom filmu navikli.
ELENA: Za početak preporučila bih film iz 2019. koji još igra u kinima “Nož u leđa” dugo mi se nije dogodilo da mi se sviđa neki komercijalniji film, ovaj je stvarno dobar. Zatim bih preporučila talijanski film o Silviju Berlusconiju “Loro” svog najdražeg redatelja Sorrentina. Također valja spomenuti “Tragove u snijegu” iz 2017., a od hrvatskih definitivno “Comic Sans” i “Život je truba”.

#ZAGREBAČKI EKVINOCIJ#IVA PULJAR-MATIĆ, ELENA MIKAC

Izdvojeno

06. lipanj 2020 03:42