‘Za danas toliko‘ je čista pozitiva u moru negative: s likovima ćete se malo nasmijati, možda i katarzički zaplakati

“Moj jutarnji smijeh” nastavlja odjekivati u dugometražnom drugijencu Marka Đorđevića “Za danas toliko”, još jednom biserčiću recentne srpske kinematografije nakon “Sunca maminog”. Studenu zimu zamijenilo je toplo ljeto, ali scenaristički/redateljski rukopis je prepoznatljiv neovisno o godišnjem dobu i razvlači sjetan osmjeh na lice.

Sa samo dva ostvarenja osobeni Đorđević suptilno se nameće kao autorska ličnost i novi jedinstveni glas u srpskoj/regionalnoj kinematografiji, nešto najbliže što ovdašnji filmovi dolaze minimalističkoj, komično-dramskoj “indie” poetici o neobičnim, (dis)funkcionalnim obiteljima.

Usporedba s Wesom Andersonom bila bi na mjestu, no Đorđević je manje sklon otkačenoj začudnosti i “deadpan” komici u pastelnim bojama, a više sitnim čud(es)ima svakodnevnog života između komedije i tragedije.

“Za danas toliko” napose pršti od spontanosti i neusiljenosti u oslikavanju (dis)harmonija banalne i lijene svakodnevice, ali i sitnih radosti življenja (spremanje i degustacija obožavanog kolača/čupavci s kokosom, leškarenje na suncu s lubenicom kao jastukom, zakucavanje koša na basketu) te karakterizaciji emotivno složenih likova običnih malih ljudi.

Fascinira životna neposrednost kojom Đorđević pristupa filmu i režiji glumaca; oni kod njega izgledaju poput neopterećenih naturščika, kao da ne glume nego žive. Filip Đurić, Nikola Rakočević i Ivana Vuković u ulogama braće, ekstrovertnog liječnika Moce i introvertnog glumca Vase, te sestre Višnje djeluju rodbinski povezani.

Svaka bratsko-sestrinska trzavica i zamjeranje čini se iskreno životno, zagrljaj još iskrenije doživljen i životniji kao simbol pomirenja, potpore i zajedništva, čemu Đorđević stremi u – za promjenu – optimističnom, katarzičnom ljudskom filmu o dobrim ljudima (i načelno sretnoj, skladnoj obitelji) koji žele takvi i ostati, ali su prebrzo odrasli da bi bili spremni na sve izazove okrutnog svijeta današnjice pa se baš zato protiv toga bore na neki svoj način dok se suočavaju s gubitkom, tremom, smrću itd.

S likovima se gledatelj može smijati i zaplakati, doživjeti katarzu. Konkretne radnje nema, samo serije vinjeta. Pratimo Mocu, njegovu kćerkicu Martu (Miona Pejković) i Višnju nakon što ih u Kragujevcu posjeti Vasa i isprve se osjeća malo izopćeno došavši iz Beograda nakon dužeg vremena. Vasa je došao taman kad je umrla lokalna profesorica glume.

Nakon odavanja počasti pokojnici, do kraja filma Moca počinje nanovo voziti da bi na prijemni prebacio kumovu (Goran Bogdan) kćerku (Milica Jovović) pristiglu iz susjedne BiH. Susret s kumom je neminovan, tijekom čega će iskrsnuti pitanje o dotad nespomenutoj Mocinoj pokojnoj supruzi, ali umjesto odgovora dva muškarca počinju šutke pripremati čupavce u jednoj od boljih i dirljivijih scena filma koji traži sunce u ljudima i na gorčinu života nastoji uzvratiti nečim slatkim.

Fotografiju Stefana Milosavljevića krasi sunčan kolorit sa svim toplim bojama jednog ljeta u Kragujevcu. Ne hodaju likovi slučajno prema suncu na plakatu čiste pozitive od filma, tako potrebne u moru negative. Kamera je pomilovana veselim ljetnim suncem koje miluje likove i gledatelje, briše njihove suze i namiguje da će sve biti OK čak i kad tako ne izgleda. Za danas toliko...