StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

U IME OCA U ime glumca

14. srpnja 2020. - 22:59

Klizi polako već treća godina otkako je trostruki oskarovac Daniel Day-Lewis otišao u prijevremenu mirovinu. Posljednju ulogu ostvario je u "Fantomskoj niti" iz 2017., dobio još jednu, šestu nominaciju za Oscara, najavio da se povlači iz kinematografije i to je to. Od njega više ni traga ni glasa. Tajac.

Tko zna gdje je i što radi? Možda se preselio u divljinu iz "The Last Of The Mohicans", zaposlio negdje kao krojač "fantomske niti" ili postolar. Nije ovo bio prvi put da je Day-Lewis "prijetio" odlaskom u mirovinu. Povukao se 1998. nakon što je odigrao ulogu u "Boksaču" i počeo se baviti postolarstvom.

FILM: In The Name Of The Father; drama; SAD, 1993. REŽIJA: Jim Sheridan ULOGE: Daniel Day-Lewis, Pete Postlethwaite OCJENA: **** ½

No, niti četiri godine kasnije, vratio se pred kamere za "Bande New Yorka" i starog znanca Martina Scorsesea ("Doba nevinosti").

Računa li se po prethodnom vremenskom intervalu od posljednjeg filma/umirovljenja do "comebacka", Day-Lewis bi već lagano najavio novu ulogu za 2021. ili 2022. i počeo se "metodski" pripremati za nju da se stvarno htio još jednom vratiti.

Druga Day-Lewisova mirovina sve više djeluje kao da bi doista mogla biti posljednja, trajna. Kakva šteta za glumu i film! Day-Lewis je jedan od najvećih ("metodskih") glumaca svih vremena, vrijedan spomena u istoj rečenici s, primjerice, Marlonom Brandom, Alom Pacinom i Robertom De Nirom kojeg je zamijenio u ulozi Billa Mesara u "Gangs Of New York".

Dostojnim nasljednikom velikana glumišta, pita li se vašeg kritičara, načinila ga je fenomenalna uloga u fenomenalnom filmu "In The Name Of The Father" (1993.) u kojem njegov lik u jednoj sceni, u zatvoru, gleda "Kuma", i to baš prizor s Brandom i Pacinom, kao da bi mogao od njih preuzeti štafetu.

To će i napraviti portretom jednog lika u jednom filmu u rasponu od 15 godina, za što su Pacinu trebali "The Godfather I&II". Početkom devedesetih Day-Lewis se nalazio u nezaustavljivom usponu. Na prijelazu osamdesetih u devedesete dobio je Oscara za ulogu u "Mojem lijevom stopalu", nakon čega su uslijedili "Posljednji Mohikanac", "Doba nevinosti" i "U ime oca" kao vrhunac prve faze njegove karijere.

Svaka od tih uloga bila je različita od prethodne zahvaljujući glumačkom kameleonu, a njihova drukčijnost najbolje je vidljiva ako postavite npr. "Age Of Innocence" i "In The Name Of The Father" jedan pored drugog, kao što i jesu bili postavljeni 1993., što je bio zadnji put da je Day-Lewis imao dva filma iste godine.

Krivo optuženi irski zatvorenik Gerry Conlon iz "U ime oca" bio je krajnje opozitna glumačka kreacija aristrokratskom romantiku Newlandu Archeru u "Dobu nevinosti", no odigrana s jednakom posvećenošću i osobnošću. Conlon je stvaran lik, kao što je to bio i nepokretni Christy Brown iz "My Left Foot", također u režiji Jima Sheridana, jednog od majstora drame devedesetih koji je Day-Lewisa znao u dušu i s njim još snimio film "The Boxer".

"In The Name Of The Father" je ekranizacija Conlonove autobiografije "Proved Innocent", gdje je on opisao svoje neugodno životno iskustvo. Lika upoznajemo kao sitnog lopova u Belfastu 1974., opasnom mjestu za život kamo je "svatko mogao biti pripadnik IRA-e". Prilikom jedne krađe, Conlon će zasvirati na gitari od nekakve šipke, a britanska policija pomisliti da u ruci drži snajper i zapucati po njemu i prijateljima.

Potjera po krovovima i ulicama režirana je akcijsko-dokumentaristički, kao moguća inspiracija za pristup Paula Greengrassa u "Bourneovima" (urgentnost, realizam, neposrednost). "Engleski gadovi" gone Gerryja i njegove nalazeći im se za petama, sa soundtracka praši Jimmy Hendrix i potiče nerede na ulicama. Irci zaspaju drvljem i kamenjem britanske oklopnjake ispred kojih je neki tip netom prije "protrčao" sa štakama bez jedne noge u prvom nezaboravnom prizoru filma.

Gerryjev otac Giuseppe (sjajni Pete Postlethwaite) brže-bolje šalje sina iz Belfasta u London. "Idi i živi, to je najbolji savjet koji ti mogu dati", saopći Giuseppe na rastanku. U Londonu je Gerry samo željan "slobodne ljubavi i droge", a želja će mu se ostvariti kad s prijateljem Paulom Hillom (John Lynch) naleti na jednu komunu i upozna slobodoumnu djevojku (Saffron Burrows na početku karijere) koja mu priredi "obred inicijacije" u obliku poljupca s dimom trave.

Ni London nije sigurno mjesto. Bombe odjekuju kao doma, ali Gerry uvjerava oca da se samo čuju u daljini. Međutim, kad jedna (IRA-ina) bomba grune i odnese nevine britanske žrtve, za detonaciju će, ni krivi ni dužni, biti optuženi Gerry i Paul. Britanska policija optužuje i Giuseppea za sudioništvu u istom zločinu, kao i pola njihove familije i prijatelja – oni su, navodno, aktivna jedinica i pomoćna mreža IRA-e, zapravo žrtveni janjci za narod koji traži krv.

Drama za likove postaje bolno neizdrživa, gledatelje isto. Sheridan prikazuje kako je policija izvukla priznanje zatočenih za nepočinjeni zločin. Psihofizičko maltretiranje Gerryja i prijetnja ubojstvom njegova oca budi u Day-Lewisu dramskog teškokategornika i on će se pokušati izjadati, olakšati dušu, isplakati mržnju, tugu, očaj, sve. Svi i sve plaču/e za njega, uključujući i gledatelje. Suze su vodene i vatrene u filmu.

Odvjetnica Gareth Peirce (izvanredna Emma Thompson) dolazi u zatvor pod kišom iskara, a kad nesretni Giuseppe umre iza rešetaka, zatvorenici pale izreske novina i bacaju ih vani, što Sheridan snima kao da zatvorski prozori isplakuju plamene suze usred mrkle noći i stvara jednu od najupečatljivijih filmskih slika unutar oskarovskih drama prve polovice devedesetih.

"U ime oca" spada među filmofilsko-formativne oskarovske drame iz tog razdoblja, uz nešto ranije "Društvo mrtvih pjesnika", te "Miris žene", "Malo dobrih ljudi", "Philadelphiju", "Schindlerovu listu", "Savršeni svijet", "Na kraju dana", "Iskupljenje u Shawshanku", "Odlazak u smrt", "Napuštajući Las Vegas"...

To je simultano sudska, zatvorska i obiteljska otac-sin drama snažnog političkog i emotivnog naboja s nekima od najmoćnijih glumačkih scena devedesetih (Day-Lewisovo omatanje audiovrpcom u znak protesta, govor Thompsonice na sudu) koje gledatelje, apsorbirane u priču zahvaljujući režiji i glumcima, navode da u finalu ustanu sa stolice i zapljeskaju.

No, Sheridan je ponajprije fokusiran na borbu za čovjeka i pravdu, tek onda širu političku sliku koja iz te borbe proizlazi, a vodi se "u ime (Gerryjeva) oca". Nabijen autentičnim ljudskim emocijama, ovo je human film s Day-Lewisom u jednom od "najčovječnijih" glumačkih izdanja koji pokazuje koliko nam već nedostaje i koliko gubimo njegovim umirovljenjem, odnosno koliko smo već izgubili.

Novomilenijski Day-Lewis ("There Will Be Blood", "Lincoln", "Phantom Thread") demonstrirao je najveću glumačku pedanteriju i manijakalnu, nadljudsku posvećenost u dosezanju perfekcije. Glumio je u ime perfekcionizma i dao neke od najboljih uloga ikad ("Bit će krvi"), ali njegovi su likovi znali biti distancirani i u njima bi se izgubio čovjek. Ovdje je Day-Lewis manje opsjednut postizanjem savršenstva, a opet je upravo to postigao. Uloga Conlona je "ljudski" savršena, odigrana u ime glumca.

Sedam nepotvrđenih nominacija za Oscara

"U ime oca" je bio nominiran za čak sedam Oscara, za naj-film, režiju, glavnu i sporednu mušku ulogu, sporednu žensku ulogu, adaptirani scenarij i montažu, ali nije nijednog potvrdio. Angažman Petea Postlethwaitea je genijalan - osim što je odličan glumac, on i Day-Lewis stvarno (fizički) izgledaju kao otac i sin.

U filmu je izvrsnu glazbu komponirao Trevor Jones, godinu dana nakon stvaranja mitskog "scorea" za Day-Lewisova "Posljednjeg Mohikanca". Glazba je općenito izvrsna (Bob Dylan, "Like a Rolling Stone"...). Film otvara U2 s titularnom pjesmom "In The Name Of The Father", a zatvara ga Sinead O' Connor s "You Made Me The Thief Of Your Heart". P.S. "U ime oca" se prikazuje 15. srpnja u ranijim jutarnjim satima na kanalu AMC.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. studeni 2020 12:42