‘The Kitchen‘: Paklena kuhinja s mirisom distopije

Bliska budućnost u futurističkom filmu "The Kitchen" predstavlja viziju distopijskog Londona. Naslov filma odnosi se na socijalno naselje s dotrajalim fasadama zgrada na periferiji Londona koje izgleda kao mali grad na rubu velegrada. Zamislite brazilske favele, zatvoreni grad Kowloon u srcu Hong Konga i četvrt Montfermeil u predgrađu Pariza. To je The Kitchen iz istoimenog filma, premijerno prikazanog jesenas na londonskom BFI festivalu, nakon čega je od 19. siječnja postao dostupan na Netflixu.

The Kitchen je spoj svega toga, a naziv, na hrvatskom Kuhinja, dobio je po tome što žitelji naselja koriste kuhinjsko posuđe kad s balkona ugledaju policijsku raciju kako bi, udarajući žlicama o teće, upozorili ljude na ulici da se daju u bijeg i povuku u svoje domove. I "The Kitchen" je spoj brazilskog "Božjeg grada" i "Elitne postrojbe", tj. francuskih "Jadnika" i "Atene".

Ima tu i nešto "Blade Runnera" (Kitchen izgleda kao prenapučena losangeleska Kineska četvrt), te "Dredda" i "The Raida" u akcijskim scenama nasilnih policijskih prepada, ali i liku lorda Kitchenera.

Kitchener (Ian Wright) govori u mikrofon poput radijskog DJ-a i obraća se stanovnicima Kitchena preko zvučnika riječima tipa "Ne mogu nas zaustaviti", podsjećajući na vladare futurističkih nebodera naseljenih tisućama ljudi u "Dreddu" i "Raciji".

Naravno, Kitchener podsjeća i na onu DJ-icu u "Ratnicima podzemlja" (nedavno dobila posvetu i u "Johnu Wicku 4"), što potvrđuje da su redatelji filma prilično žanrovski načitani. A redatelji su debitanti Kibwe Tavares (dosad radio samo na kratkom metru) i Daniel Kaluuya (Oscarom nagrađeni glumac; "Juda i crni mesija", "Bježi").

Filmofili bi se mogli sjetiti i "Zelenog Soylenta" prilikom podjele hrane za žitelje Kitchena. "Hrana stiže, idite po nju samo ako vam je nužno", slušamo upute, ali srećom namirnice nisu Soylent Green. Siromaštvo prevladava u Kitchenu i resursi su ograničeni. Vode nema i zato se sugerira stanovnicima da se idu tuširati "samo ako moraju". Policija "zatvara vodu", kao što "sprječava dostave i odvodi ljude".

Kaluuya i Tavares u svom prvijencu solidno grade svijet "Kitchena" inspirirani društveno-političkom sadašnjosti iz stvarnosti u siromašnijim zemljama, ali i futurističkim filmovima. Scenograf Nathan Parker odradio je dobar posao u kreiranju tog svijeta i pomogao redateljskom dvojcu da "The Kitchen" izgleda na granici realizma i filma.

Nije ovo stilizirani, superfilmični "Istrebljivač", premda "bladerunnerovski" neon povremeno zasvijetli u kadru. "The Kitchen" je bliskiji prizemljenim, "low key" futurističkim (SF) filmovima kao što su "Distrikt 9", "Djeca čovječanstva", "Kin" ili (isto Netflixov) "Klonirali su Tyronea".

Efekti su svedeni na minimum, tipa da u kadar povremeno dozuje policijski dronovi koji nadgledaju Kitchen. Scenografija je važnija od efekata i izvedena je s neznatnom kozmetikom, a Kaluuyi i Tavaresu još su važniji likovi. U prvom planu je Izi (Kane Robinson), zaposlenik pogrebnog doma "Život poslije života", gdje se pepeo kremiranih pokojnika stavi u zemlju i na tom mjestu se posadi biljka umjesto nadgrobnog spomenika.

Izi je usamljenik i planira se odseliti iz Kitchena prije nego što naselje preuzme vlada, štedeći za moderni jednosobni stančić. Međutim, jednog dana na poslu naleti na tinejdžera Benjija (Jedaiah Bannerman) koji je upravo izgubio majku.

K tome, Izi je poznavao Benjijevu majku i izlazio s njom, tako da osjeća potrebu zaštititi klinca, posebice kad ga pod svoje okrilje uzme vođa bajkerske bande Staples (Hope Ikpoku Jnr), odušeljen malčevim stavom i njegovim rušenjem policijskog drona.

Ostane li sa Staplesovom ekipom, Benji bi mogao skrenuti s pravog puta i postati dio lošeg društva, a s Izijem je sigurniji, no to povlači komplikacije u vezi njegovih planova za selidbu. Sentimentalna, obiteljski intonirana drama o odrastanju s prepoznatljivim (pod)zapletom sve više prožima futuristički politički triler.

Dvojac Kaluuya-Tavares ne uspijeva uvijek pronaći žanrovski i tonalni balans, ali otkriva redateljski potencijal i film definitivno funkcionira u zasebnim segmentima, ako kao cjelina povremeno šteka da bi postao instant kult-klasik kinematografske futuristike.

Karakterna otac-sin dinamika suptilno je izvedena, a trilerska tenzija efektno postignuta u nekoliko navrata tijekom kinetički režiranih racija koje su ogledalo aktualne političke zbilje. "Ne mogu disati", zavapi dvaput stanovnik Kitchena kao George Floyd kad ga policajac počne gušiti.