Drogu svih vrsta i boja “poznatih civiliziranom čovjeku od 1544.” konzumiraju novinar Raoul Duke i njegov odvjetnik dr. Gonzo u “Strahu i prijeziru u Las Vegasu” (“Fear and Loathing In Las Vegas”, 1998.), ekranizaciji istoimena kulta iz pera prvaka “gonzo” novinarstva Huntera S. Thompsona.
Tko je čitao Thompsonov briljantni roman toka (izmijenjenih stanja) svijesti iz 1971., sjetit će se početne rečenice koja priprema čitatelja na predstojeće ludilo. “Bili smo negdje oko Barstowa, na rubu pustinje, kad je droga počela uzimati maha”, pripovijeda Thompsonov alter ego Duke na “road trip” putovanju naglasak je na “tripu”).
Prirodno, redatelj “Straha i prijezira u Las Vegasu” Terry Gilliam započinje film istom rečenicom. Pod vidnim utjecajem opijata Duke i Gonzo (Johnny Depp, Benicio Del Toro) voze se kroz pustinju prema Las Vegasu gdje novinar treba popratiti pustinjsku utrku za “Sports Illustrated”.
U prtljažniku kabrioleta skrivaju “cijelu galaksiju” multikolorne droge, taman da vide svemir i sve zvijezde, ma štogod. “Imali smo dvije vrećice trave, sedamdeset pet kuglica meskalina, pet listova jake upijajuće kiseline, soljenku dopola punu kokaina...”, nabraja Duke, pridodavši i litru tekile i ruma, paket piva, pola litre sirovog etera i dva tuceta amila. Dakle, naoružani su kao nadrogirani Rambo.
“Nije da nam je sve to trebalo za put, ali jednom kad se zakačite na ozbiljnu zbirku droge, tendencija je da to gurate što dalje možete”, nastavlja Duke kojega jedino brine eter. Jer, “ne postoji ništa na svijetu bespomoćnije, neodgovornije i pokvarenije od čovjeka na eteru”, a oni će se, dakako, uskoro nasnifati te “pokvarene stvari”. Gledatelj se pita što ga tad čeka ako Duke već sad halucinira da ga napadaju veliki šišmiši. “Ovo je zemlja šišmiša”, procijedi on tjerajući rukama imaginarne Batmane.
Nakon odličnih izvedbi u “Edu Woodu” i “Donnieju Brascu” Depp je (pre)uživljen u ulogu “doktora novinarstva” na konstantnom tripu i od “Fear and Loathing In Las Vegas” počinje njegova (maniristička) tendencija ka otkačenim likovima živopisne vanjštine i ludastih tikova, poput Jacka Sparrowa.
Deppov Duke je mršav i proćelav, skriven iza “safari” šešira i sunčanih naočala, a jedva da iz ruke ispušta držač za cigarete, neku drogu ili čašu pića dok prati pustinjsku utrku koja s vremenom “više nije bila utrka nego test izdržljivosti”. Dobro mu parira Del Toro, dotad najpoznatiji po trileru “Privedite osumnjičene”. Del Toro se nadebljao 20 kilograma za ulogu jedući 16 krafni (šesnaest!) dnevno prije snimanja kako bi utjelovio Gonza, lika sa zaraznom ponavljajućom rečenicom “Kao tvoj odvjetnik, savjetujem ti...”.
On je svojevrsni Jeff Daniels prema Deppovu Jimu Carreyju i “Strah i prijezir u Las Vegasu” povremeno djeluje kao “Glup i gluplji” na tripu, a likovi mogu podsjetiti i na Don Quijotea i Sancha Panzu. Kad Duke i Gonzo dođu u Las Vegas, urnebes je neminovan u Gilliamovoj crnoj komediji šarenog psihodeličnog humornog kolorita i prepoznatljivog vizualnog “toucha” kultnog redatelja koji je već znao prenijeti viziju unutarnjeg paranoidnog ludila, priviđenja i rastrojstva u “Brazilu”, “Kralju ribara” i “12 majmuna”.
Gilliam maničnom energijom potencira LSD-jevsku psihodeliju kontrakulturalnog klasika Dennisa Hoppera “Goli u sedlu”, iskrivljenu tripoidnu percepciju filmova Olivera Stonea kao što su “The Doors” i “Rođeni ubojice”, te poniranje u vrtlog droge a la “Trainspotting” Dannyja Boylea.
Stvarnost se izobličava pred Dukeovim očima kad eter počne djelovati: šare tepiha oživljavaju i boje se pretapaju, recepcionarka hotela se pretvara u nekakvu murinu, a pokeraši u guštere da naš novinar može reći kako se nalazi “usred reptilskog ZOO-a”. Vizualizacija drogiranog stanja svijesti uključuje neonske, izmagljene i klaustrofobične kadrove, te sulude i dezorijentirajuće rakurse.
“Strah i prijezir u Las Vegasu” kulminira u suludosti nakon što Gonzo, ležeći u kadi, zatraži od Dukea da ubaci magnetofon u vodu i sprži ga struja kad pjesma “White Rabbit” Jefferson Airplanea dosegne vrhunac s nemormalnim glasom Grace Slick. Koliko god bio pod utjecajem, Duke to odbija napraviti i Gonzo krene na njega nožem, uvjeravajući partnera da ga ne misli ubiti, samo mu zarezati “Z” na čelu. “Nikad nemoj okrenuti leđa drogi, posebice kad maše nožem”, savjetuje Duke.
Međutim, tu negdje se osnovna premisa “Fear and Loathing In Las Vegas” počinje trošiti i film se polako, ali sigurno pretvara u “test izdržljivosti” za gledatelja, poput pustinjske utrke za Dukea. Situacije su sve repetitivnije, a ponašanje likova, podebljano njihovim mrmljanjem i neartikuliranim zvukovima, postaje lagano naporno, toliko da Dukeova naracija, kao ispovijed drogiranog uma, drži film na okupu.
Postupno se čini da drogiranje biva samosvrhovito i da bi sve to gledatelj teško ispratio čak i uz odgovarajući “mind set”, tj. da se kojim slučajem nađe na istoj “valnoj duljini” s likovima, dok mu ovako djeluje kao da se našao trijezan u nadrogiranoj noćnoj mori.
Pa opet, košmarni ton “Straha i prijezira u Las Vegasu” ima unutarnjeg smisla budući da Thompson prikazuje smrt američkog sna i “peace and love” idealizma šezdesetih na pragu sedamdesetih, kad je kontrakultura nepovratno izgubila bitku tijekom vladavine Nixona i Vijetnamskog rata koji nas u filmu bombardira(ju) s TV-a. “Ovo je američki san u akciji”, opisuje Duke ono što on i njegov partner rade. Duke i Gonzo kao da idu drogama protiv bombi i sumorne stvarnosti u “posljednjem hura” šezdesetih.