‘Stari hrast‘: Loachov posljednji vapaj za bolji svijet

Stara garda režisera još uvijek se ne da, štoviše prilično je vitalna iza kamere. Martin Scorsese je u 80. godini snimio “Ubojice cvjetnog mjeseca”, kao i Michael Mann “Ferrarija”, a Ridley Scott ”Napoleona” u 85. Tu je i redateljski prvak radničke klase i zaštitnik malih ljudi Ken Loach, poznat po filmovima “Kess”, Zemlja i sloboda”, “Slatke šesnaeste”, “Vjetar koji povija ječam”...

Proljetos na Cannes Film Festivalu Loach je predstavio svoj posljednji uradak “Stari hrast” (“The Old Oak”), nekih mjesec dana prije nego što je proslavio visoki 87. rođendan. Zanimljivo, legendarni britanski socijalno osviješteni filmaš, jedan od rijetkih redatelja s dvije osvojene canneske Zlatne palme, mislio se povući u mirovinu 2014., nakon filma “Jimmyjeva dvorana”.

Tada je imao “samo” 78 godina i režirao je dobar niz s “Irskim putem” i “Dankom anđelima”. No, u njemu je proradio “osjećaj odgovornosti”, kako je otkrio u ekskluzivnom europsko-oskarovskom intervjuu za “Slobodnu” u Wroclawu 2019. godine, naslovljenom “Treba raspustiti EU i stvoriti novu uniju”.

Stoga je Loach 2016., prema scenariju stalnog suradnika od kraja devedesetih Paula Lavertyja, snimio moćnu dramu o britanskom stolaru koji nasušno treba socijalnu pomoć države “Ja, Daniel Blake” i osvojio drugu Zlatnu palmu. “Jednostavno nisam mogao odoljeti. Ovo je priča koju je jednostavno trebalo ispričati”, rekao nam je Loach, evidentno sretan što su ljudi prihvatili film, osjetili se odgovorni i motivirani da (su)djeluju, a ne da “samo produže dalje”.

Ponukan odličnom recepcijom “Daniela Blakea” u očima publike, kritike i struke, kao i sve lošijom situacijom malog čovjeka u Velikoj Britaniji i svijetu, Loach je tri godine kasnije snimio gotovo jednako snažan film “Oprostite, mimoišli smo se” o preživljavanju dostavljača na nemilom britanskom tržištu rada.

Još snažniji “Stari hrast” potvrđuje kako Loach i dalje ima nešto za reći ne bi li pokušao ispraviti “krive Drine”. Na neki način “The Old Oak” ispada treći i posljednji dio njegove neslužbene nove trilogije filmova (“I Daniel Blake”, “Sorry We Missed You”) režiranih na tankoj granici optimizma i pesimizma, s puno empatije prema malom čovjeku i bijesa spram vladajuće Konzervativne stranke, odnosno smještenih u sjevernoistočnu Englesku i napučenih naturščicima.

Moguće da je posrijedi i Loachov posljednji film uopće, ne samo zadnji dio trilogije. Svakako, za redatelja ovo je jedan jako osoban i simboličan projekt. Naziv filma simbolizira njega samoga koji je poput staroga hrasta preživio mnoga ljeta i zime. Hrast je ujedno i simbol vječnosti i jedinstva, a i građevni materijal.

Cijeli “The Old Oak” ogleda u sceni kad glavni lik TJ Ballantyne (Dave Turner) nastoji ispraviti nakrivljeno slovo “K” iznad ulaza u svoj trošni pub, posljednji u sjevernoengleskom selu u okrugu Durham, prema kojem je film nazvan. TJ uzima metlu i njezinom drškom podiže slovo. “K” nakratko stoji u ravnini da bi ubrzo opet sklizlo natrag i nastavilo se klatariti.

Slovo “K” je Britanija koju Loach pokušava ispraviti, okrenuti na pravu stranu, barem na nekoliko trenutaka. Radnja “Starog hrasta” odvija se 2016., godine “Daniela Blakea” i “Brexita”, a započinje dolaskom busa punog sirijskih izbjeglica u nekadašnju rudarsku zajednicu koja se nije oporavila od zatvaranja rudnika u osamdesetima (neimaština, broj stanovnika u padu).

“Odakle su ovi? Iz Sirije. Prokleti turbanaši...”, prve su riječi kakvima rasistički i ksenofobični nastrojeni lokalci dočekuju izbjeglice. Jedan od njih će razbiti fotoaparat mladoj Sirijki Yari (Ebla Mari) koja je fotografirala “dobrodošlicu” u crno-bijeloj tehnici, a stigla je u Englesku s majkom i mlađim bratom, ali ne i ocem, zarobljenikom Assadova režima.

Lokalci su deprimirani i ogorčeni zbog neimaštine itd. tako da im izbjeglice, poslane iz velikih engleskih gradova u zabiti poput njihove, dolaze kao naručene za ispoljavanje frustracija uz pivo u TJ-evoj birtiji, gdje će zaći i Yara. “Uletjela je ovamo kao da je vlasnica. Što je iduće, izgradit će džamiju?”, pitaju se mušterije puba, ujedinjene u izjavi “Ne trebaju nam turbanaši u našem selu” koju potpiruju mržnjom zadojene društvene mreže.

I sam Ballantyne ima razloga za ogorčenost (supruga ga je napustila, sin ne razgovara s njime), toliko da je planirao samoubojstvo, ali pojava psića u datom trenutku dala mu je “drugu šansu”. Ipak, TJ se sprijatelji s Yarom nakon što joj pomogne popraviti aparat, unatoč prigovorima mušterija o kojima mu ovisi posao, upoznaje njezinu obitelj i druge Sirijce, uči kako se kaže “hvala” (“shukran”) itd.

Jedna od boljih scena filma odvija se u Durhamskoj katedrali, kad se Yara divi ljepoti monumentalnog višestoljetnog zdanja i zdvaja kako neće više vidjeti Belov hram u Palmiri, uništen u napadu militanata Islamske države. Odnos TJ-a i Yare njegove će mušterije i dojučerašnji prijatelji krivo protumačiti i uvrijediti se kad za njih i njihovo vijećanje kontra izbjeglica odbije otvoriti stražnju prostoriju puba, no otvorit će je za zajedničke obroke Sirijaca i potrebitih lokalaca koji imaju svaki svoje traume.

“Nije dobra za nas, ali je za njih”, prigovaraju oni i žugaju da je TJ pretvorio pub u “izbjeglički kamp” umjesto da shvate kako među njima nema velike razlike (žrtve politike i svojih vlada) te podrže inicijativu inspiriranu rudarskom slogom “Ljudi će ostati zajedno ako jedu zajedno”.

Film je pun razmišljanja o solidarnosti malih ljudi. “Kad bi radnici shvatili koju moć imaju i kad bi imali samopouzdanja da je upotrijebe, promijenili bismo svijet”, govori TJ u jednoj sceni. U drugoj će reći “Režimi opstaju kad svijet ne radi ništa”. Loach djeluje lokalno i razmišlja globalno, odašiljući poruku nade i jedinstva. Ako je “The Old Oak” doista Loachov zadnji film, može se reći da redatelj odlazi visoko podignute glave, odaslavši posljednji vapaj za bolji svijet. Hvala mu na svemu. Shukran.