StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

MISSISSIPPI U PLAMENU Portret Amerike koja izgara

6. lipnja 2020. - 22:59

Amerika je u plamenu. Gori. Izgara. U samo tjedan dana od osvrta na film "Queen i Slim", "Black Lives Matter" prosvjedi zbog smrti Georgea Floyda proširili su se poput požara. Sve pod egidom "I can't breathe" kao bolnim podsjetnikom na Floydov vapaj da ne može disati pod nogom bijelog policajca.

U nekim američkim gradovima demonstracije su eskalirale u nasilne scene kao iz filmova i pokazale da je Amerika u ratu sa samom sobom. Neka buduća politička kronika mogla bi biti naslovljena "2020 – When America was at war with itself". Zamijenimo li 2020. sa 1964., imamo krilaticu filma "Mississippi u plamenu" (1988.).

FILM: Mississippi Burning; triler; SAD, 1988. REŽIJA: Alan Parker ULOGE: Gene Hackman, Willem Dafoe OCJENA: **** ½

Podsjetimo, "1964. - kad je Amerika bila u ratu sa samom sobom" bio je službeni "tagline" rasnim tenzijama nabijenog krimi-trilera redatelja Alana Parkera ("Ponoćni ekspres", "Pink Floyd: The Wall", "Anđeosko srce") koji je ponovno postao aktualan tridesetak godina kasnije, film trenutka iz davne 1988.

Za to se potrudio i gradonačelnik grada Petal u Mississippiju, Hal Marx, kad je zapisao na Twitteru kako Floydovo uhićenje nije bilo nerazumno i da ako možeš govoriti - možeš disati. Marx je brže-bolje izbrisao "tweetove", ali prekasno; već je užgao dodatni plamen rasizma u istoj državi u kojoj je to prije 56 godina radio njegov prethodnik Tilman (R. Lee Ermey) iz filma snimljenog prema istinitoj priči i nominiranog za sedam Oscara.

Naime, "Mississippi Burning" je inspiriran slučajem nestanka i umorstva triju momaka iz pokreta za ljudska prava u lipnju 1964., dvojice bijelaca (Michael Schwerner, Andrew Goodman) i jednog crnca (James Chaney). Borce za ljudska prava ubili su Ku Klux Klanovci iz okruga Jessup, a KKK-u ih je "predao" ured lokalnog šerifa.

Kad su odgovorni bili kažnjeni za zlodjelo, slučaj je postao jedan od najvažnijih trenutaka za rasnu pravdu u Americi koja se upravo traži i za Floydovu pogibiju u najvećim rasnim nemirima od umorstva Martina Luthera Kinga. Dosta toga se u Americi promijenilo od 1964. do 2020., ali neke stvari su ostale iste, poput konstantno prijetećeg rasnog raskola i nasilnog ophođenja bijelih policajaca nad crncima, tj. policijske brutalnosti.

Povijest rasnih nemira u Americi ispisuje se ciklički, a "Mississippi u plamenu" je filmski testament (i "statement") začaranog kruga rasizma od 1964. do 1988. i 2020., kad još uvijek takoreći "samo na bejzbolu crnac može podići palicu na bijelca i ne izazvati nerede", kako u filmu istakne specijalni agent FBI-ja Anderson (Gene Hackman u jednoj od naj-uloga).

"Odakle ta mržnja", pita se njegov partner Ward (Willem Dafoe u uzlaznoj putanji nakon "Voda smrti") s kojim stiže u Jessup iz Washingtona ne bi li "promijenio svijet". I sam nekadašnji šerif u Mississippiju, Anderson nudi djelomični odgovor u priči o vlastitu ocu – bio je pun mržnje da nije vidio kako ga siromaštvo ubija.

Još je preciznija lokalna frizerka (divna Frances McDormand), udana za pomoćnika šerifa (Brad Dourif), kao "moralna savjest" filma. "S mržnjom se ne rađaš, naučiš to. U dobi od sedam godina povjerujete u mržnju, živite s njom, udate se za nju...", izgovori ona ključne rečenice filma, uz Wardov zaključak kako je "kriv svatko tko se pravi da se ovo ne događa, jednako koliko i oni koji su potegnuli okidač".

To bi trebalo ponavljati svaki dan, da se ne zaboravi, kao i gledati "Mississippi Burning" - filmski odraz rasne jučerašnjice i današnjice. Parker u jednoj sceni vizionarski hvata refleksiju plamena zapaljenog križa u okviru Wardovih naočala. Plamen iz Mississippija se u filmu i izvan njega proširio na cijelu Ameriku i, nažalost, do danas još nije zgasnuo, naprotiv.

"Pogledaj plamenove, ionako bi se dogodilo", zlosutno prognozira Anderson palež oko sebe. Čovjek i dalje može dosta naučiti iz "Mississippija u plamenu" kojeg je Parker režirao s nervom za simboliku i upečatljivu filmsku sliku uz pomoć Oscarom nagrađenog direktora fotografije Petera Bizioua ("Devet i pol tjedana", "Trumanov show").

Prva scena filma efektno svodi cijelu segregaciju u jednom statičnom kadru: kamera nišani u odvojene slavine za vodu za bijele i obojene koje mirno koegzistiraju na jednom mjestu. Mirnoća tog kadra nestaje u plamenu iduće scene, tj. prizora gorućih kuća. Voda i vatra ili vodom na vatru. A zatim slijedi slika bijelih farova automobila kako paraju crnu noć. Automobila s nesretnim mladim aktivistima koji će pasti kao žrtva rasizma.

"Imamo dvije kulture ovdje, bijelu i obojenu", opisuje Andersonu lokalni šerif Stuckey (Gailard Sartain). "Ostatak Amerike se ne slaže", doskoči Anderson. "U Mississippiju si sada", podsjeti šerif i njega i gledatelja gdje se nalazi - na mjestu napučenom rasistima koji "štite anglosaksonsku demokraciju i američki način".

Rasizam se u "Mississippi Burning" gotovo može napipati rukom koliko je živ, mržnja također. Oni su pustili korijenje u Mississippiju i lokalci kao da ih prakticiraju iz dosade u nedostatku nečeg pametnijeg ili suvislijeg u životu i pokušaju da budu važni(ji) u očima zatucane okoline.

Nelagodni ugođaj rasizma i mržnje spada među najuvjerljivije oslikane na filmu, a "Mississippi u plamenu" je svojedobno bio napadan zbog bjelačke perspektive i fikcionaliziranja povijesti, iako je činjenice podjednako dobro uposlio u političke (dočaravanje ere Pokreta za građanska prava) i žanrovske svrhe (igra detekcije tko su točno rasisti-ubojice).

"Mississippi Burning" je igrani film, kombinacija proceduralnog trilera i (kriminalističke) drame, ne dokumentarac, premda sadrži kvazi-dokumentarne kadrove prilikom TV reportaže o stavu lokalca spram crnaca. Redatelj se branio da je posrijedi fikcija na jednak način kao što su "Platoon" i "Apocalypse Now" fikcije (iz) Vijetnamskog rata, ali nije ni trebao. Ionako moćan film s godinama je postao upravo dokumentaristički životan. Portret Amerike koja izgara. Portret za vječnost.

Crni ‘član‘ KKKlana

U jednoj sceni tamnoputi "undercover" agent navlači "kostim za maškare" KKK-a, otima gradonačelnika i pripovijeda mu priču o klanovcima koji su odsjekli testise čovjeku njegove boje kože. "Nije ništa učinio osim što je crnac", kaže on i britvom zaprijeti gradonačelnikovim testisima kako bi iznudio priznanje tko su krivci.
Snažna je i scena pokopa crnog borca za ljudska prava, te govora svećenika koji podsjeća na komemoraciju za Floyda. Svećenik priznaje da ima samo gnjev u srcu i pita se što znači biti jednak pred zakonom.

Sedam nominacija za Oscara

"Mississippi Burning" je dobio Oscar nominacije za najbolji film, režiju, glavnu mušku i sporednu žensku ulogu (Hackman, McDormand), fotografiju, montažu i zvuk. Te godine je na dodjeli dominirao "Kišni čovjek" pa je "Mississippi u plamenu" pozlatio samo nominaciju za fotografiju. Zato je Hackman dobio Srebrnog medvjeda na Berlinaleu, a Oscara osvojio četiri godine kasnije zahvaljujući ulozi u filmu "Nepomirljivi". Gledajući ponovno "Mississippi Burning", uživali smo nanovo u vrhunskoj glumi jednog od najvećih američkih glumaca stare garde koji je 30. siječnja proslavio 90. rođendan i shvatili koliko nam nedostaje. Hackman je zadnju ulogu odigrao 2004. i povukao se u mirovinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. studeni 2020 14:39