Dekolorizirana verzija nove japanske "Godzille" na Netflixu pun je pogodak. "Godzilla minus jedan minus boja" ("Godzilla Minus One/Minus Color") jednako je impresivna u c/b tehnici kao u koloru, možda i impresivnija. Naravno, nije ovo prvi primjer dekoloriziranja nekog filma, odnosno prebacivanja slike iz "full colora" u crno-bijelu.
Posljednjih nekoliko godina to je čak postao i mini-trend nakon što je 2017. "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" pretvoren u "Mad Max: Fury Road – Black & Chrome". U međuvremenu su dekolorizirani i superjunački spektakli "Logan" Jamesa Mangolda ("Logan Noir") i "Liga pravde Zacka Snydera" ("Justice League: Justice is Gray"), "Parazit" Joon-ho Bonga ("Parasite: Black & White Version") i "Ulica noćnih mora" Guillerma del Tora ("Nightmare Alley: A Vision In Darkness and Light").
Nijedna od c/b inačica ovih filmova nije još stigla legalno pred hrvatsku publiku tako da je potpisnik ovih redaka gledao samo crno-bijelog "Pobješnjelog Maxa 4" u Londonu i oduševio se viđenim, kao i sada s "Godzillom", ponajboljim filmom u dugovječnom serijalu o japanskom čudovištu.
Crno-bijele verzije podatne su za vizualnu pa i tematsku reinterpretaciju prethodnih filmova i djeluju gotovo kao novo gledateljsko iskustvo. Punokrvnim žanrovskim ostvarenjima c/b ruho u oba slučaja je dalo veću estetsku/umjetničku vrijednost tako da ih netko može zamijeniti i za prestižni art film koji nerijetko bivaju snimljeni u crno-bijeloj tehnici, za razliku od blockbustera.
No, "Godzilla minus jedan minus boja" je i nešto više od toga. U ovom monokromnom izdanju "Minus One" evocira filmove iz vremena kad se odvija radnja (poslijeratni Japan/netom nakon Drugog svjetskog rata), uključujući i izvornu japansku "Godzillu" iz 1954., odavajući lijepu počast na 70. godišnjicu "monster movie" klasika.
"Minus jedan" seže prema prošlosti i korijenima serijala o legendarnom monstrumu, djelujući sada još staromodnije, što je krajnje prikladno s obzirom na "old fashion" pristup talentiranog redatelja i majstora efekata Takashija Yamazakija za koje je njegov "special effects" tim zasluženo dobio Oscara (radeći s budžetom od samo 15 milijuna dolara) u konkurenciji s nemjerljivo skupljim hollywoodskim blockbusterima poput zadnje "Nemoguće misije", "Kreatora", "Napoleona" i "Čuvara galaksije 3".
Također, titularno čudovište se ovako potvrđuje kao jedna od klasičnih, bezvremenih ikona kinematografije koja se unatrag 70 godina pojavila u bezbrojnim japanskim filmovima i hollywoodskim blockbusterima (od Emmerichove "Godzille" do "Godzilla x Kong": Novo carstvo").
Ljubitelji c/b klasika i noir filmova zasigurno će guštati u "Minus One" koji samim time ima i edukativnu ulogu u smislu da može mlađe generacije nagnati da posegnu za starijim primjercima kinematografije, ali i da nauče nešto o prošlosti čovječanstva.
Težina ratne povijesti Japana još se više osjeti na ovaj način i potencira Godzillu kao simbol nuklearne katastrofe, dok čudovište izranja iz mora u trenutku kad Japanci pokušavaju zaliječiti tjelesne i duševne ožiljke, te nanovo izgraditi život i društvo nakon ratne devastacije, s naglaskom na atomskim bombama raznesenu Hirošimu i Nagasaki.
Svjetlo i sjena odlično su artistički izbalansirani i naglašavaju dihotomiju dobra i zla, herojstva i beznadežnosti u filmu o porazu i gubitku, osobnim i kolektivnim ratnim traumama junaka (Ryunosuke Kamiki kao kamikaza pilot Koichi Shikishima) i japanske nacije. Sjajan je kontrapunkt crnog Godzille i protagonistice/junakove ljubavi Noriko (Minami Hamabe) u bijeloj odori.
Fotografija je primjerenije košmarno-snolikog, proganjajućeg ugođaja s noirovskim nijansama sive i tijekom Godzilline blockbusterske nuklearne destrukcije koja izgleda grandiozno i u crno-bijeloj tehnici, premda se u prijevodu kolora izgubio neonsko-plavetni atomski zadah čudovišta. Netko tko nije gledao kolornu inačicu mogao bi pomisliti da je ovo izvorna verzija "Godzille minus jedan", tj. da je film upravo ovako i snimljen. Eto toliko dobro "Godzilli" pristaje c/b tretman.