”Papin egzorcist” pa ”Egzorcizam” (”The Exorcism”). Russella Crowea u kratkom vremenskom razmaku gledamo u još jednom đavoljem, egzorcističkom hororu. Koji je vrag oskarovcu i jednoj od najvećih zvijezda Hollywooda s kraja devedesetih i u dvijetisućitima (”L.A. povjerljivo”, ”Gladijator”, ”Probuđena savjest”, ”Genijalni um”, ”Gospodar i ratnik”, ”Robin Hood”, ”Noa”)?
Zar je moguće da je tako ”nisko” pao da dvaput glumi u istom filmu? Na prvu, izgleda da jest. Crowe u ”stari Brando” fazi već neko vrijeme balansira na rubu ”A” produkcije (”Bijesan”, ”Zemlja loših”, ”Ubojita sjećanja”), a na plakatima oba filma nosi svećeničku odoru i drži raspelo.
Međutim, ”Egzorcizam” je prilično drukčiji od ”The Pope‘s Exorcist” s kojim dijeli glavnog glumca i temu đavolskog posjednuća. U ”Papinu egzorcistu” Crowe utjelovljuje stvarnog vatikanskog ”istjerivača đavola” Gabriela Amortha. ”The Exorcism”, pak, ima Crowea kao problematičnog glumca Anthonyja Millera koji u potrazi za ”comeback” ulogom prihvaća glumiti svećenika egzorcista i pritom biva posjednut.
Unatoč tome, prema ”van” je filmove teško razlikovati i ”Egzorcizam” je propao u kinima kao naizgledna kopija komerijalno uspješnijeg prethodnika, premda je, ironično, snimljen prije njega. Ipak, to što je ”The Exorcism” došao u kina nakon ”The Pope‘s Exorcist” ide u metafilmsku korist filmu, a paše mu i tajming poslije premijere slabašnog ”requel” nastavka ”Istjerivač đavola” Davida Gordona Greena, podnaslovljenog ”Vjernik”.
Čini se da se Crowe ovdje iskupljuje za neke prijašnje problematične nastupe, moguće i ”Papinog egzorcista” koji dobiva nastavak, dakle kako na filmu, tako i u stvarnosti kao ”utjelovljenje muškarčine”, pritom ostvarujući znatno kompleksniju ulogu kao glumac koji snima svojevrsni remake podjednako glasovitog i zloglasnog horora Williama Friedkina, naslovljen ”The Georgetown Project”, što se može učiniti i kao parodija na račun Greenova ”Believera”.
Definitivno ima neka tajna veza između ”Exorcista” i ”Egzorcizma”. Redatelj ovog filma je Joshua John Miller, sin glumca Jasona Millera, poznatog po ulozi svećenika Damiena Karrasa u ”Istjerivaču đavola”. Jason je, čini se, pričao sinu priče s ”ukletog” snimanja Friedkinova klasika i to je ovoga zasigurno inspiriralo za ”The Exorcism” koji propituje legat ”Exorcista”, pa i Crowea.
”Sranja se događaju kad snimaš film o vragu”, potvrđuje Anthonyjeva otuđena kćerka Lee (Ryan Simpkins) i podsjeća na uklete horore poput spomenutog ”Istjerivača đavola”, ”Pretkazanja” i ”Poltergeista”, začudo ne i ”Rosemarynu bebu”. Lee radi kao asistentica na snimanju filma ne bi li popravila odnos s ocem i kao lezbijski lik koji će se zaljubiti u glumicu Blake (Chloe Bailey) ispunjava kvotu trendovske političke korektnosti.
Film unutar filma režira Peter (Adam Goldberg; glumio s Croweom u ”A Beautiful Mind”) i gura glumca Anthonyja da metodski ”zaroni duboko” do granica pucanja igrajući netom nakon što se on rekuperao od ovisnosti o cugi i drogi. ”Ovo je psihološka drama u ruhu horora”, inzistira Peter i krivo vodi Anthonyja kroz ulogu ne bi li ovaj ”dopro do srži onoga što govori”, provocirajući ga riječima da ”za njega nema iskupljenja”. Tako ”Egzorcizam” isprve postavlja i Miller, kao psihološki horor na meta način, k tome produciran od strane Kevina Williamsona, scenarista metafilmskih hororskih (auto)parodija ”Vrisak”.
Ideja je potentno-intrigantna i u početku funkcionira kao meta film o metodskoj glumi, krizi vjere, iskupljenju i posjednutosti osobnim demonima s kojima se Anthony suočava i hrva, nastojeći ih egzorcirati kroz lik svećenika, ali i tom procesu samo se vraća alkoholu s obzirom da ga mračna, obuzimajuća uloga izjeda živa, ”iscrpljuje i izluđuje”, izvlačeći traume na površinu (krivnja zbog smrti supruge, zlostavljanje svećenika kad je bio klinac).
Nažalost, ”The Exorcism” u drugoj polovici razočarava gledatelja kad Anthony doslovno postaje monstrum, a film točno ono što je naizgled pokušavao subvertirati slijedeći tragove ”Prvog pretkazanja” i ”Bezgrešne”. Psihološka horor drama pretvara se u tipični moderni egzorcistički film strave mahom neuvjerljiva CGI-a i stoput viđenim klišejima poput glasnih šumova u tami, potamnjelim očima i venama posjednutih, njihovim dubokim glasovima iz pakla te nezaobilaznim svećeničkim usklikom kao stvorenim za završetak recenzije "Egzorcizma". ”Gospodine, smiluj se!”