StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

CORPUS CHRISTI Kad štićenik popravnog doma postane svećenik

6. kolovoza 2020. - 18:44

Kajanje za početak recenzije poljske kinosenzacije "Corpus Christi" ("Boze cialo") s vjerskim temama (po)kajanja, iskupljenja i spasenja, nominirane za ovogodišnjeg Oscara unutar kategorije najboljeg međunarodnog filma. Potpisnik ovih redaka kaje se što je zimus u tradicionalnoj oskarovsko-prognozerskoj tablici "Jutarnjeg lista" bio prisiljen navesti upravo "Corpus Christi" pod "nije trebao/la biti nominiran(a)".

Jedan film je, dakle, trebao ispasti iz "međunarodne" kategorije, a pored "Parazita", "Tuge i slave", "Jadnika" i "Medene zemlje" ispao je – "Corpus Christi". No, to što je "Corpus Christi" najslabiji među pet nominiranih ne znači da je slab. Naprotiv, zaslužuje toplu preporuku sad kad je krenuo u ljetnu distribuciju po domaćim kinima s hitoidnim potencijalom gledanosti.

FILM: Boze cialo; drama; Poljska, 2019. REŽIJA: Jan Komasa ULOGE: Bartosz Bielenia, Eliza Rycembel OCJENA: ****

Sudeći po prepunjenim pretpremijernim projekcijama u Dubrovniku, za ovaj film bi se mogla tražiti karta više i u hrvatskim kinima jednako kao u poljskim. Samo treba upozoriti da "Corpus Christi" nije populistička "feel good" komedija, kao što može zavarati plakat filma s ekstatičnim mladim svećenikom širokog osmijeha i raširenih ruku u žaru propovijedi, već festivalska drama.

Tračak humora opstoji u filmu, primjerice kad mladić s plakata, štićenik popravnog doma Daniel (Bartosz Bielenia), preuzme ulogu svećenika u poljskom katoličkom selu bogu iza nogu i preko "Googlea" na pametnom telefonu traži "vodič za ispovijed". Međutim, redatelj Jan Komasa ne odlazi u (farsičnu) komediju iz podvrste zamjene identiteta, što je i bolje.

Gledali smo, naime, niz komičnih filmova u kojima sitni kriminalci odijevaju svećeničke halje i preuzimaju identitete župnika ili ljudi od vjere ("Mi nismo anđeli", "Aleluja"...), friško i jednu seriju ("Odjednom svećenik"). "Corpus Christi" nije ostvarenje tog tipa, premda se razmjerno slično razvija, samo unutar drame.

Delikventski, nasilju skloni Daniel će naći mir u crkvi, pronaći se u ulozi svećenika neortodoksnog pristupa i postati bolji čovjek, dok će puk sa zanimanjem slušati nešto drukčije verbalizirane propovijedi karizmatičnog mladića i prihvatiti ga kao svoga, iako neki možda već od početka slute da nije onaj za koga se predstavlja, a predstavio se tako da, naizgled, zadivi lokalnu djevojku Elizu (Eliza Rycembel).

Pa ipak, iz drame – drame kao žanra i, napose, životne Danielove drame Komasa izvlači posebnost i (sirove) emocije, suočavajući likove s osjećajima umjesto da ih potiskuju po receptu novog svećenika i odbijajući da film sad već pomalo generičke premise djeluje mehanički.

"Nisam tu da se molim mehanički, svatko od nas je 'priest of Christ'", započinjao je propovijed svećenik u popravnom domu Tomasz (Lukasz Simlat) čije riječi Daniel shvaća doslovno i preuzima na prvoj misi. Jedna od krucijalnih scena je scena ispovijedi neke starije gosppođe.

Žena se žali da joj najmlađi, 12-godišnji sin puši s prijateljima iza škole, zbog čega ona znade izgubiti strpljenje i udariti ga. Daniel se prepoznaje u njezinu sinu i daje joj savjet kakav bi danas dao nekadašnjem sebi i svojoj majci te možda krenuo drukčijim putem i zaobišao popravni dom u kojem ga zatječemo na početku filma.

On osjeća patnju i prepoznaje se u njoj. Prepoznaje sebe i u liku lokalne udovice Ewe Kobielski (Barbara Kurzaj), izopćene iz društva i stavljene na nevidljivi stup srama nakon što je njezin suprug, navodno u pijanom stanju, skrivio prometnu nesreću i sa sobom u smrt odnio šestero mladih života u tragediji koja proganja selo.

Dobro je Danielu poznato kako je to biti odbačen od okoline i zato, u inat korumpiranom gradonačelniku (Leszek Lichota) i obiteljima stradalih, staje na stranu žene koja, zbog suprugove krivice, ne smije prisustvovati misama, kao što je strogo zabranjeno i da se tijelo vozača pokopa na crkvenom groblju.

Krivnja se rimuje s kivnja i od oprosta nema ni "o" u, ponovimo, katoličkom selu gdje je "puno ljudi, a malo vjernika i mnogi idu u crkvu samo da se pojave", kako je stariji svećenik (Zdzislaw Wardejn) rekao nasljedniku Danielu koji postaje najmoralnija osoba u filmu.

Prema kraju "Corpus Christi" postaje subverzivan u kritici lažnog morala i hipokrizije unutar zatucane sredine (sela, čitave Poljske i šire) kojoj "suprotstavlja" Daniela kao "kristoliku" figuru s tetovažama. Na vrhuncu filma mladi svećenik skida halju, otkriva tetovirano tijelo i širi ruke kao da je na raspelu.

Vruća poljska tema

"Corpus Christi" se nadovezuje na recentne poljske filmove koji propituju odnos tamošnjeg svećenstva i naroda, poput "Klera" Wojciecha Smarzowskog i "Lica" Malgorzate Szumowske.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. studeni 2020 19:25