PRILOG PROTUPOTRESNOJ SANACIJI I OBNOVI GRADITELJSKE BAŠTINE ZAGREBA I BANOVINE
Hrvatski arhitekt i konstruktor Egon Lokošek (1948. - 2017.) rođen je u Splitu. Egon završava 1966. uglednu splitsku gimnaziju “Ćiro Gamulin“ i upisuje Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te kao najbolji student svoje generacije dobiva Rektorovu nagradu. U to vrijeme Arhitektonski fakultet drži Katedru za konstrukcije, na taj način odgojivši arhitekte konstruktore koji su uz veliko znanje iz opće kulture, povijesti umjetnosti i arhitekture znali na poseban arhitektonski način analizirati kompleksnu problematiku oblikovne konstrukcije i nosivog sustava što će kasnije uvelike koristiti Egonu Lokošeku u profesionalnom bavljenju sanacijama graditeljske baštine. Briljantnog studenta uočava šef katedre prof. Eugen Erlich i zapošljava na svojoj katedri kao mladog asistenta. Prof. Erlich bio je Egonov veliki učitelj - elegantna konstrukcijska rješenja koja su prof. Erlich i arhitekt Marijan Haberle primijenili u arhitekturi tog vremena rezultirala su vrhunskim ostvarenjima hrvatske arhitekture i usmjerila profesionalna razmišljanja mladog arhitekta.
Nakon prvih deset godina nastavničkog rada sa studentima zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, ali i angažmana na projektima zaštite graditeljske baštine, slijedi poziv dubrovačkih institucija kada se Egon Lokošek prihvaća projekta sanacije i obnove nosive konstrukcije franjevačkog samostana Male braće. U ovom važnom životnom periodu sudjeluje u radu međunarodnog Stručno savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika pri Zavodu za obnovu Dubrovnika, gdje se upoznaje s profesionalnim stavovima u obnovi graditeljske baštine rimskog profesora Giorgia Croci-a. Nakon prof. Eugena Erlicha, prof. Giorgio Croci drugi je veliki Egonov učitelj.
Prof. Croci, najveći autoritet na području sanacija nosivih konstrukcija graditeljske baštine, dugogodišnji i doživotni predsjednik Znanstvenog odbora za analizu strukturalnih problema Međunarodnog studijskog centra za konzervaciju i restauraciju kulturne baštine, autor je obnove Papinske bazilike sv. Franje Asiškog nakon katastrofalnog potresa u Assisiu u rujnu 1997.
Prof. Croci bio je izrazito nezadovoljan agresivnom, nepromišljenom obnovom Dubrovnika nakon crnogorskog potresa iz 1979. godine jer se radilo o prevelikom betoniranju elegantne arhitekture dubrovačkih spomenika kulture i o NE RAZMIŠLJANJU što će se dalje događati na objektima zbog disbalansa novo ugrađenih betonskih masa u izvornoj konstrukciji graditeljske baštine, a pogotovo one izgrađene na nasutoj podlozi Dubrovnika. Svoj profesionalni stav iznijeli su prof. Croci i suradnici na berlinskom kongresu 1998. temom: “Ratna i potresna oštećenja u Dubrovniku, preventivne i sanacijske mjere“.
Zahvaljujući koordinacijskim sastancima Povjerenstva u Dubrovniku, nakon kojih prof. Croci na rimskom sveučilištu “La Sapienza“ tijekom 1997. analizira i definira protupotresne kriterije u obnovi dubrovačke Biskupske palače metodom konačnih elemenata u linearnim i nelinearnim proračunima, Stručno savjetodavno povjerenstvo za obnovu Dubrovnika na čelu s predsjednikom prof. Miljenkom Domijanom glavnim konzervatorom Ministarstva kulture RH, donosi preporuku o primjeni nove znanstvene metode u svim budućim projektima zaštite graditeljske baštine u Hrvatskoj. Paralelno s pionirsko vizionarskim projektom obnove dubrovačke Biskupske palače, cjeloviti projektni postupak koji je osmislio multidisciplinarnu projektnu matricu sanacije, obnove i protupotresne zaštite nosivih konstrukcija graditeljske baštine u Hrvatskoj, bio je upravo projekt sanacije i obnove nosive konstrukcije hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta autora Egona Lokošeka.
Ovom odlukom, tj. prihvaćanjem nove znanstvene metode u istovremenim projektima obnove dubrovačke Biskupske palače i hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem, zlatnim slovima u povijest konzervatorske struke u Hrvatskoj upisani su: vodeći članovi Stručno savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika uz prof. Miljenka Domijana akademici Igor Fisković i Vladimir Marković, tadašnji ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda prof. Ferdinand Meder, arhitekt konstruktor Egon Lokošek, djelatnici Zavoda za obnovu Dubrovnika, te dubrovački i splitski Konzervatorski odjeli.
To je sve dalje rezultiralo vrhunskim dubrovačkim projektima Egona Lokošeka: sanacije i obnove crkve sv. Vlaha u svojstvu glavnog projektanta obnove, kao i nastavka projekta sanacije i obnove nosive konstrukcije dubrovačke Biskupske palače jer prof. Croci napušta dubrovački projekt zbog hitne sanacije porušene Papinske bazilike sv. Franje Asiškog, projekta s kojim stječe svjetsku slavu.
Slijede autorski splitski projekti Egona Lokošeka i njihove realizacije: sanacija i obnova konstrukcije Jupiterovog hrama (Krstionice sv. Ivana), Zlatnih vrata Dioklecijanove palače i barokne prigradnje - kora katedrale sv. Dujma. Ne samo po autorskim projektima sanacije i obnove nosivih konstrukcija najvrijednije hrvatske graditeljske baštine, a u narednih 20 godina uslijedilo ih je preko 250, zapamćen je kao ozbiljan i odgovoran projektant jer je stalnim projektantskim nadzorima kontrolirao kvalitetu radova izvođačkih firmi i pazio da se ne dogode odstupanja radova u izvođenju od projektne dokumentacije.
Prof. Croci je u analizi protupotresnih kriterija pri obnovi i protupotresnoj zaštiti nosive konstrukcije dubrovačke Biskupske palače koristio vlastiti softver. Međutim, u vremenima odmah nakon Domovinskog rata primjena metode konačnih elemenata u konzervatorskoj struci graditeljske baštine u Hrvatskoj bila je na početku. U hrvatskom graditeljstvu, egzistiralo je tek nekoliko softverskih programa za štapne sustave i ploče. Zato Egon Lokošek zajedno s inženjerima Brodarskog instituta u Zagrebu formira softver za prostorne nosive sustave zaobljenih konstrukcijskih formi. Tih godina na hrvatskom tržištu još nisu postojali specijalizirani američki softveri.
I uspjeli su! Vlastitim softverom istraženi su prostorni modeli za cijeli arhitektonski sklop hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem i okolnim prigradnjama. Naravno, kompjuterskom grafikom prikazan je odziv nosivog sustava (deformacija i naprezanja) ovog pionirskog rada za sva propisana opterećenja i rezultati analiza pokazali su razdvajanje u gornjim dijelovima ploha poprečnih i uzdužnih nosivih zidova Arsenala. To su mjesta na kojima je i na stvarnoj nosivoj konstrukciji došlo do odvajanja dvaju međusobno okomitih nosivih zidova. Na taj način pouzdano je utvrđen uzrok postojećih najvećih oštećenja na zidanoj konstrukciji Arsenala. Lokošekova provjera rezultata analize kasnijom nabavkom specijaliziranih američkih softvera potvrdila je vrhunsko hrvatsko znanje.
Opsežna istraživanja postojećeg stanja objekta uz analize nosive konstrukcije Arsenala osigurala su pouzdanu sliku uzroka i posljedica oštećenja na kojoj je Egon Lokošek temeljio projekt sanacije i obnove nosive konstrukcije Arsenala i povijesnog kazališta. Novo osnovana multidisciplinarna projektna metoda (metodska matrica!) sanacije povijesnih konstrukcija hrvatskog graditeljstva, temeljena na učenju velikih profesora Erlicha i Crocea – “tek na osnovu detaljne analize uzroka, ozbiljne i opširne dijagnoze, postavlja se terapija!“ iz počasti prema isusovcu, velikom hrvatskom znanstveniku Ruđeru Boškoviću i njegovom senzacionalnom radu na sanaciji kupole crkve sv. Petra u Vatikanu, Egon Lokošek je nazvao “Sublata causa tollitur effectus“.
Implementiranje novih znanstvenih postignuća u projektima sanacije nosivih konstrukcija hrvatske graditeljske baštine osiguralo je realizaciju glavnog polazišta obnove i projektnog cilja kojem su težile generacije hrvatskih konzervatora prije ove spomenute vodeće izvan serijske generacije konzervatora, a to su postavka o nužnosti očuvanja izvornog prostornog sustava građevine tzv. oblikovne konstrukcije i materijala od kojih je ona sagrađena, te uz poštivanje svih zakonskih propisa u graditeljstvu vratiti nosivom sustavu, oštećenom zubom vremena ili načinom građenja u povijesnom trenutku, dio izgubljenog nosivog kapaciteta. Općenito, uspostavljena projektna metoda (metodska matrica!) pri obnovi dubrovačke Biskupske palače i hvarskog Arsenala s povijesnim kazalištem bila je od pionirskog, ali i vizionarskog značaja za buduće projekte sanacije i obnove graditeljske baštine, te iznimno aktualna zbog potresa u Zagrebu i na Banovini.
Osim osnivanja metodske matrice u spomenutim projektima, u ovom tekstu potrebno je navesti i dva izvanredna inženjerska i tehnološka rješenja koja je Egon Lokošek primijenio u sanaciji i obnovi Arsenala i povijesnog kazališta:
1. Još u osamdesetim godinama, prije Domovinskog rata, Egon Lokošek je dobio zamolbu od Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (današnjeg splitskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture), Centra za zaštitu kulturne baštine Hvara (današnjeg Muzeja hvarske baštine) i Poglavarstva Grada Hvara za stručno mišljenje o sanaciji uočenog lošeg stanja nosivih drvenih greda ispod poda kazališta, loža i pozornice. Ključno je bilo pitanje kako zamijeniti oštećene drvene grede ispod poda kazališta, a naročito u prostoru ispod originalne, drvene konstrukcije elegantnih loža koje se nisu smjele oštetiti. Već je tada donesena odluka o potrebi sagledavanja problematike nosivosti ne samo drvene konstrukcije ispod kazališta već konstrukcije cijelog Arsenala, njene sanacije i obnove. Nažalost, rat je prekinuo radove na izradi projektne dokumentacije konstrukcijske sanacije i obnove Arsenala. U godinama odmah nakon Domovinskog rata Egon Lokošek nastavlja s projektom uz ograničena financijska sredstva koja su jedva pokrivala troškove istražnih radova i projekta. Zahvaljujući inženjerskom rješenju stoljetne lože hvarskog kazališta ostale su netaknute i kasnije osvježene zablistale nakon restauratorskih radova. Pri tome je uspješno zamijenjena oštećena prastara drvena konstrukcija poda kazališta (dovedena u kritičnom stanju zbog gljivica i insekata koji su totalno narušili fizičko-mehanička svojstava drvenih greda) novim hrastovim gredama i nosivim KERTO pločama od lameliranog ariša iznimnih mehaničkih svojstava. Za vrijeme izvođenja ovih radova, opterećenje konstrukcije stoljetnih loža prebačeno je na nosivu konstrukciju stropa iznad kazališta (poda tavana). Lokošek i konzervator Goran Nikšić razradili su plan potporne konstrukcije, plan i redoslijed zamjene pojedinih sekcija podne konstrukcije, koji su bili prikazani na posebnim nacrtima s izvedbenim detaljima kojih se izvođač morao pridržavati.
2. U godinama odmah nakon Domovinskog rata iz Instituta za drvo u Zagrebu ing. Lokošek dobiva informaciju o finskoj KERTO tehnologiji nosivih ploča od lijepljenih lameliranih drvenih slojeva koju je inovatorski primijenio u obnovi dubrovačke Biskupske palače, palače Grisogono na Peristilu, hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta. Ova vrhunska tehnologija lameliranog drva male mase, a iznimno velikih mehanička svojstva konačnog proizvoda odlična je pri protupotresnim sanacijama graditeljske baštine. Iznimna mehanička svojstva dobivena su upotrebom ariša koji u tundrama (finskim i sibirskim) ograničeno raste u teškim uvjetima. Potres kao uzročnik posebnog horizontalnog opterećenja značajan je u našim prostorima i posvećuje mu se posebna pažnja u analizi nosivih konstrukcija, naročito u sanaciji graditeljske baštine. Međutim, kod hvarskog Arsenala najveći problem odziva konstrukcije na potresna opterećenja bila je njegova izvorna nepovoljna geometrijska konfiguracija, tj. oblikovna konstrukcija. Ugradnjom nosivih lameliranih ploča od ariša spregnutih s novim hrastovim gredama u T-profil u podu kata, kao i promjenom konstrukcije poda tavana i krovišta, ing. Lokošek je u Arsenalu ugradio dva horizontalna protupotresna diska koji su, propisno se vezujući za obodne nosive zidove, izvanredno ukrutili i stabilizirali cijelu građevinu. Odlično svojstvo ariša je i kemijsko svojstvo njegove smole koja prilikom požara ne stvara otvoreni plamen već tinja u drvu i zato je dodatno pogodna u sanaciji konstrukcija kulturne baštine javnih građevina: škola, kazališta, palača, samostana, domova umirovljenika, itd. Iz povijesti gradnje mletačkih arsenala znamo zanimljiv podatak da je Venecija gradila arsenale upotrebljavajući upravo ariš (standardnog rasta!) iz venetskih šuma kao građevni materijal jer su se u arsenalima zbog brodograditeljske tehnologije gradnje i popravaka brodova često događali požari.
U 2009. potpuno je dovršena zahtjevna sanacija nosive konstrukcije hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta, prekrasne velike graditeljske “školjke“ od kamena i drva. Potrebno je istaknuti nastojanje i rad svih stručnih djelatnika Poglavarstva Grada Hvara i Ministarstva kulture koji su godinama ulagali velike napore da financijski pokriju sve potrebne troškove ove izuzetne obnove. Timski rad na sanaciji i obnovi hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta dobio je 2019. nagradu “Vicko Andrić“, a u svibnju 2020. i nagradu Europe Nostre u kategoriji najuspješnijeg europskog konzervatorskog ostvarenja. Zaslužni tim splitskih konzervatora - pročelnici i konzervatori Joško Belamarić i Radoslav Bužančić, te konzervatori Goran Nikšić, Anita Gamulin i Ambroz Tudor strpljivo su i znalački obnavljali konzervatorsko zahtjevni graditeljski sustav Arsenala i povijesnog kazališta. Europska nagrada samo je okrunila desetljećima plodnu suradnju splitskih konzervatora i Egona Lokošeka u kojoj visoko mjesto zauzima i obnova zvonika župne crkve u Sutivanu za koju je Egon Lokošek dobio još jednu timsku nagradu “Vicko Andrić“ zajedno s Radoslavom Bužančićem i tvrtkom koja je izvodila radove.
Splitski Konzervatorski odjel Ministarstva kulture i Književni krug pokreću “Zbornik radova obnove hvarskog Arsenala i povijesnog kazališta“, a Dubrovačka biskupija, Zavod za obnovu Dubrovnika i Institut za povijest umjetnosti ”Monografiju i zbornik radova obnove dubrovačke Biskupske palače”. Na taj način ostat će trajno zapisane obnove objekata iznimne povijesne i kulturne važnosti, ali i vrhunski rezultati spomenute izvanredne generacije hrvatskih stručnjaka koji su znanstvenim postignućima dosegli najveći nivo zaštite hrvatske, dakle svjetske graditeljske baštine nikada ne zaboravljajući riječi velikana povijesti umjetnosti akademika Cvite Fiskovića: ”Tko je dobio stvari na čuvanje, nije njihov gospodar. On ih ne smije oštećivati, već čuvati!”.
Tekst napisala: NIVES LOKOŠEK, dipl. ing. brodogradnje
nives.lokosekprojekt@gmail.com
