Svake godine u moru prema nekim procjenama završi oko 500 tisuća tona ribolovne opreme. Tijekom ribarenja samo se otkine, otpadne, zakači za podvodni sprud, stijenu. I za vječnost ostane pod morem, ne kao suvenir proizveden ljudskom rukom, već velika, značajna opasnost za morski ekosustav. Riječ je o smeću, opasnom, neugodnom, koji u ukupnom morskom otpadu participira s čak deset postotnim udjelom. Porazmislimo malo, mreža koja tako padne na dno postaje smrtonosna klopka za razna morska bića. U nju se zapliću ribe, dupini, morske kornjače, u podvodni zatvor slučajnim prolazom smještaju se brojne komercijalne riblje vrste. Samim tim ovaj problem sve više zaokuplja pažnju stručnjaka.
- Ghost fishing ili Ghost nets u prijevodu znači odbačenu ili izgubljenu ribolovnu opremu, inače veliki problem morskog ekosustava. Nakon što su izgubljeni, ti alati ostaju u moru dulje vremena, te se u njih nastavljaju zaplitati morski organizmi i godinama nakon što u more upadnu. Na taj način oni mogu djelovati na značajno smanjivanje biološke raznolikosti. Svojim konstantnim i neselektivnim ulovom oštećuju morsku floru, ali i znatno smanjuju ribarski ulov. Među njima posebno su opasni mrežni alati, često vrlo slabo vidljivi na dnevnom svjetlu mogu ostati zapleteni na podvodnom grebenu ili slobodno plutati u moru nošeni morskim strujama. U njih se mogu nastavljati zaplitati ribe i svi ostali morski organizmi, a također predstavljaju opasnost i za ronioce – navodi dr. sc. Pero Tutman sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo.
Podvodne mreže oduzimaju ribama staništa, smanjuju ih, nanose štetu podmorskom svijetu, ali i ribarskoj struci. Jer ako lebde u moru nošeni strujama lako se uhvate oko sidra, vežu ribarske alate, usisavaju ih, zapetljavaju, dodatno stvarajući financijsku štetu. Rade problem i zbog toga što svojim upadom na određeno stanište mogu direktno utjecati i na prirodne migracije vrsta, koje se inače redovito pojavljuju na nekom području.
- S obzirom na njihove količine u moru, te dugovječnost sintetičkih materijala od kojega su napravljene, jedna su od glavnih vrsta otpada što utječe na morski okoliš. Studije su pokazale da je više od 90 posto vrsta ulovljenih u takvim izgubljenim alatima komercijalne vrijednosti. Stoga oni mogu umanjiti održivost, stabilnost i gospodarski povrat od ribarstva smanjenjem ulova, što utječe na važne izvore hrane, kao i na ugrožene vrste. Na taj način, se izgubljeni ribolovni alati smatraju najdestruktivnijim oblikom plastičnog otpada u moru. Razlozi gomilanja ribolovne opreme u morima nisu još potpuno istraženi, ali načini za rješavanje problema postoje – veli dr.Tutman.
Kako se s ovim problemom izboriti? Od velike je važnosti izgubljene ribolovne alate izvaditi iz mora, kako bi se eliminiralo stradavanja ribe i morskih sisavaca, te morskih kornjača. U tom pravcu idu i brojni svjetski projekti nalik jadranskom DeFishGear, baziranom na prikupljanju ribolovnih alata izgubljenih ili odbačenih u moru. Vodeći partner ovog pilot-projekta je Institut za oceanografiju i ribarstvo Split.
-Prikupljanje ovakvih ribolovnih alata učinkovit je način čišćenja morskih voda. Njihovo je uklanjanje bitno jer predstavljaju prijetnju morskim organizmima i imaju negativne gospodarske i socijalne učinke na obalne zajednice i turizam. Prisutnost i brojnost, te rasprostranjenost izgubljenih odbačenih mreža u hrvatskom dijelu Jadrana još uvijek nije dovoljno poznata, i ona će ovisiti o istraživanju morskog dna daljinski upravljanim robotom ronilicom. Ali i puno važnijom metodom, suradnjom s ribarima i javnosti koji mogu dojaviti mjesta na kojima znaju da ima odbačenih mreža – veli dr. Pero Tutman.