Ovih dana slavimo 30-tu obljetnicu oslobođenja Župe dubrovačke. Možete li se prisjetiti početaka rata, okupacije Župe i konačno oslobođenja?
Sam početak rata nije lako zaboraviti. Većina nas je mislila da Dubrovnike pod zaštitom UNESCO-a, prostor bez vojarni, naseljen uglavnom Hrvatima, neće biti napadnut. No, već od 1. srpnja 1991. počeli smo se organizirati kroz dragovoljačke odrede u Župi, te noćne straže uz granicu. Ja sam bio u Postranju, gdje i živim. Iako smo bili slabo naoružani, lovačkim puškama i pokojom bojnom, bili smo potpora pripadnicima ZNG i MUP-a na važnim točkama obrane, Brgatu, Platu, Srebrenom i Petrači. S odmakom od 30 godina čini mi se da je koordinacija tadašnjeg štaba obrane Župe, logistike i angažiranih postrojbi u obrani čak bila zadovoljavajuća obzirom na okolnosti. Naravno da je bilo i konfuzije, ali treba znati da obranu juga Hrvatske nisu provodile organizirane vojne postrojbe već ljudi koji su bili prisiljeni napustiti redovite poslove i uzeti pušku u ruke. S onim čime smo raspolagali, pružili smo solidan otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju sve do pada Župe 24. listopada 1991. Iskustva iz oslobodilačkih operacija i akcija 1992. godine su nešto sasvim drugo. Za razliku od 1991., tad smo već bili organizirana vojska, raspolagali smo i sa značajnim naoružanjem i tehnikom, svi smo imali odore, čizme i osobno naoružanje. Za 6 mjeseci stvorena je prava vojska, spremna provesti gotovo svaku zadaću. Moral je također bio visok, pogotovo kod nas koji smo gotovo 7 mjeseci bili u okruženju.
Kada je Župa 'pala', a obrana se iz Župe i Rijeke dubrovačke povukla na uže gradsko područje, strah od okupacije Dubrovnika među stanovništvom koje je ostalo u Gradu, Gružu, Lapadu, je bio ogroman. Jeste li dijelili i vi kao branitelj na prvoj crti obrane?
Nakon pada Župe, a kasnije i ostalih naselja zapadno od Grada, praktično nismo imali kuda. Grad je bio u potpunoj blokadi i trebalo je organizirati obranu, ali i život u gradu punom prognanika. Većina nas koji smo sudjelovali u obrani Župe kasnije se angažirala u obrani Grada kroz postrojbe pod Zapovjedništvom obrane Dubrovnika. Pad svakog pojedinog položaja bliže Gradu imao je za posljedicu određenu konfuziju. Bilo je mrtvih i ranjenih i nije se bilo lako svaki put ponovno "resetirati". Zapovjedni kadar na čelu sa zapovjednikom obrane, pokojnim generalom Marinovićem, snalazio se kako je znao i mogao. Ni na nižim razinama nisu bili profesionalni vojnici već domoljubi. Sam prostor na kojemu smo se našli bio je relativno malen pa se i taj mali broj branitelja uspio organizirati da pokrije crtu obrane.
Osobno nisam mislio da bi grad mogao biti okupiran jer bi to neprijatelju prouzročilo ogromne gubitke, ali me bilo najviše strah za živote naših obitelji i ostalih prognanika po dubrovačkim hotelima usljed stalnih granatiranja.
Moje razmišljanje tada je bilo iz pozicije nekog tko ima 23 godine i možda nije bio svjestan opasnosti. Stariji i iskusniji su možda imali drugačije mišljenje i strepili su više. Ali ta sinergija mladosti i iskustva uz domoljublje bio je ključ uspjeha i spriječavanje pada grada.
Svi župski dijelovi su hrabro branjeni ali Brgat je bio posebno jako obrambeno uporište. Gotovo mjesec dana branitelji su uspijevali, unatoč višestruko nadmoćnijem neprijatelju i konstantnim topničkim razaranjima, sačuvati svaki djelić terena, doslovce s nekoliko pušaka i metaka?
Obrana Brgata je uistinu fenomen. Brgat je i kroz povijest bio granično područje na kojem je uvijek bila stacionirana neka vojska. Možemo se sjetiti sukoba francuskih snaga s Rusima i Crnogorcima 1806. godine. Prije samog početka borbenih djelovanja u rujnu 1991. za obranu Brgata su angažirani pripadnici ZNG koji su prošli vojnu obuku u Puli ili Kumrovcu, pripadnici MUP-a naoružani pješačkim naoružanjem, te dragovoljci uglavnom sa Brgata koji su bili također na prvoj crti. Iako bez ciljnih naprava i sa malim brojem mina u potpori ovim snagama je bilo nekoliko minobacača u predjelu Bratutova. Znalo se da je ovo ključni smjer iz Trebinja i Ivanice prema Župi i Dubrovniku kojim bi neprijatelj trebao napasti.
Sustav zapovjedanja je također bio jasan, odnosno prepušten zapovjednicima na tom prostoru gospodinu Jurkoviću i gospodinu Čengiji. Čini mi se da je ključ uspjeha bio što su naše snage već prvi dan napada 1.listopada 1991. pružale snažan otpor, te u protunapadu zadale agresoru značajne gubitke. Kasnije je jedina taktika neprijatelja bio svakodnevno granatiranje položaja u cilju povlačenja naših branitelja. To im nije uspjelo sve do 24.listopada 1991. kad su se zbog prodora srbocrnogorske vojske prema Dupcu branitelji Brgata morali povući u smjeru Grada.
Čitav prostor Župe dubrovačke oslobođen je 28. svibnja 1992. Gdje ste tada bili?
Sam izlazak iz okruženja ostao mi je živom sjećanju. Bio sam u Topničko-raketnom divizionu 163. brigade na dužnosti zamjenika zapovjednika mješovite minobacačke bitnice koja je bila na odlično utvrđenom položaju u Gospinu polju. Nakon izvlačenja okupatora iz Župe i ulaska naših pješačkih snaga na crtu od Brgata do Plata topničke postrojbe su morale zauzeti položaje kako bi pružile potporu tim snagama. Već u Gradu smo imali plan gdje zauzimamo položaje. Nakon ranjavanja generala Marinovića i dolaskom brigadira Gabričevića za zapovjednika obrane Grada i 163. brigade počele su se provoditi mobilizacije i popune postrojbi ljudstvom, kao i osposobljavanje i obuka.
Neću nikada zaboraviti kako smo zapovjednik i ja sjeli u automobil i nakon gotovo sedam mjeseci krenuli u Župu. Vozimo se magistralom kao da se ništa prije nije događalo. Magistrala na Dupcu je bila zatrpana, pa se moralo ići preko Žarkovice i Brgata, te kamenoloma kako bi se zaštitili od neprijatelja koji je i dalje bio na Ivanici i svim brdima iznad Župe, kao i u Konavlima.
Po povratku s izviđanja podijelili smo se u dvije minobacačke skupine, od kojih je jedna zaposjela položaj u Čibači, a druga kojom sam ja bio zapovjednik, na Gornjem Brgatu.
Na tom položaju smo ostali do sredine lipnja i pružali potporu 1.bojni 163. br, kao, te 2. i 4. gardijske brigade prilikom ovladavanja Ivanicom. Nakon toga se dio topništva premješta u Čibaču, te pruža potporu našim snagama u operaciji Tigar i zauzimanju Vlaštice kao dominantnog objekta, kao i oslobađanju Konavala u listopadu 1992.
Iako oslobođena, Župa je i dalje bila izložena napadima srpsko-crnogorskog agresora. Svjedočili ste strahotama, od spaljenih stambenih objekata, porušenih kuća do uništenih hotela?
Župa je tada baš izgledala strašno. Mi smo znali za dio stradalih objekata, pogotovo izgorjelih, još tijekom obrane 1991., ali i za vrijeme okupacije kuće su paljenje i uništavane, gotovo sve je opljačkano. Tijekom borbenih djelovanja u oslobodilačkim akcijama 1992. Župa je ponovno bila izložena razaranjima. Hoteli u Kuparima su nastradali više tada nego godinu ranije. Kuće na Gornjem Brgatu također, osim što su bile spaljene, bile su i razrušene, bez krovova.
Unatoč svemu, ljudi su se odmah počeli vraćati na razorena ognjišta.
Da, ljudi su se čak počeli vraćati dok su još trajala borbena djelovanja. Iako je to bilo opasno i zabranjeno, te se kontroliralo policijskim punktovima, našlo bi se načina kako doći doma i nešto prekriti, očistiti i sl. Kasnije su se odobravale dozvole za odlazak u Župu pa je to uzelo maha. Ljudska solidarnost je tada bila vrlo visoka. Ljudi su pomagali jedni drugima, sve javne službe, od Vodovoda i Elektroprivrede su se angažirale da se makar privremeno osposobe sustavi opskrbe za povratnike. Na žalost, mnogi se zbog potpuno uništenih i spaljenih kuća nisu mogli vratiti, te su još dugo bili prognanici.
Naravno da ta agresija na Republiku Hrvatsku, kao i danas na Ukrajinu, nije imala nikakve logike ni smisla, osim što je prouzročila patnju i bol ljudi
Možete li izdvojiti vama najteži trenutak tijekom okupacije Župe, iako ih je zasigurno bilo napretek.
Meni je najteži trenutak sigurno bio povlačenje iz Župe nakon 24 dana obrane. Trebalo je ostaviti sve što si imao i otići iz svoje kuće. Iako nam je tada izgledalo da ćemo brzo natrag, prošlo je dugih sedam mjeseci.
Kada danas s odmakom od 30 godina gledate na sve ono što se tada događalo Župi, kao i cijelom ostatku Lijepe naše.
Događaji od prije 30 godina nisu bili nešto čega bi se sjećali sa veseljem jer ni jedan rat nema ništa dobro. Kako Držić kaže "rat, poguba ljucke naravi". Ali znamo da nam je rat bio nametnut i da ga nismo mogli izbjeći. U tom ratu stvorili smo svoju državu. Kakva je takva je, ali je naša i još možemo utjecati na njezin razvoj, ako se angažiramo. Iako nam je prekinut način života koji smo živjeli i mladenački snovi, moramo biti ponosni što smo aktivno sudjelovali u stvaranju slobodne, suverene i priznate države. To se nikada prije nije dogodilo, niti se više može dogoditi. Mi smo ipak bili sudionici tog vremena i to nam nitko ne može oduzeti.
Čini li vam se da ukrajinski narod proživljava sve što smo i mi prošli 1991. godine?
Danas je svijet kudikamo bolje informiran nego devedesetih godina. Razvijene su društvene mreže, ali ima i puno više dezinformacija pa treba biti oprezan u zaključcima. Normalno je da nas u dosta stvari ovaj rat u Ukrajini podsjeća na ono što smo proživljavali 1991. godine. Veliki broj prognanika i izbjeglica, razaranje gospodarskih objekata, uništavanje zgrada i kuća, stradavanje civila i vojnika su sličnosti sa onim kod nas 1991. godine. Mislim da će se Ukrajinci na kraju morati sami izboriti za svoju slobodu. Iako će mnogi stradati, vidi se njihova odlučnost da obrane domovinu, što je ključno za pobjedu u ratu. Rat će sigurno još potrajati i na kraju nadam se završiti pregovorima. Kao i kod nas 1996., svi će biti zadovoljni i nitko neće biti zadovoljan, ali će prestati ubijanje. Za nadati se da će do toga doći što prije.
Prisjetite li se često poginulih suboraca? Jeste li kao branitelj zadovoljni tretmanom sudionika Domovinskog rata?
Znam puno suboraca koji su prošli daleko gori pakao rata od mene, a nikada ih ne možete vidjeti na nekim proslavama i obljetnicama. Jednostavno to ne žele i ne smatraju to najvažnijim u životu. Mislim da je Hrvatska napravila dosta za braniteljsku populaciju. Ovdje u prvom redu mislim na stradalnike Domovinskog rata, poginule i ranjene. Ostali dio braniteljske populacije ima neka prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, ali nisam siguran da je to dovoljno. Mislim da većina branitelja ne bi niti tražila neke posebne povlastice niti im to treba. Većinu branitelja danas zanima kvalitetna zdravstvena skrb i sigurnost za stare dane. Želimo da naša djeca mogu živjeti u Hrvatskoj pošteno od svog rada, stvoriti obitelj i riješiti stambeno pitanje. Tada će i moći pomoći i svojim roditeljima. Mislim da braniteljska populacija ne traži ništa više od onoga što sebi žele i ostali stanovnici Lijepe naše.