StoryEditorOCM
PelješacBILO NARODA, ONDA I DANAS

Tog 9.9.2012. spojio se morski, ljudski most, preteča Pelješkog. Na stotine brodica i neretvanskih lađa zaplovilo je s obje strane ususret jedni drugima, a akteri događaja i danas tvrde: Da toga nije bilo, ne bi se most izgradio!

Piše Dora Lozica Foto: Šime Strikoman, Emil Brčić
28. travnja 2022. - 12:52

Pelješki most, jedan od najvećih projekata hrvatske povijesti privodi se kraju. Most od Komarne do Brijeste koji je cestovno povezao hrvatski teritorij stoljećima prometno razdvojen i nedovoljno integriran, ali i most koji je povezao želje hrvatskoj juga stare desetljećima s realnošću, želje da se u svakom smislu približe Hrvatskoj i zadrže status jednog od najatraktivnijih, ali i dostupnih dijelova Lijepe naše. Do službenog puštanja Pelješkog mosta u promet brojimo u mjesecima, no do tog trenutka u srpnju poluotočane i otočane dijelila su desetljeća prelaska preko granice i vječna pitanja je smo li uzeli osobnu, je li nam istekla, kad vozi trajek Trpanj – Ploče i hoće li nas zadržavati na granici, jesu li gužve (...) kao nezaobilazni dio svakog putovanja Korčulana i Pelješčana.

Možda se čini da je Pelješki most stanovnicima ovih izoliranih područja Hrvatske pao s neba, poklonila ga je hrvatska Vlada, ili još bolje, Europska unija. Neki dobri političari, neki vješti arhitetki, neki EU fondovi. Međutim, Korčulanima i Pelješčanima malo je toga poklonjeno, gotovo sve što imaju izborili su i zaslužili sami, a ova priča svjedoči kako ni Pelješki most nije iznimka.

Dogodilo se to 9. 9. u 9 sati prije deset godina. Taj simbolični datum 2012. godine osvanuo je sunčan i topao, kao da se na horizontu plavetnila mora i neba između Komarne i Brijeste u zraku moglo osjetiti kako će se dogoditi nešto čudesno što će obilježiti hrvatsku povijest, ali i zadužiti hrvatsku budućnost. Malo prije 9 sati u Neretvanskom kanalu nije bilo nikoga, tek jedan helikopter koji je nervozno kružio nebom čekajući što će se dogoditi. A, onda je krenulo. Sa svih strana počele su dolaziti brodice, brodovi, gliseri, barke, ali i neretvanske lađe, na stotine njih, vijorile su se hrvatske zastave, čula se pjesma, harmonike, gitare, u zraku se osjećao ushit, u pravom smislu Bilo naroda, službeni naziv tog, možemo reći, performansa hrvatskog naroda s juga. Po unaprijed dogovorenom planu, brodovi i barke su se pomalo približavale jedna drugoj dok nisu brodovima i ljudima spojile Komarnu i Brijestu, provukli konop s jedne strane na drugu i cijeloj Hrvatskoj i Europi poslali nedvosmislenu poruku: hoćemo most!

image

Spajanje mosta prije izgradnje Pelješkog mosta, milenijska fotografija Šime Strikomana

Šime Strikoman

Hoćeš most? Izgradimo ga!

Ne bi danas bilo Pelješkog mosta da nije bilo te manifestacije, tvrde glavni akteri događaja, idejni tvorci i oni koji su taj suludi podvig realizirali na terenu, a oni su redom Emil Brčić, Milojko Glasović, glasoviti Šime Strikoman, ali i mnogi drugi bez kojih projekt ne bi tako odjeknuo. Pronašli smo ih deset godina nakon i potaknuli da se prisjete tog događaja i njegove važnosti.

„Bilo je to jedne ljetne večeri nakon Marko Polo Festivala u Korčuli gdje je Milojko gostovao svojim video-zidom. Nakon festivala, zajedno sa suprugama večerali smo pokraj katedrale. Dotakli smo se priče o tome kako naši veslači, Žrnovski galijoti, vječno imaju problema prilikom prelaska granice s opremom kad žele u dolini Neretve sudjelovati na njihovim lađarskim utrkama. Zaiskrila je u trenutku jedna neobična iskra i nedugo zatim smo definirali ideju, napravit ćemo most od barki i ljudi!“, prisjetio se nostalgično Emil Brčić, jedan od osnivača legendarne ekipe Žrnovskih galijota koja je nekoliko godina nizala uspjehe na Maratonu lađa.

image

Žrnovski galijoti veslali su i vozili kneza Domagoja

Veslanje je i zaslužno za prijateljstvo Emila i Milojka Glasovića, reportera, publicista i osnivača jedinstvenog i glasovitog Maratona lađa. Milojko, koji i danas žali za Žrnovskim galijotima, rado se prisjetio te večeri ispred katedrale u Korčuli kad je postavljen kamen temeljac Bila naroda.

„Sjedili smo pričali, malo se žalili i ja kažem, Emile hoćeš li most? On mi je odgovorio, Milojko, ma što me to pitaš, naravno da hoću! Dobro, kažem ja, onda ćemo ga izgraditi ti i ja! Rekao sam mu, Emile, kladimo se u štogod hoćeš da ćemo karton Dingača prebacit s jedne strane na drugu, a da ne pređemo neumsku granicu. Emil je odgovorio, ti si lud, ali 'ajmo! Odaberimo neki datum, kažem ja, neki zvučni, neka bude 9.9 u 9 sati! Karton Dingača je na kraju prešao s jedne strane na drugu, onako kako smo i rekli“, prisjetio se Milojko uz smijeh.

Priprema se nešto veliko

Organizacija je tekla spontano, ali ozbiljno, vremena nije bilo puno. Ubrzo je osnovan Stožer za izgradnju Pelješkog mosta, uključila se udruga Hrvatskih branitelja iz Hrvatske, BIH i dijaspore, udruga Zavjet i Udruga lađara Neretve. Podršku inicijativi dali su Udruga specijalne policije i Zbor gardijskih brigada, Hrvatski svjetski kongres, krovna udruga hrvatskih iseljenika kao i niz drugih nevladinih udruga i stanovnika ne samo Dubrovačko-neretvanske županije, već i cijele Dalmacije, ali i Hrvatske. Emil je preuzeo Korčulu, našli su čovjeka za Pelješac, a Milojko je lobirao do Makarske, animirali su udruženja, inicijative, klubove, udruge i obične ljude, svi su bez puno pitanja pristajali. Bilo je svima jasno, priprema se nešto veliko i svi su željeli biti dio događaja. Neki su na dogovoreno mjesto s plovilima dolazili iz vlastitih luka i porata, neki su donosili glisere i brodice pa su ih porinuli u Dračama, neki su i doveslali.

image

Milojko Glasović koordinira iz brodice spajanje 9.9.2012.

Milenijska fotografija

Organizatori ništa nisu prepuštali slučaju, željeli su da taj dan ostane zabilježen za povijest pa su angažirali i glasovitog Šimu Strikomana, televizijskog i filmskog redatelja, poznatog fotografa kojeg sa sigurnošću možemo nazvati ocem milenijske fotografije u Hrvata. Njegova je uloga bila jasna, snimiti milenijsku fotografiju, nešto o čemu će se pričati i što će se pamtiti.

„Kad su počeli s organizacijom Bila naroda, odmah su me zvali, čuo sam što planiraju, skoro tri kilometra brodova. Odmah sam se postavio strogo, pristao sam, ali sam rekao kako moram imati uvjete koji priliče takvom događaju, a to je u to vrijeme značilo helikopter, dronovi prije deset godina nisu bili aktualni. Poletio sam iz Dubrovnika, vozio me pilot Marić i kad sam došao iznad Komarne i Brijeste, nije bilo nikoga. Onda su počeli dolaziti, na stotine plovila! Koliko sam profesionalno pristupio zadatku svjedoči i činjenica da sam ponio nekoliko fotoaparata što se na kraju pokazalo srećom jer je onaj kojeg sam naumio koristiti otkazao poslušnost. Zamislite da nisam imao drugog fotoaparata i da se takav događaj nije snimio“, otkriva nam Šime.


Izgradili smo most!

A ispod Šime događala se povijest, brodovi su se primicali dok se nisu spojili u jedan veliki niz od Komarne do Brijeste, a koliko ih je bilo svjedoči i činjenica da se nisu spajali prova-krma, već bočno kako bi svi stali u gotovo tri kilometra koliko dijeli Pelješac od ostatka Hrvatske. Žrnovski galijoti su u veslali u lađi vozeći kneza Domagoja, a 2800 metara konopa je polako, ali sigurno prelazio iz ruke u ruku, iz barke u barku s jedne strane na drugu, kao i onaj paket Dingača s početka priče. Dok je Šime snimao iz zraka, Emil je u gliseru snimao s mora, a posebno simpatične fotke nastale su u trenutku, prisjetio se, kad je mladić koji je trebao dohvatiti konop na jet-skiju od velike uzbuđenosti upao u more što je izazvalo ovacije. Nakon što su „izgradili most“, kako sami kažu, fešta se nastavila u Dračama do ranih jutarnjih sati uz muziku, pečene srdele, fažol i vino. Slavili su zajedno Korčulani, Pelješčani, Stonjani, Neretljani, a Milojko se prisjetio kako je svatko dobio komadić 2800 metara dugog konopa za uspomenu.

„To je bio blagoslovljeni dan, pravo slavlje života. Što više reći o tome osim činjenice da se danas, nakon deset godina, osjeća još veća važnost događaja nego tog dana“, naglasio je Emil.

image

Emil s obitelji na gliseru

Most prije mosta

Šime tog dana nije snimio samo milenijsku fotografiju. Ipak se radi o proslavljenom fotografu koji se može pohvaliti iznimnom profesionalnošću, domišljatošću kao i osjećajem za fotografiju. Znajući da će milenijska fotografija obuhvatiti mnoštvo brodova kao male i malo veće točkice na slici, nagovorio je pilota i spustio se na desetak metara, snimao je po nekoliko brodova, hvatao je ozarena lica.

„Most je godinama bio neizvjestan, ovo je bila poruka i doprinos tih ljudi koji je u konačnici potaknuo Vladu i Europu da se most izgradi, Slovenac je nacrtao, Kinezi su dobili posao, sve je otišlo u dobrom smjeru.Znao sam tog dana da se ta lica moraju snimiti, želio sam da godinama kasnije netko prepozna sebe na fotografijama, nekog od svojih bližnjih ili poznanike, da prepoznaju neki brod. Kad bi sve te fotografije spojio u jedan veliki niz ne bi bio dug tri kilometara koliko ljudski most taj dan, ali bi zasigurno bio dug 200 metara“, zadovoljno ističe Šime.

Njegova je 308. milenijska fotografija Bilo naroda obišla Hrvatsku i Europu, a u nedjelju 24. travnja, u organizaciji Centra za kulturu u Korčuli, i druge su fotografije snimljene tog dana izašle na svjetla pozornice. Šime je svoje fotografije brodova i ljudi simbolično povezao konopom na ulazu u Dom kulture, a u sali su se na jedinstvenom 11 metara velikom platnu, za koje Šime ističe kako je rijetkost u Hrvatskoj, prikazivale projekcije njegovih i Emilovih fotografija. Neki su prepoznali sebe, neki svoje bližnje, prepoznali su brodove, barke, proradile su emocije, baš onako kako je Šime i zamislio prije deset godina. Izložba naziva Most prije mosta, Bilo naroda – gradimo Pelješki most, premijeru je imala u Korčuli, a nastavlja dalje diljem Hrvatske. 

23. studeni 2024 19:17