‘Za Vilino stablo u Klačini na Nakovani kažu stari ljudi da su se tu vile, štringe i višćice okupljale, plesale i gungucale po granama, a onda bi odletjele u Pulju pod orah. U zadnje vrijeme ovu je smrljuhu, koja je iz gomile izrasla u veliko stablo, zagušila okolna makija, tako da ni vile nisu mogle više tu doletjeti i igrati se po granama. Sad smo je očistiti i samo treba pričekati hoće li se vile opet pojaviti‘, napisao je Ivan Pamić na svom facebook profilu.
Legenda o stablu
Ivan je povjesničar, voditelj Interpretacijskog centra Nakovana i inicijator arheoloških istraživanja na ovom području na kojem su pronađeni važni artefakti, pa i dokazi da je car Oktavijan vodio ondje važne bitke protiv ilirskih zajednica.
Odrastao je u Nakovani, selu koje je danas, na žalost, napušteno. Posljednji stalni stanovnik sela bio je njegov otac Nedjeljko, koji je preminuo u ožujku ove godine. No, selo neće opustjeti, a za to će se pobrinuti Ivan koji radi na uređenju svoje rodne kuće u etno-kuću kojom će se predstaviti prošlost i svakodnevni život Nakovane.
- Za veliku smrljuhu u Donjoj Klačini u Nakovani, koja raste iz jedne gomile, vezane su brojne legende. Smrljuha ili smrdljika (lat. Pistacia terebinthus) ime je dobila po neugodnom mirisu, a srodna je pistaciji (lat. Pistacia vera). U pučkoj medicini koristila se u liječenju nekih bolesti maternice i sifilisa. Obično raste kao grm, a rijetko izraste u stablo. Upravo to što je u Klačini smrljuha izrasla u veliko stablo i to upravo iz jedne gomile dalo je povoda da se oko ovog stabla ispredu legende - pojašnjava Ivan Pamić.
Tintilini, orhani i bjusi
- Čak i oni Nakovjani koji nisu bili praznovjerni, iz poštovanja nisu sjekli smrljuhu. Prema nakovanskim legendama bi se na njenim granama dolazile ‘gungucati‘ vile ili višćice na putu iz Aleksandrije ili Pulje (Apulija, Južna Italija), a poslije bi se išle okupati na izvoru Braduši u Vodi Bradavoj. Prema kazivanju Marije Lupis, jedan Nakovjanin je zaspao u barci kada su po noći vile došle. One su uzele barku i zaveslajima od nekoliko milja došle do Aleksandrije, gdje su primijetile da se u barci sakrio čovjek. Kad su ga otkrile, vratile su ga iste noći i rekli su mu da pozdravi Radu Radavu, Vodu bradavu i smrljuhu u Klačini. Nakovana je prema ‘starim virovanjima‘ bilo zadnje utočište vila, te ima nekoliko lokacija na kojem bi se one skupljale i plesale. Osim smrljuhe u Klačine, one bi se kupale u izvoru Braduše, plesale oko izvora u Norinu i ‘Vilinih vrtli‘ kraj Gornje Nakovane, objedavale na Vilinoj trpezi iznad koje su bile ‘viline kamare‘ gdje bi spavale. Osim tu, one bi letjele u Aleksandriji ili u Apulijim, a da bi ih se otjeralo govorilo bi se: ‘Ni u drvo, ni u kam, već u Pulju pod orah‘. Legende o vilama dio su ‘starih virovanja‘ koji bi se uz popret navečer u Nakovani prepričavale, a društvo bi im pravili tintilini, orhani, bjusi, štringe, upirine, vihurendine i druga fantastična bića - zaključio je Ivan.
