StoryEditorOCM
PelješacZmijino brdo magnet je za posjetitelje

HGSS-ovac Ivan Vekić otkrio nam je zašto je osvajanje Svetog Ilije pravi ‘hit‘ među domaćim i turistima: Ukoliko se odlučite na uspon, nekoliko je ključnih detalja na koje trebate paziti

Piše Dora Lozica
17. siječnja 2022. - 15:53

Talijani su ga zvali Monte Vipera, odnosno 'zmijino brdo', a lokalno stanovništvo smatra ga planinom, s 961 metrom Sv. Ilija najviši je vrh Pelješca, a u posljednje dvije godine privlači sve veći broj planinara, uspon na Sv. Iliju pravi je hit među domaćim stanovništvom, ali i turistima.

image
Na vrhu Triglav Ivan je razvio zastavu PD Sv. Ilija Orebić
Privatni album

Svjetska pandemija naučila nas je sve više vremena provoditi u prirodi, a planinarenje je u posljednje vrijeme otočanima i poluotočanima posebno privlačno. Sv. Ilija im je „ispred nosa“, uspon nije pretjerano zahtjevan iako se na nekim dijelovima treba pomučiti, a kako bi osvojili vrh ne treba nikakva posebna oprema. Bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta, prekrasna priroda i jedan od najljepših pogleda ovog dijela Mediterana samo su neki od razloga, a ukoliko se dogodi nekakva nesreća, HGSS stanica Orebić pronaći će vas u nešto više od jednog sata.

Zašto su odjednom svi hrle na zmijino brdo pitali smo Ivana Vekića, 32-godišnjeg Vignjanina koji ni sam ne zna koliko se puta popeo na Sv. Iliju. Potpresjednik je Planinarskog društva Sv. Ilija i član je Hrvatske gorske službe spašavanja, stanice Orebić, više od deset godina. Sa svojih 961 metrom Sv. Ilija nije službeno planina, nedostaje mu 39 metara, no ima sve karakteristike planine. Lokalne stanovnike nikad ćete čuti kako govore da se penju na brdo, kategorički objašnjava Ivan, penju se na planinu, a tako se treba i ponašati prilikom uspona. Iako je Sv. Ilija sve veći hit, Ivan ističe kako još uvijek mnoge treba potaknuti da se popenju i dožive nezaboravno iskustvo.

image
Prekrasni divlji konji žive na Svetom Iliji
Privatni album

„Ponekad mi se čini a se na Sv. Iliju penju stalno isti ljudi. Prije nekoliko godina do vrha smo vodili smo članove jedne udruge iz Lumbarde, njih 47 i nitko se nikad prije nije popeo na Sv. Iliju. Puno otočana preko kanala gleda planinu cijeli život, a nikad je nisu osvojili. Zaista pozivam svih da probaju, neće požaliti“, uz smijeh nam priča Ivan.

Oni koji su se popeli očarani su prvenstveno prirodom. U nižim djelovima planine predvladava mediteranski hrast i hrast crnika, a iznad 750 metara nezaboravne šume crnog, dalmatinskog bora. Iako s Korčule Sv. Ilija izgleda ogoljeno i strmo, u stvarnosti je potpuno drugačiji, tvrdi Ivan. Tu su polja i livade, bogate šume i beskrajni mir kojeg je, kako kaže, teško opisati riječima. Ne smijemo zaboraviti ni endemsku vrstu, biljku dalmatinska iglica koj raste samo na jednom mjestu u Hrvatskoj, na obroncima Sv. Ilije. Također poznata pod nazivom dalmatinska krvomočnica ili dalmatinski zdravac, iglica je toliko lijepa da je morala postati zaštićena budući da su je planinari nekontrolirano brali za ukras. Na Iliji možete sresti jako puno divljih konja, ali i muflone, pogotovo ako je burno pa od vjetra ne čuju da im se netko približava, a pogled... Pogled s vrha je čaroban, pruža se na snijegom prekrivene Dinarske vrhove na kopnu, na Biokovo i Mosor sa sjeverne te Korčulu, Mljet i Vis s južne strane. Palagruža se vidi kao na dlanu, uzbuđeno objašnjava Ivan, a ako puše bura i nebo je kristalno čisto vidi se i Italija, glasoviti Monte Gargano.

image
S vrha Sv. Ilije
Privatni album

Do vrha Sv. Ilije vode četiri službene staze. Za sve su staze, ističe Ivan, članovi HGSS-a napravili zemljovide i GPS tragove, staze su markirane svakih deset metara. Najkraća staza je nešto duža od pet kilometara, a najduža sedam kilometara. Najdužom stazom uspon traje dva sata i 45 minuta, kilometraža nije velika, ali je uspon, u nekim dijelovima, ipak zahtjevan.

„Ljudi se odluče popeti, odaberu krivu stazu, bude im preteško i nikad više ne ponove to iskustvo. Odabirom pravilne staze svatko se može popeti, prije uspona treba se detaljno informirati i pripremiti. Ljudi često idu s djecom koja uživaju u nogometu i drugim aktivnostima na livadama Sv. Ilije, nose ih na ramenima“, priča nam Ivan.

Ukoliko se odlučite na uspon, nekoliko je ključnih detalja na koje trebate paziti. Što vam točno treba od opreme ovisi o godišnjem dobu, najbolje se penjati u proljeće i rano ljeto, kaže Ivan. Cipele su jako bitne, najbolje su gojzerice koje čuvaju zglobove, odjeću prilagodite vremenskim uvjetima, no na planini je uvijek dobro imati sloj više, nosite kape i rukavice zimi. Količina vode koju nosite također ovisi o vremenskim uvjetima i godišnjem dobu, no na Iliju se nemojte se penjati bez dvije do tri litre vode po osobi, ističe Ivan. Uzmite baterijsku lampu i obavezno mobitel, osim što možete uživati u fotografijama i objavama na društvenim mrežama, ukoliko se dogodi nesreća HGSS će vas lakše locirati budući da je pokrivenost signalom izvrsna. Konop, dereze, cepini nisu vam potrebni za uspon na Iliju, a ukoliko se nađete u nekoj nevolji broj znate, kaže Ivan, nazovite 112, nemojte paničariti i ostanite na mjestu!

image
Pogled na Korčulu s 'Ilije' noću
Privatni album

Ivan je HGSS-u pristupio 2011. godine. Impresionirala ga je, priznaje, oprema kolega iz orebićke stanice, počeo se s njima družiti očaran njihovim umijećem.

„Odlijepio sam, kako se kaže, na opremu i njihove vještine, položio sam prvi tečaj, uslijedile su i brojne druge obuke i evo me, 10 godina je prošlo“, kaže nam uz smijeh prisjećajući se jedne intervencije prošlog ljeta koja je, nasreću, imala sretan kraj – „Početkom lipnja, dvojica Ukrajinaca koji su ljetovali u Korčuli, pili su jutarnju kavu i naravno, pogled im je privukao monumentalni Sv. Ilija. Jedan od njih se i zove Ilija pa su zaključili kako je najbolje popeti se na vrh. Sišli su s brodice i krenuli ravno prema vrhu ne prateći nikakve staze. Uskoro su pozvali HGSS u pomoć i kad smo ih pronašli nismo mogli vjerovati kojim putem su se popeli, u laganim ljetnim patikama, s malom bočicom vode, srećom bez ozbiljnijih ozlijeda. Bili su veseli, slikavali su se s nama, a mogli su nastradati“, prisjetio se Ivan.

Ukrajinci nisu jedini slučaj, mnogi su krenuli na Iliju bez ozbiljne opreme i pripreme s ponekad kobnim posljedicama. Najčešći problemi prilikom uspona su dehidracija, padovi i lomovi, skretanje sa staze ili gusta magla nakon čega se izgubite u planini. Ne zaboravite i na ugriz zmije, Sv. Ilija poznat je i pod

nazivom zmijino brdo, odnosno Monte Vipera budući da je dom za kolonije poskoka. Sve se to može izbjeći pravilnom pripremom, tvrdi Ivan, ukoliko imate potrebnu opremu i pratite stazu, mala je vjerojatnost da ćete naići na zmiju kao i na druge, potencijalne opasnosti.

image
HGSS-ovac Ivan Vekić
Privatni album

Jednom kad osvojite vrh, isplatit će vam se sav trud. Očaravajuć pogled nećete nikad zaboraviti, a na vrhu su i dvije planinarske kućice, imate svježu vodu i prostor za odmor. Drvenu planinarsku kućicu na 565 metara nadmorske visine sredinom 80-ih izgradilo je lovačko društvo, a češće se koristi kamena kućica koja se nalazi na 800 metara. U zimskim mjesecima možete naložit i ispeć gradele, savjetuje Ivan, a mnogi se odluče i prespavati kako bi dočekali pogled na zvjezdano nebo. Trenutno su na Iliji temperature oko nule, ako puše Bura idu do -5 stupnjeva. S kvalitetnom vrećom za spavanje i šatorom možete prespavati na otvorenom, a možete se raskomoditi u kamenoj, planinarskoj kućici.

Zanimljiva je priča kako je i zašto izgrađena kamena, planinarska kućica gotovo na samom vrhu Ilije. Pelješčani pričaju kako se austrijski nadvojvoda Karlo von Habsburg, ploveći Pelješkim kanalom, zaljubio u Monte Viperu te je naredio da se na vrhu izgradi kućica kako bi mogao loviti čaglje. Kućica je izgrađena 1908. godine, a onda i obnovljena 100 godina kasnije zahvaljujući Planinarskom društvu Sv. Ilija Orebić.

„Društvo je osnovano 1998. godine i puno smo toga napravili u 24 godine. Jedan od najvećih projekata bila je obnova planinarske kućice baš na stogodišnjicu izgradnje. Puno se toga poklopilo te 2008. godine, velika želja i volja volontera te razumijevanje Općine Orebić za financiranje projekta. Iako je kućica obnovljena, njen potencijal nije iskorišten u kontekstu turističke ponude, a nije ni uspon na Iliju. Tražimo model po kojem bi kućica radila barem nekoliko ljetnih mjeseci, da planinari mogu na vrhu nešto pojesti i popiti, možda bi zaposlili jednu osobu koja bi željela to raditi. Osim toga, strane agencije šalju svoje vodiče za uspone, mi moramo uključiti lokalne vodiče, ponuditi organizirane uspone. U tom smislu možemo bolje“, priznaje Ivan.

image
Jedan od najljepših pogleda na Mediteranu
Jakša Marelić

Iako posljednjih nekoliko godine Planinarsko društvo gotovo i nije aktivno, u dosadašnjih 24 godine postojanja odigrali su važnu ulogu u očuvanju i valorizaciji Sv. Ilije. Početkom 2000. svojim su zalaganjem zaustavili projekt koji bi trajno oštetio netaknutu i jedinstvenu prirodu, priča nam Ivan, zaustavili su projekt postavljanja radara i probijanje ceste do vrha. Također, 2015. organizirali su planinarsku školu za petnaestak tečajaca koji su naučili pravila ponašanja u prirodi, osnove čvorologije, meteorologije i prve pomoći. Interes za takvim aktivnosti je velik, no nedostaje volje, vremena i zalaganja.

„Malo pandemija, malo privatne okolnosti, nismo aktivni unatrag nekoliko godina što nam je teško i krivo. Nakon toliko godina čovjek se zasiti, a vođenje udruge je ozbiljan posao. Neka se nitko ne ljuti, svatko je od nas dao sve od sebe u nekom trenutku, tražimo nove ljude željne promjena, pune entuzijazma, neka se jave i priključe, a mi smo im na usluzi i pomoći. Želimo da društvo ponovno oživi“, iskreno je pozvao Ivan otočane i poluotočane da se pridruže.

Ivan je na Iliji nekoliko puta tjedno i dalje se nije zasitio ljepote prirode, pogleda i mira koji vlada na vrhu. Popeo se na brojne vrhove diljem svijeta, najviši mu je bio vrh Anda u Južnoj Americi na 5020 metara, a najizazovniji i najdraži Triglav, najviši planinski vrh Julijskih Alpa. Bio je to, priča zaneseno Ivan, zimski uspon skijama, po ledu, fizički zahtjevan i opasan, a zahtjevao je i upotrebu dereza i cepina. Boravak u prirodi je ono što Ivana veseli i motivira bilo planinarenje, skijanje ili speleologija. Ipak, Sv. Ilija ima posebno mjesto u njegovom životu.

„Emotivno sam vezan za tu planinu, sve stvari u životu kreću iz djetinstva, pa tako i moja ljubav prema Iliji. Otac me kao dječaka često vodio u gljive i šparoge, često smo bili na Iliji i to je ostalo u meni. Sv. Ilija mi je važan, dio je mog identiteta i ne bih volio da se išta promijeni, to je dio raja koji mora ostati takav kakav je sad. Nadam se da će netko imati sluha i proglasiti Sv. Iliju parkom prirode kako bi ga dodatno zaštitili“, poručio je Ivan.

23. studeni 2024 11:11