Pet i pol desetljeća "prevalila je preko svojih leđa". Pojavila se neočekivano, na atipičnom mjestu, a postala je nezaobilazna stanica ljubitelja dobre hrane i pića, i kako stvari stoje, tako će biti još dugo. "Teta Olga", legendarni restoran u Rogotinu obilježio je 55 godina rada. Bio je to jedan od prvih restorana otvorenih u Dolini Neretve, neposredno nakon prolaska Jadranske magistrale, a i danas je institucija u svijetu ugostiteljskog poslovanja. I ima dvije dobre duše, kako ćemo vidjeti u nastavku teksta.
Sve je počelo danas već pomalo davne 1968. godine, kada su, kako nam kažu svjedoci vremena, započeli zemljani radovi. Ubrzo se pronijela vijest da će to biti mjesto nekom restoranu. Čovjek se u to vrijeme pitao: Otkud baš tu? Bilo bi bolje da se to gradi u nekom mjestu. Možda u samom Rogotinu. Ubrzo je restoran otvorio vrata svojim budućim gostima. Bilo je to 30. lipnja 1968. Proširio se glas da je vlasnik podrijetlom iz Neretve. Iz Vida. On i njegova supruga Olga, Bračanka iz Supetra, već duže vrijeme su uspješno i privatno vodili kuglanu u Domu brodogradilišta u splitskom škveru.
I ne samo to. Veliko iskustvo je Olgin suprug Josip stekao u ugostiteljstvu u pomorstvu. Upravo tu je Josip Vučić na brodu razvijao svoje sposobnosti i usvajao nova znanja iz ugostiteljstva. Tada je mnogima postalo jasno da se radi o obitelji koja zna što hoće, te je restoran samo temelj budućeg uspješnog poslovanja. A preduvjet uspješnog poslovanja su i ljubav i poštovanje supružnika koji su zajedno ušli u posao. Upravo zato Josip je restoranu dao ime "Teta Olga", po nadimku svoje životne suputnice koji je dobila u Splitu. Kruži legenda da ona nije ni znala za suprugove planove, te da je kultni restoran bio iznenađenje i dar za nju.
Kako bilo, ubrzo je restoran "Teta Olga" postao poznat ne samo Neretvanima, Dalmatincima, već osobito ljudima iz poslovnog svijeta, gotovo iz cijele bivše države. Brojni navijači Hajduka i Jugoplastike i danas se sjećaju druženja sa svojim ljubimcima iz najslavnijih dana tih klubova, na njihovim putovanjima na utakmice u Mostar, Sarajevo ili Podgoricu. "Teta Olga" bila je nezaobilazna postaja i mnogim drugim sportašima, primjerice "onom" Dinamu s Ćirom Blaževićem, estradnim zvijezdama, političarima... Lavovski dio posla obavljala je upravo Olga, koju su smatrali dobrim duhom restorana.
"Teta Olga Vučić nije bila poznata samo po svom kulinarskom umijeću. Ona je toj kući, tom ugostiteljskom objektu, davala toplinu i prisnost prijateljskog i gotovo obiteljskog svetišta za okrjepu duha i tijela, izazivajući želju za povratkom pri svakom odlasku. Držala je da je čovjeku dužnost raditi od jutra do mraka.
Bila je neobična i poznata po svojoj, gotovo pobožnoj, komunikativnosti i strpljivosti, pa i onda kada je to bilo i najteže. Teško joj je na licu netko mogao otkriti crtu umora, premda je dane ispunjavala neizmjernim radom. Pažnju i brigu posvećivala je gostima i svima onima koje je sretala i bila puna poštovanja prema njima. Gosti su je s punim poštovanjem pozdravljali pri dolasku, a nije izostala ni toplina pri stisku ruku na rastanku.
Odlazili su u uvjerenju da je dobri duh Tete Olge bio prožet savršenom jednostavnosti u odnosu prema čovjeku – gostu", rekao je o Olgi Vučić, koja je 2016. preminula u devedesetoj godini života u Splitu, Ante Glamuzina – Mere iz Rogotina, koji je i sam jedno vrijeme vodio restoran.
Vodio ga je i trenutačno najstariji aktivni ugostitelj na području Ploča, "vječni" Ante Štrbić – Fulin, zatim Pero Prkačin i Mile Raguž, legendarni konobari, a tijekom Domovinskoga rata Siniša Tutavac.
A onda je u "Tetu Olgu" stigao drugi dobri duh – Darko Šetka. Bilo je to 1. siječnja 1995. To znači da Darko "kormilari" "Tetom Olgom" već 28 godina "kroz bure i nevere, a bilo je i bonaca". Upravo je tada u njemu, mladom, sposobnom i ambicioznom ugostitelju, "barba Joze" vidio svoga nasljednika. Darko je nekoliko godina prije toga "pekao zanat" u restoranima na području Metkovića i Ploča, a poslije gotovo tri desetljeća na čelu kultnog restorana u Rogotinu reći će: ""Teta Olga" mi je ušla u vene, postala važnija od života. Niti jedna žrtva mi nije teška, a posebno zadovoljstvo mi je vidjeti ljude koji se vraćaju, zadovoljni ponudom i uslugom.
"Teta Olga" je već u prvoj godini njegovoga rada ušla među sto najboljih restorana u Hrvatskoj, ali bilo je i teških razdoblja uvjetovanih ekonomskom krizom. "Poslovanje nije uvijek bilo lako, ali sam ponosan što sam sve preživio i danas berem plodove žrtve koju sam podnio. Naravno, čovjek ništa ne može sam. Tako ni ja ne bih mogao bez djelatnika koji su sa mnom dugi niz godina i s kojima me veže povjerenje i timski rad. Vinka Žderić bila je moja prva kuharica. Zahvalan sam joj na svoj pomoći u stvaranju i čuvanju imena "Tete Olge". Kod mene ima status druge majke. Anka Šunjić – Sinjanka u najtežim trenucima bila je uz mene i smatram je sestrom. Prezahvalan sam i Nadi Grgurinović, koja je sa mnom već 12 godina, kao i Darinki Šunjić koja je ovdje radila punih 16 godina, te svim drugim djelatnicima, jer smo bili pravi tim", kaže Darko Šetka koji danas zapošljava šestero djelatnika. Uz Nadu Grgurinović, to su kuharice Ankica Marević i Mirela Radaljac, te konobari Marko Antunović, Milena Mitrić i Anđelo Šetka.
A kada Darku upitamo: "Do kada će raditi?", bez razmišljanja odgovara: "Nema mirovine. Dok god budem mogao i dok se ljudi budu vraćali u "Tetu Olgu".