“Kada me je prijatelj Danijel Nedić s Transfuzijskog odjela mostarske bolnice, koji inače svako ljeto dolazi kajtati na Kominsko ušće, zamolio da darujem krv jer moja krvna grupa odgovara jednom pacijentu, nisam ni trenutka dvojio. Sa zadovoljstvom sam sjeo u automobil, odvezao se u Mostar i darovao dragocjenu tekućinu”, prepričava nam Mirko Vlahović Jablan svoje nedavno darivanje krvi. To mu je bilo 141 do sada, čime je postao rekorder u Dubrovačko – neretvanskoj županiji. Do odlaska u Mostar, rekord je dijelio s prijateljem Nikicom Butiganom iz Opuzena, koji više ne daruje krv.
Počelo je u Osijeku
A Jablan, kako ga neretvanska i šira javnost zna, krv je počeo darivati prije punih 45 godina. Bilo je to u Osijeku, na odsluženju vojnog roka, iz čiste radoznalosti. “Darivali su drugi vojnici, pa tako i ja. No, drugim darivanjem “akužao” sam pet dana vojnog roka. Trebao sam izaći iz vojske u utorak, no kako se za darivanje krvi dobivalo dva dana i “pogodio” je vikend, ja sam već u petak krenuo kući u Komin. A pogledajte, s odsluženja vojnog roka vratio sam se 1. kolovoza 1979. godine, a dan nakon toga osnovano je Klub dobrovoljnih darivatelja krvi Luka Ploče, u koji sam se učlanio s već dva darivanja!”
Tijekom četiri i pol desetljeća Jablan je darivao krv u čak osam država. Osim Hrvatske i Bosne i Hercegovine, to su Italija, Grčka, Švedska, Španjolska, Kina i SAD. “Bio sam pomorac 13 godina, plovio svjetskim morima i darivao krv kada su to mogućnosti dopuštale, u talijanskom Piombinu, grčkom Solunu, švedskom Oskaršamu, španjolskom Bilbau, kineskom Nantungu i u Mobile Alabama u Americi. Nitko u pločanskome klubu nije darivao krv u tolikom broju zemalja. Jedini sam u Crvenom križu Ploče u programu trombocitofereze”, kaže Jablan. To je postupak donacije trombocita, gdje donor daje trombocite umjesto cijele krvi. Iz donora se uzima cijela krv, a stroj koji razdvaja krv na komponente, selektivno uklanja trombocite i vraća ostatak krvi donoru. Budući da donatori dobivaju najveći dio svoje krvi natrag, mogu dati 8 do 10 puta više trombocita tijekom jednog od tih postupaka, nego što bi dali u jednoj donaciji pune krvi. Oni također mogu davati trombocite češće, ali ne više od 12 donacija tijekom godine. Prikupljanje trombocita od donora traje jedan do dva sata, a prikupljanje pune krvi traje oko deset minuta. Na ovaj način Jablan je, kako sam ističe, kompenzirao nemogućnost redovitog darivanja krvi dok je plovio svjetskim morima.
A kada ga pitamo zašto je toliko puta darovao krv, kaže: “Darivanje krvi za mene je najplemenitiji ljudski čin u kojemu zdrava osoba daruje dio sebe, dio svoga zdravlja nepoznatoj bolesnoj osobi. A poznato je da se krv ne može proizvesti umjetnim putem, dakle ovo je jedini način da je dobiju potrebiti”. Jablan je 3. ožujka napunio 65 godina, po Statutu Crvenog križa može dati krv još samo nekoliko puta, iako postoji zakonska mogućnost i za duže darivanje pod dva uvjeta: da je čovjek zdrav i da postoji potreba za krvi. Manji problemi s tlakom, uvjeren je, neće ga spriječiti jer želi i dalje darivati.
Veslač i parićar
Mirko Vlahović Jablan prošle je godine dobio Nagradu Grada Ploča “za plemenitu i humanu aktivnost darivanja krvi i nesebičnu brigu u spašavanju ljudskih života”. Nagradu mu je uručio gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević, a tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović uručila mu je orden Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski kada je napunio sto darivanja. Naime, Statut HCK propisuje da predsjednik ili predsjednica države dodjeljuje taj orden svakom muškarcu koji ima 100 darivanja krvi i svakoj ženi koja krv daruje 75 puta. Jablan smatra da gradovi i općine donatorima trebali dodijeliti nagrade za životno djelo.
Ovaj vitalni umirovljenik iz Komina, koji većinu vremena provodi na Lisni blizu ušća Neretve, izrazito je svestran. Bio je pomorac, voli nogomet, igrao je u “svome” NK Gusaru iz Komina, vodio juniore Gusara, a sada već pomalo davne 1984. kod instruktora Ante Grujića položio je ispit za nogometnog trenera. Aktivno je sudjelovao u Maratonu lađa, u kominskim ekipama kao veslač i parićar, te kao trener Staševice i Vrgorca. Imao je presudnu ulogu u dolaska ekipe iz daleke Australije na Neretvu, a bio je organizator i pokretač Lige mladih lađara. Vlastitim novcem financirao je lađe za natjecanja.
Bio je i zapovjednik čuvara Kristova groba u Kominu, a s hrvatskom trobojnicom sudjelovao je, povodom Godine mladih, na audijenciji kod Ivana Pavla II. Sada je smanjio tempo, sudjeluje brudetijadama i vrijeme provodi puno mirnije.