Jeste li znali da je malo nedostajalo da se 70-ih godina prošlog stoljeća u velolučkoj uvali Plitvine izgradi turističko naselje u obliku ljudskog organizma? Recepcija je bila zamišljena na mjestu glave, sobe i apartmani na mjestima ruku i nogu, restoran u želucu, gdje su crijeva trebao je biti park labirint, a genitalije su uronjene u more.
UTOPIJSKO NASELJE
Nedavno su u Gradskom muzeju u Korčuli Darko Fritz i Sani Sardelić, predsjednik korčulanske udruge Siva zona za suvremenu i medijsku umjetnost te članica udruge i kustoskinja Gradskog muzeja Korčula, otvorili jedinstvenu, neobičnu i jako zanimljivu izložbu koja prati nastajanje i razradu ideje kubanskog arhitekta Ricarda Porroa da se u Veloj Luci izgradi utopijsko, turističko naselje koje je, iz ptičje perspektive, trebalo izgledati poput golemog ljudskog organizma. Fritz, inače autor izložbe Zamišljene budućnosti: Turizam, ovim je donedavno slabo poznatim projektom već oduševio Zagrepčane u veljači predstavivši je u Galeriji Kranjčar, potom u Salonu Galić u Splitu u ožujku, a sad je došao red da izložba dođe doma, na otok, doduše ne u Velu Luku, ali u Korčuli gdje će ostati otvorena do 22. travnja.
Susreti umjetnika u Veloj Luci Fritz je zapravo ideju načuo, a onda joj se godinama i posvetio, istraživao je i putovao Europom ne bi li od kazivača doznao koju dodatnu informaciju. Kad je 2006. godine došao u Korčulu i pokrenuo udrugu koja je bila i ostala avangarda za većinu otočana, doznao je o Međunarodnim susretima umjetnika koji su se krajem 60-ih godina održavali u Veloj Luci.
„Počeo sam upoznavati povijest otoka, zanimalo me sve što se na otoku događa. Informaciju o tim susretima doznao sam prilikom posjeta autorima velolučkog mozaika u nastajanju, no nitko mi nije znao reći detalje. Pronašao sam jedan katalog prvog susreta 1968. godine i to je u tom trenutku bila jedina materijalna ostavština tih susreta“, prisjetio se Fritz.
LISTA SUDIONIKA
Taj je katalog u Fritzu pokrenuo autorski žar pa je istražujući po arhivima starih novina doznao kako su se održala tri takva susreta, susret 1968. bio je posvećen mozaicima, drugi susret 1970. godine bio je posvećen utopijskoj arhitekturi, odnosno razradi ideje o turističkom naselju u obliku organizma na kojoj je radilo tridesetak umjetnika, urbanista, arhitekata i teoretičara iz cijele Europe. Treći se susret održao 1972. godine, idejama također ispred svog vremena bavio se spojem kazališta i radija što se danas može smatrati začecima multimedije. Oduševljen temama i načinom na koji se u to vrijeme njima pristupalo ponukale su Fritza da definira i zabilježi bazičnu kronologiju susreta i listu sudionika koja ga je na kraju odvela izvan granica Hrvatske. Na listi sudionika prepoznao je ime Petra Omčikusa, poznatog beogradskog slikara s pariškom adresom koji je, zajedno sa suprugom, također slikaricom Kosom Bokšan, pokrenuo susrete.
„Najviše mi je pomogao akademski kipar Ante Marinović iz Vele Luke kojem je Omčikus bio mentor pa sam ga kontaktirao, a onda i posjetio u Beogradu. Otvorio mi je privatni arhiv gdje sam pronašao dosta zanimljivog materijala. Većina tih umjetnika je danas umrlo, istraživanje me odvelo do privatnih i javnih arhiva u Francusku, Poljsku i Italiju“, priča nam Fritz.
Fritzova izložba je i dokumentarna i umjetnička Fritz je sve prikupljene informacije i dokumente o susretima predstavio kroz autorsku, umjetničku izložbu Zamišljene budućnosti: Turizam, u čijem je fokusu Porroeva ideja o naselju prezentirajući ih javnosti kroz moderne audiovizualne tehnike pa njegova izložba istodobno ima i dokumentarnu i umjetničku vrijednost. Izložba obuhvaća dvadesetominutni film, VR instalaciju, grafike i skulpture neostvarene utopijske ideje.
Film „Zamišljene budućnosti (Turizam)” posebno je dojmljivo Fritzovo ostvarenja, dok je trajala projekcija u korčulanskom muzeju publika je, privučena različitim tehnikama snimanja i produkcije u kojima se isprepliću analogne i digitalne, bez puno riječi nijemo gledala sa zanimanjem. Prvi je kadar otvoren mediteranskim pejsažima koji se svako malo, na trenutne i nasumično, pojavljuju održvajući u gledatelju osjećaj da je turističko naselje i dalje na otoku, u Plitvinama, bez obzira na, možda je bolje reći, distopijski osjećaj kojeg gledatelj dobije dok mu se otkrivaju njegovi detalji. U filmu je korištena i video arhiva s prvih Međunarodnih susreta umjetnika u Veloj Luci 1968. i audio arhiva s glasom Ricarda Porroa koji na francuskom govori o projektu dok je još bio u nastajanju te decenijama kasnije na engleskom o istom projektu, kad ga je uvrstio u niz svojih drugih neostvarenih projekata. Na izložbi možete vidjeti i pulsirajuću 3D maketu kao i VR rad (Un)Real Resort.
EKOLOŠKI PRISTUP
Ova je izložba zapravo dokaz o kontekstu i kutu gledanja, kako bi popularno rekli POV kojeg su Fritz i njegova udruga Siva zona dali Korčuli. Fritz je u otočni javni diskurs postavio i obranio kontekst u kojem otok Korčulu vidimo kao početak post moderne budući da se moderne arhitektonske ideje pokušavaju uklopiti u okoliš poštivajući tradicionalni krajolik i ekološki pristup. Utopijsko turističko naselje zaista je opipljivi dokaz, ali i rad slavng hrvatskog arhitekta i dizajnera, Korčulanina Bernarda Bernardija, pogotovo njegov i danas funkcionalni hotel Marko Polo, monumentalna zgrada koja je kaskadno i vješto uklopljena u krajolik da iz mora izgleda kao mediteransko naselje.
Osjećaj koji izložba ostavlja na posjetitelja je najblaže rečeno –neobičan, dvojak. Krupni planovi neizgrađenog turističko naselja izgledaju moderno, možda i distopijski čak i za današnje prilike što ostavlja osjećaj neugode u kojoj prepoznajemo humor, satiru, ili kako se na otoku kaže „rug“, svojevrsno otočno žestoko ruganje i zadirkivanje koje je i danas osnova komunikacije svih stanovnika i prenosi se s koljena na koljeno. Taj osjećaj neugode pojačava se kad naselje gledamo iz ptičje perspektive, praktički vidimo, kako ističe kustoskinja Sardelić, pretilog turista koji „toća“ genitalije u more.
„Posebno je dojmljiva komunikacija s morem na mjestu genitalija. To vrlo specifično oblikovano arhitektonsko idejno rješenje nije lišeno humora, čak i s kataloškog, odnosno osobitog dojma koje na nas ostavlja pretilo, stameno ljudsko tijelo s nedvojbenim muškim spolnim obilježjima koje se izležava na plaži. Ta je ideja aktualna još više danas, pretvorit ćemo se u trbuh, ruke i noge za turizam“, zaključila je.
LJEKOVITOST MULJA
Istodobno, publici se sviđa poruka koju projekt zamišljenog naselja šalje. Koliko god vizija pretilog turista koji uzurpira naš javni prostor na obali ostavlja gorak okus u ustima, toliko poruka izložbe ostavlja prostora za razmišljanje o konzumerizmu turizma koji nas polako, ali sigurno proždire u svim kategorijama života. Postajemo ovisnici o turizmu koji nas sve više mjeseci u godini zlostavlja.
U Monografiji Siva zona koja je na mrežnim stranicama udruge dostupna i u PDF-u, možete pronaći Fritzov tekst o velolučkim susretima, nacrte utopijskog naselja kao i nacrte za kuću u obliku penisa, znanstvene tekstove, intervjue s aktivnim sudionicama i razna druga istraživanja. Fritza više od same ideje oduševljava način na koji su planirali izgraditi naselje, plan je radio talijanski arhitekt dok mu je pomagao povjesničar umjetnosti iz Pariza. Prilikom izrade držali su se aktualnog Urbanističkog plana Južni Jadran, dokumenta kojeg danas više nema. Veza za urbanistički plan bio im je još jedan Korčulanin, znanstveni geograf Ante Kalogjera koji je radio u Urbanističkom uredu u Splitu.
„Takvog studioznog, ambicioznog i razgranatog pristupa projektu više nema. Danas dođe tajkun, kaže - ja hoću ovdje hotel, arhitekt napravi sve što može da osmisli hotel, urbanisti kažu koliko katova možeš, koliko ne možeš izgraditi i na kraju dobiješ korčulanski Tommy i sve je po zakonu. Kroz ovu izložbu i taj studiozni pristup mi učimo od tih umjetnika, planiramo i zamišljamo našu budućnost, odatle i naziv izložbe“, objasnio je Fritz.
Velolučani su se ipak nekako u zadnji tren odlučili na zdravstveni turizam pa je par godina kasnije, nakon što je potvrđena ljekovitost velolučkog mulja, 1977. izgrađena Specijalna bolnica Kalos. Čekajući najavljenu rekonstrukciju stare i prilično oronule zgrade Kalosa, koja je ipak desetljećima mnogima diljem regije ponudila ozbiljno liječenje i rehabilitaciju, pitamo se kako bi Vela Luka izgledala danas da je kojim slučajem izgrađeno utopijsko naselje.
