Od 18. ožujka 2020., kad je u osvit pandemije objavljen prvi blog, do danas je napisano više od 720 internetskih dnevnika, popularnih samoniklih priča iz muzeja različite tematike, kaže nam kustosica Muzeja i galerija Konavala Helena Puhara o, po svemu posebnom, projektu očuvanja i obnove konavoskih tradicija.
Iz broja u broj, našlo se tu priča o običajima, rukotvorinama, autohtonom bilju i delicijama koje su pisali ili još pišu neumorni blogeri Samoniklih priča Jelena Beželj, Petra Brailo, Lucija Ljubić Drašković, Katarina Miljak, Antonia Rusković Radonić, Maris Stanović i Marko Vodopija, kao i gostujući autori Anita Trojanović, Ivo Radonić, uz prevoditeljske usluge Kim Butigan.
Nedostojno obraćanje
Među samoniklim pričama bude i onih provokativnijih, poput nedavnog zapisa o povijesti psovanja na krajnjem jugu:
- Bestimja ili bjestima dolazi od talijanske riječi bestemmia, odnosno bestemmiare, u značenju psovati. Vratimo li se na trenutak na standardni izraz psovati, njegovo podrijetlo je praslavenski glagol pЪsovati, čije je temeljno značenje povezano s riječju pas (od indoeuropskoga pis, šaren).
Dakle, prvotno je značenje glagola psovati bilo govoriti, obraćati se nekomu kao psu, to jest, na nedostojan način. S vremenom se glagol psovati počeo odnositi na sve izraze grđenja i uvrede. Osim toga, u slavenskoj mitološkoj i jezičnoj tradiciji lajanje psa poistovjećivalo se sa psovkom jer pas laje na nebo, odnosno na Boga. Ni kriv ni dužan tako je kučak, zauzeo mjesto subjekta u psovci, a razlog je u tome što se u slavenskim jezicima upravo pas najčešće koristio kao pogrda – navode blogeri i podsjećaju da se psovanjem zapravo nastojimo lišiti agresivnoga stanja, takoreći ispuhati.
Psovao i Držić
- U toj ljutnji i frustraciji najčešće se psuje ono što je najviše u vrijednosnom sustavu, a to su Bog, sveci, roditelji i tako dalje. Psovke, nažalost, često postaju i poštapalice. Teško je ukratko opisati povijest psovke, ali pretpostavlja se da je njena preteča kletva, o kojoj smo već pisali na blogu. Na području Hrvatske zabilježeno je da je u 18. stoljeću, na području Slavonije, širenje psovke jednim dijelom bilo povezano s odlaženjem Turaka i oslobađanjem od kažnjavanja. Tijekom 19. i 20. stoljeća čin psovanja doživio je veliki uzlet, a i danas su sveprisutne. Ipak, pojava psovki u hrvatskome jeziku zabilježena je još u 16. stoljeću, i to – ni više ni manje – u djelima Marina Držića i Nikole Nalješkovića. U njihovim su komedijama i maskeratama upotrijebljene prve psovke bludnoga karaktera: Dera t’ pas mater! u značenju J**a t’ pas mater! -podučavaju nas Samonikle priče i spominju ublažene varijante poput Ajde u suve smokve!. Uz to su se uvriježili i izrazipoput: ‘nekoga’ ti ne je*em, ne za rijet ‘nekoga’, *bem ti neću rijet ‘nekoga’.
I nećemo rijet nego – oprostite, šale se blogeri!