Spidermanu, Batmanu pa i Supermanu je Zoran Ateljević opasna konkurencija. Ovaj avanturist i HGSS-ovac već se dva desetljeća bavi visinskim radovima. Suvlasnik je firme Terra Mare d.o.o., a specijalizirao se za obavljanje poslova na visini (industrijski alpinizam). Različite visinske zadatke odrađuje u paru s poslovnim partnerom i prijateljem Goranom Jerkovićem.
Treba pronaći sidrište
Sve je počelo upisom u Planinarsko društvo Dubrovnik 1999., a nakon toga je uslijedilo pohađanje različitih škola u planinarstvu (Opća planinarska škola, tečaj za speleologa, planinarskog vodiča...)
- Jedan od prvih poslova bilo mi je postavljanje zaštitne mreže u Pilama tijekom dolaska pape Ivana Pavla II. u Grad 2003. Radio sam s kolegama iz Splita, te nastavio s edukacijama i obukama. Posao je opasan, visiš na užetima, spravicama preko rubova, postavljaš sidrišta... Prije nego što dogovorimo posao, izvidimo situaciju i predvidimo koliko nam vremena treba. Pripreme ovise o zadatku, je li to pranje prozora, popravak fasade ili rušenje stabala, uvijek počinjemo od postavljanja sidrišta. Kad, primjerice, dođeš na vrh zgrade, moraš pronaći sidrište, točku gdje zavežeš užad. U visinskim radovima uvijek su dva: jedno je glavno, a jedno je pomoćno, zbog dodatne sigurnosti. Na glavnom užetu doslovno visiš svom težinom dok je drugo prateće. Uvijek kad dogovaramo neki posao, vrlo je važno pronaći mjesto za sidrište, što ćeš ako se na krovu zgrade nemaš gdje vezati?! - priča Zoran koji se penjao i po zidinama, kitio ih je svojevremeno.
Na zidinama je također izazovno naći sidrišta, ne zagovara bušenje stoljetnog kamena, što je uostalom i zabranjeno, a snalažljiv penjač uvijek se može snaći. Paralelno s visinskim radovima postao je i gorski spašavatelj te i prvi pročelnik HGSS stanice Dubrovnik osnovane 2005.
– Najopasnije je rušenje stabala, popenješ se recimo na vrh bora i onda si uz ta užeta s motornom pilom, samo da se malo sklizneš ili ti poleti motorna pila, možeš sebi prerezati nogu, ruku ili užad na kojima visiš! Nisam imao nikakve ozljede s motornom pilom, ali jesam padove, skliznuo bih se, nabio bedro, kuk, leđa... Sa stablima je najveći problem ono što je dolje, obično kuće, krovovi i svaki dio koji otpilaš moraš nekako vezati i (s)pustiti, priča sugovornik i napominje kako za penjanje treba biti tehnički i fizički spreman jer se često osloni na snagu.
Čišćenje staklenih fasada je posebna priča.
- Tu je najveći problem ući u vertikalu, ovisno gdje je sidrište, a moraš nositi kantu, vodu i cijeli pribor. A kad uđeš u vertikalu, staneš kako treba i nogama se odgurneš, hodaš po toj vertikali i to nije problem. Sljedeći je problem što moramo dokučiti što više lijevo i desno, nemoguće je toliko se istezati pa koristim vakuumske držače s kojima se zalijepimo za staklo, a znaju se i odlijepiti... Kad čistimo prozore, moramo ići u pravo doba dana zato što nam smeta odsjaj sunca pa ostanu tragovi čišćenja po staklu... Inače, koristimo profesionalna sredstva za čišćenje, a problem je kad nas zovu tijekom sezone kad je vruće pa kad smočiš staklo, osuši se za tri sekunde i ne možeš ga prati. Zato ljeti dolazimo u 4, 5 ujutro i pođemo do 9, govori Zoran.
Stakla budu prljava, a pamti i reakcije onih unutar zgrada.
- Ako se peru svake godine budu šporka, ali je nama to jednostavnije, to se može lako oprati. A, ako se jednu, dvije ili tri godine preskoči čišćenje, pogotovo blizu ceste, to zna biti katastrofa. Baš bude masno, jedva možeš oprati jer se nataloži svega... Kad krenemo čistiti ne bude nikoga, ali onda svi navale i gledaju. Jednom je bila nekakva utakmica, igrala je Hrvatska pa su iznijeli zastavu, a ja sam virio na konopu vanka kroz prozor. Sigurno je ispala zanimljiva fotografija, sjeća se Zoran.
Izgubiš vrijeme kad nešto ispadne
Sav pribor koji se koristi mora biti vezan da nekome ne bi nešto palo na glavu, a malo tko uopće primijeti alpiniste na svom radnom mjestu.
- Zna nekad ispasti nešto ključno, recimo spužva... Mi imamo mogućnosti da se penjemo i spuštamo, ali kad su velike zgrade, spustim se po to što mi je palo, pokupim i liftom pođem na vrh zgrade, opet sve pripremim, pođem u vertikalu... Dakle, kad mi nešto ispadne, izgubim pola sata pa i 40 minuta, govori Zoran.
Znala ga je i kiša uhvatiti tijekom rada, ali tad se skloni, važno je skloniti i opremu. Sigurnost mu je na prvom mjestu pa uvijek s dozom opreza pristupa poslu.
- Nakon nekog vremena postaneš opušteniji, ali kad ulaziš u vertikalu i u određenom trenutku težinu preneseš na uže, a dolje je ponor od 20, 30 ili 50 metara, nije ti svejedno. Pomisliš je li sve dobro postavljeno, je li uže dovoljno čvrsto, dovoljna je jedna greška da padneš s vrha zgrade i onda je ‘Game Over’! - dodaje Zoran koji ističe da je osvojio skoro sve zgrade i zvonike u Dubrovniku.
- Penjao sam se i na one crveno-bijele stupove kontrole zračnog prometa, gore si na 20 do 25 metara visine... U Hrvatskoj su se zadnjih godina dosta postrožili kriteriji tko uopće može raditi visinske poslove, tko nije educiran, više to ne može raditi, poručuje urbani alpinist.
Lakše je spustiti se, pomaže tu sila teža, dok je popeti se napornije jer mu treba čista fizička snaga.
- Problem za čišćenje su staklene fasade koje idu ukoso, arhitekti koji osmisle neka odlična rješenja često ne razmišljaju kako ih kasnije održavati. Postoje nepristupačni prostori na nekim zgradama koje ne možete oprati ili imate staklene ograde preko kojih mora ići vaš konop, a staklene ograde su poput ‘šoferšajbe’ ako pukne, ostane oštrica koja može oštetiti i prerezati konop! Svaka zgrada bi trebala imati osmišljena sidrišta, ogromne željezne kuke kojima se točno zna nosivost. Recimo, nosivost užadi koja se koriste u alpinističkim radovima je 2.200 kilograma! Kao sidrišta koristimo i dimnjake ili sustave za ventilaciju, objašnjava Zoran i priznaje da je penjanje nekad čista fizika, treba izmisliti međusidrište za doći do neke točke.
Svaki put kad se vere, iznova osjeća uzbuđenje i adrenalin, tko zna kome će sljedećem neprimjetno visjeti iznad glave radeći svoj zadivljujući posao!