Prave blagdanske čestitke postale su 'izumrla pojava', malo tko ih šalje, ali poštar Željko Rančić potrudio se oživjeti suštinu najljepšeg razdoblja u godini pa je svim strankama na svojoj ruti podijelio ručno ispisane čestitke za blagdane i tom divnom gestom osvojio je simpatije Dubrovčana.
Najbolji je 112. rajon
Kad je u rodnom Osijeku ostao bez posla, na nagovor roditelja, koji su dugo radili u Hrvatskoj pošti, i sam se prijavio za posao poštara.
- Najprije su mi rekli da ću ići raditi u Istru, a onda su me nakon pola sata zvali i rekli da ću ipak u Dubrovnik, kroz šalu sam rekao: "Ma stavite vi mene i na Mars, ja idem i na Mars raditi!" I eto, dogodilo se da sam tu, kaže Željko koji već dvije godine radi u Dubrovniku.
- Meni je super, svugdje sam proputovao, vidio dosta, upoznao mnoge ljude, ali Dubrovnik mi je poseban, volio bih ostati ovdje za stalno. Od 6 do 7 ujutro sve pripremim, sortiram pošiljke za svoj rajon, a onda je u 7 'start'. Moj, 112. rajon, obuhvaća Ulicu dr. Ante Starčevića, kneza Branimira, Gabra Rajčevića i bana Josipa Jelačića sa sporednim ulicama. Počinjem s Atlant centrom, pa obiđem Minčetu, MarinMed, nastavljam prema Domu zdravlja, Bourbon, Kineski zid..., priča Željko, a na pitanje kakve su stranke iz njegova rajona, kratko i brzo odgovara:
- Najbolji ljudi! Bio sam skoro u svim rajonima u Dubrovniku, ali ovdje su me ljudi baš zavoljeli, a i ja njih. Sprijateljili smo se tako da svaki dan popričamo i kad sam se nedavno vratio s godišnjeg odmora zaustavljali su me pitajući gdje sam bio, kaže sugovornik.
Početkom mjeseca Željkova poštanska torba vrvi od pošiljki, poglavito računa, ali ne žali se. U dvije godine je naučio napamet kome što ide i gdje su poštanski sandučići, a naučio je i dubrovačke ulice i sve prečice.
- Jako puno kondicije treba imati za ovaj posao, inače ga ne možeš raditi. Treba moći nositi to sve i noge pripremiti da bi podijelio sve pošiljke i da bi ljudi bili zadovoljni. Nekad jest naporno, ali treba zaraditi plaću. Nema ulice koja mi je posebno zahtjevna, već su se noge i ruke navikle! Cijela Montovjerna, cijeli Kineski zid, sve idete 'tamo-amo', 'gore-dolje', ali uspijem podijeliti sve pošiljke do 14.30, 15 sati. Ljeti se kolege i ja borimo s vrućinom, sve na tebi bude mokro, ali izdrži se. Ljeto je ljeto, suho, ali vruće. Ljeti me ljudi pozovu da malo odmorim, svaka im čast! Bude mi neugodno, ali im dam bocu vode pa mi je napune, svaki put. I onda moram što prije dalje da posao ne trpi, veli Željko te nastavlja:
- Najgore je kad su kiše, oluja i nevrijeme jer budeš sav mokar, moraš skrivati poštu da ne pokisne, posebno preporuke, vrijednosna pisma i pakete... Ne možeš ljudima donijeti pokisle pošiljke, govori listonoša.
Raznosi pakete raznih veličina – od najmanjih do onih većih.
- Kad se stvarno ne može doći do ljudi, ubacimo obavijest u sandučić, a stranka dođe preuzeti paket u poštu. Prilično sam uporan dok ga ne uručim, a ako vidim da baš ne ide, ostavim obavijest. Čak neki put pomognem ljudima pa im na drugu dostavu uručim paket. Morate ljudima nekad učiniti uslugu, priznaje Željko kojemu je, čini se, loša volja nepoznati pojam. Ali, u čemu je tajna?
– Ne znam, svi mi kažu da sam veseo svaki dan. I kad sam umoran, ne dam da se to vidi na meni, nasmijem se i idemo dalje! Naravno, ima u ovom poslu ružnih i dobrih trenutaka, sto ljudi – sto ćudi, bude svega, ali navikneš se. Posao je vrlo zanimljiv i ništa mi ne može pokvariti raspoloženje. Najviše me pokreću ljudi, komunikacija, volim raditi s ljudima. Kažu da je najgore raditi s ljudima, ali meni je to sasvim u redu, zabaviš se s njima, staneš, nasmiješ se, popričaš, super mi je posao, komentira Željko.
Treba ljude oraspoložiti
Neugodna iskustva sa psima nije imao.
- Psi koji me nisu voljeli, sad su me zavoljeli, oni koji su lajali, više ne laju, kratko će Željko.
Hvali i kolege, kaže da uskaču jedan drugom ako nekome treba pomoći. Primijetio je kako se čestitke sve rjeđe šalju, zamijenila ih je moderna tehnologija, pa ih je svega nekoliko u predblagdanskom razdoblju ubacio u sandučiće. Ali, zato Željko dijeli 'svoje' čestitke – po cijelom rajonu!
- Moraš malo oraspoložiti ljude! Vidim po njima da su 'potonuli', nema posla, male su plaće... I baš zato ih treba malo 'podignuti'. Drago mi je da su se stranke toliko obradovale, kaže Željko koji je nakon posla ispisao silne čestitke.
- Neki su pretpostavljali da je riječ o 300 ili 500 čestitki, ali ja iskreno ne znam koliko ih je bilo... Kad sam se vratio s godišnjeg, ljudi mi zahvaljuju, govori veseli poštar kojemu je ovo druga godina da znakom pažnje izaziva oduševljenje za blagdane.
Njegove stranke s Montovjerne su mu zahvalile na poseban način. U kvartovskoj butizi su stavili kutiju u koju je svatko mogao priložiti dobrotvorni prilog na dar Željku za blagdane. Nedavno su mu ga uručili, još je pod dojmom i vrlo je zahvalan. Željko je možda jedini poštar koji zaista ne donosi one 'čestitke', već prave! Zapravo, obraduju li se ljudi kad vide poštara?
- Kad mene vide – da! Ne znam za kolege, ali mislim da se razvesele i njima. Ali, to je tradicija: kad se vidi poštar, poštar je 'zakon'. Znaju me zezati: "Poštaru, ajde nešto lijepo donesi, nemoj samo račune!" Volim kad dođem i ljudi me pitaju je li im došao paket, a ja im ga uručim. Stranka onda bude sretna, volim to zadovoljstvo na licima ljudi, navodi Željko.
Kad sve podijeli i kad nema prigovora, onda se opusti. Rodni Osijek mu ne fali jer se nedavno vratio, ali zna da će mu opet početi faliti prije nego ponovno pođe svojima u lipnju. Tad ga svi pitaju kako to da kad svi idu na more on ide u Slavoniju, ali doma je najljepše. U slobodno vrijeme šeta, obnavlja kondiciju da bude spreman za radne izazove. I bez čestitki, Željkov dolazak mnogima je već sam po sebi vrijedna čestitka koja donosi dobro raspoloženje i najbolje želje.