Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Cepamet), godišnjim priznanjem za razvoj palijative u zajednici nagradio je nedavno Branka Bazdana, aktualnog ravnatelja Doma zdravlja Dubrovnik te bivšeg ravnatelja Opće bolnice Dubrovnik. Kada je palijativna skrb na dubrovačkom području u pitanju Bazdan je nesumnjivo jedan od najzaslužnijih osoba za osnivanje toga odjela u bolnici među prvima u Hrvatskoj, Odjela palijative kojeg se eto, rijetko spominje, ali na čije osnivanje trebamo biti svi ponosni.
Potrebu dodatne skrbi za palijativne bolesnike i pomoć obiteljima teških bolesnika u kući prepoznao je prelaskom u Dom zdravlja na mjesto ravnatelja, gdje je formirao Palijativnu skrb Doma zdravlja Dubrovnik. Razgovaramo o ovom priznanju, potrebama palijative, javnom zdravstvu...
Nagrada je došla obzirom na moj dugogodišnji rad i suradnju s Medicinskim fakultetom u Zagrebu s katedrom odnosno Centrom za palijativnu skrb pri Medicinskom fakultetu. Njih smo konzultirali na početku formiranja modela palijative jer do tada u nas ne postojao nikakav obrazac kako bi takav odjel trebao izgledati. Za ostale odjele se zna mora imati krevete sobe, liječničku, sestrinsku sobu, a ovaj odjel ima mnogo van medicinskih sadržaja. Od toga da u sobi treba biti i kauč za obitelj jer je intencija da obitelj što duže bude s pacijentom. Da postoji kuhinjica gdje i obitelj može nešto skuhati, duhovnička soba, soba za psihologe, nekakav dnevni boravak gdje pacijenti mogu provoditi vrijeme. Svu tu suradnju oko organizacije nam je pružio taj Centar i tu je počela naša suradnja. Sa svakim su nas korakom dalje pratili i bili uključeni u priču o Odjelu od ideje do kraja. Isto smo ih tako konzutirali i u primarnoj skrbi sada s organizacijom palijativnog timom u Domu zdravlja.
I pri formiranju tima palijative pri Domu zdravlja krenuli ste od nule?
Bili smo 2014. godine izabrani za pilot projekt u Hrvatskoj. Osnovali smo mobilni palijativni tim gdje jezgru čini liječnik i sestra, a na to se onda nadograđuje niz drugih medicinskih i nemedicinskih struka po potrebi. Osnovni tim po potrebi kada vidi što pacijentu treba angažira druge liječnike od kirurga za dekubituse, do psihologa za pomoć i obitelji i pacijentu, fizijatra, socijalne radnike... Sada je upravo Ministarstvo prihvatilo da se ta palijativna djelatnost može ugovarati kao i svaka druga djelatnost.
Je li veliki pritisak na palijativni tim?
Jest, potrebe su ogromne. Mi smo osnovali i posudionicu kreveta i drugih pomagala koja trebaju pacijentima, pa imamo više od 20 kreveta no ne treba nam skladište, idu iz kuće u kuću. Da ih imamo još tri puta toliko, ne bi zadovoljilo sve potrebe. Palijativni bolesnik 80 posto svoje bolesti provede u kući, a tek 20 posto u stacionaru u bolnici koja je sofisticirana u odnosu na nas. Tu nedostaje ona skrb u kojoj mi pronalazimo svoj prostor i tu su potrebe ogromne.
Nesumnjivo je i potreba za volonterima velika. Pitam to zbog Stijepa Gleđa Markosa koji je također od Cepameta dobio nagradu kao volonter godine, baš zbog njegove pomoći u skrbi za palijativne bolesnike.
Ogromne su potrebe za volonterima. Sve ono što sustav može dati uvijek je premalo, a ta nadgradnja koju daju volonteri je važna, stvarno jedna izuzetno humanitarna aktivnost. U današnje vrijeme kada ni članovi obitelji ne posvećuju slobodno vrijeme svojim bližnjima, ljudi koji nemaju veze s pacijentom osim želje za humanitarnim radom su nešto što se rijetko nalazi. Ljudi kao Stijepo, rijetki su volonteri takvog kalibra, oni koji provode vrijeme uz pacijente, pjevaju, razgovaraju šute i samo drže za ruku. U cijelom konceptu palijativne skrbi bilo bolničkom bilo ovom našem primarnom je otvoren prostor da se angažiraju udruge volontera, od boravka sa pacijentom do lakših fizičkih radnji od kupovine, do šetnje. Za sada smo se fokusirali na stručni dio, a u narednom razdoblju ćemo pokušati pri palijativnom timu organizirati i volontere koji bi onda se educirali i uključili jer njihov angažman vrlo osjetljivo pitanje. Upravo sam sa Stijepom razgovarao o tome kako bismo organizirali nekakvu udrugu volontera palijative koji bi tu dali svoj doprinos
Nedostatak liječnika svakim je danom sve veći problem za naše zdravstvo. Naša je bolnica radi toga u velikim problemima. Evo, i iz Doma zdravlja odlazi pedijatrica i više od tisuću djece ostaje bez prave skrbi.
Stalni je to problem, no u nas, u Domu zdravlja to još nije toliko izraženo koliko u ostalim ustanovama i bolnici. Mi još uspijemo naći liječnike iz drugih sredina, pa nam je jedna pedijatrica došla iz Boke kotorske. Razgovaramo i s još jednom pedijatricom koju bi doveli od tamo. Imamo tu problem nostrifikacija diploma ili specijalizacija, što se zakompliciralo od kada smo ušli u EU. Ambulantu dr. Brbora na Pločama preuzet će predijatrica iz Zagreba s kojom smo ranije dogovarali da preuzme pacijente u Mokošici gdje pokušavamo naći prostor za pedijatrijsku ambulantu. Mokošica je mali grad, a nema pedijatra. Naše su ambulante tamo pune i pokušali smo dogovoriti prostor s prošlom gradskom vlasti, no nismo još uspjeli.
Prostore koje imate u Domu zdravlja gotovo ste potpuno obnovili.
Okrenuli smo Dom zdravlja naopako u pozitivnom smislu, kako u građevinama tako i organizacijski. Napravili smo u tri godine ambulante u Cavtatu, Grudu, Župu dubrovačkoj gdje smo potpuno renovirali zgrade, onda Postranje, u gradu Ploče, Uz tabor, dvije amublate u Gružu, Doc, Orašac, Šipan i Mljet. Ostala je za urediti još glavna zgrada koju bi trebalo osvježiti i ambulanta Lopud.
Počeli ste i gradnju Centra za djecu s posebnim potrebama, investiciju od 4,5 milijuna kuna?
Jest, mi smo nositelji investicije, ali Županija najvećima dijelom financira. I to je nešto s čime sam osobno povezan jer je Upravno vijeće bolnice, dok sam bio ravnatelj dodijelilo taj prostor za izgradnju centra. Već tada su Zaklada Blaga djela i Studio Matka Vetme donirali cijeli projekt, i od tada do danas smo pokušavali naći sredstva za gradnju jer Županija ipak ima ograničeni proračun. Prošle godine smo ih uspjeli osigurati i evo temelji se upravo nalijevaju.
Puno surađujete sa Zakladom Blaga djela, čiji je doprinos našoj zajednici nezaobilazan?
Blaga djela na čelu s gosparom Nikolom Obuljenom su naš vječni vjetar u leđa, bilo u bolnici ili u Domu zdravlja. U bolnici je Zaklada dala najveći dio novca, 4,5 milijuna kuna za Odjel palijative. I za Centar za djecu su nam naznačili kako će financirati budućeg radnog terapeuta, i pomoći nam i u nabavci opreme. Zaklada je vrlo posvećena tom djelovanju.
Nedavno ste potpisali i nekoliko ugovora za europska sredstva za poboljšanje pristupa zdravstvenoj zaštiti?
Da, ali to nisu za nas neka značajna sredstva jer su tim programima obuhvaćena uglavnom ruralna područjima i otoci gdje već imamo dosta opreme. Mi smo kandidirali nabavu ultrazvuka i jednu stolicu za stomatologa koncesionara na Mljetu, sve ukupno oko 350.000 kuna. Ta su sredstva značajna za Domove zdravlja Korčula i Vela Luka jer oni imaju puno ambulanti i puno potreba.
Član ste Upravnog vijeća HZJZ-a, s godinama iskustva u javnom zdravstvu. Može li i što Zavod napraviti na jačanju značaja javnoga zdravlja u Hrvatskoj. To je nešto što baštinimo dulje od sto godina, a danas se zaboravilo na njegovu važnost. Opada i procjepljenost populacije, gdje je upravo naša županija u vrhu?
To je nešto što je nažalost, skoro pa ravno zločinu. Andrija Štampar je bio prvi predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije naš čovjek koji je organizirao javno zdravstvo na način koji je svijet kopirao od nas, a mi smo to u petnaestak zadnjih godina tako rasprčkali. Na dušu onima koji su to radili. HZJZ nažalost ne može puno napraviti jer Vlada sve manje sredstava dodjeljuje za javno zdravstvo. Središnji HZJZ ima već godinama nula kuna za kapitalne izdatke, a manje novaca smo dobili i za redovni rad. Ne prepoznaje se dakle toliko značaj Zavoda, a opet oni su i prilično liberalno organizirani pa je središnja služba organizirana za sebe, a u jedinicama lokalne samouprave su prilično samostalne u radu.
No tu nije uvijek samo pitanje novaca nego i politika, što se želi postići?
Oni koji nam žele organizirati zdravstvo, a koje nam se prema mom mišljenju događa slučajno, a ne planski, svako malo pokušavaju od toga javnog zdravstva nešto otkinuti prebaciti negdje drugo. Osnovna je stvar da se svake godine događa jedna mini reforma gdje nisi siguran u što ćeš ulagati kroz određeno vrijeme. Nemamo nikakav dugoročni plan. Jedne godine je bilo pitanje ide li naš Sanitet pod Hitnu ili ne, pa nismo znali trebamo li ulagati u auta? Treba li uložiti u ordinacije? To je očito problem ne samo u zdravstvu nego u svemu. Nema nikakvog sustava. Ne nažalost, nikakve strategije.
A imamo ministra koji najavljuje porez na mobitele i luksuz i kojim bi pokrpao financijske rupe u sustavu?
Bilo kakva promjena u bilo kojem poslu, a zdravstvo je vjerojatno i najsofisticiranije i najosjetljvije, gdje se ne može naprijed ako se ne postigne konsenzus velike većine pa i politike. Zdravstvo je eklatantan primjer gdje svaka politička garnitura, a i sam sam pripadnik jedne opcije, radi nekakvu svoju reformu, ili reformicu koja uspije, a dijelom ne. Nigdje nema projekcije učinaka te reforme kroz deset ili 15 godina što bi ozbiljni ljudi trebali imati, nego se to radi jer netko misli da bi moglo biti bolje. Zato se i vraćam na Andriju Štampara koji je tada javno zdravstvo genijalno organizirao. Mi danas nemamo povezano primarno i sekundarno zdravstvo, bolnica s bolnicom nije povezana u današnje informatičko vrijeme kako bi se razmijenile informacije i nalazi, a to bi sigurno donijelo i uštede.
Takav odnos prema zdravstvu i vodi odlasku liječnika i medicinskog osoblja u inozemstvo, uz dakako bolje financijske uvjete koji im se tamo pružaju.
Svi mi nastojimo zaraditi, a u nas u javnom zdravstvu, već sada postoje određene nepravilnosti gdje koncesionari imaju veći prihod nego liječnici istoga ranga u Domu zdravlja ili bolnički liječnici. Osnovna plaća liječnika je 8500 kuna, što je sramota. Kada se to usporedi s drugim javnim djelatnostima i javnim poduzećima, tolike su plaće zaposlenih s nižom stručnom spremom od liječničke, a ti imaju svaki slobodan vikend i svaki praznik. Na tome treba poraditi jer je sigurno da su liječnici potplaćeni, s obzirom na to koliko ulažu u svoju struku i znanje.