Gotovo trećina obiteljskih liječnika na dubrovačkom području je na pragu odlaska ili je već stekla uvjete za mirovinu, dok mladi liječnici hrle na bolničke specijalizacije. Dr. Teo Depolo, specijalist obiteljske medicine, ukazuje na probleme koji su ih doveli u tako nezavidan položaj te upozorava na nerazumijevanje sustava koje je preopteretilo primarnu zdravstvenu zaštitu u pandemiji koronavirusa.
Da vas pitam o aktualnim mjerama, nema smisla, jer će se vjerojatno promijeniti tri puta do objave ovog razgovora. Kakve biste epidemiološke mjere preporučili i što kažete na Veliku Britaniju koja ih ukida?
Epidemiološke mjere ovise o postotku cijepljenih, disciplini građana koji mjere trebaju provoditi, epidemiološkim podacima i, na kraju, o političkim odlukama. Na Sky News ukidanje mjera u Velikoj Britaniji povezuju s pritiskom na premjera zbog Partygatea.
Što mislite o ponašanju Miroslava Bulja i ostalih zagovornika građanskog neposluha?
Gradonačelniku Sinja treba poslati podatke o mortalitetu u Republici Hrvatskoj. U pretpandemijskoj 2019. godini bilo je cca 51.000 umrlih, u pandemijskim 2020. Oko 57.000, a 2021. čak 64.000. Neka sam dalje zaključi zbog čega je tolika razlika.
Što biste zamjerili županijskom stožeru civilne zaštite?
Rad Županijskog stožera civilne zaštite sam pratio na početku pandemije. Poručio bih tek da bi bilo racionalno u rad stožera uključiti nekog od liječnika prvog kontakta, dakle obiteljskog liječnika. To bi olakšalo stručno odlučivanje i provođenje odluka.
Kad se aplaudira liječnicima u borbi protiv koronavirusa, aplauzi su uglavnom upućeni bolničkim liječnicima. Koliki udio oboljelih od COVID-a liječite vi u obiteljskoj medicini?
Ne mislim da su aplauzi bili upućeni samo bolničkim liječnicima. Znamo da je značajan dio bolničkih kolega i medicinskih sestara i tehničara uključenih u COVID bolnice i COVID odjele podnio i još nosi ogroman teret. Obiteljska medicina je, također, otpočetka uključena u borbu protiv COVID-a: testiranje, liječenje, savjetovanje, cijepljenje. I još to radimo, u našim ordinacijama i COVID punktovima. Više puta se u medijima pojavila stručna procjena da se na liječenje u obiteljskoj medicini odnosi oko 85 posto COVID i post-COVID pacijenata, uglavnom blaže do umjerene kliničke slike.
Uz cijepljenje i testiranje, prebačen vam je dio posla vezan uz izolaciju kontakata zaraženih.
Još 1999. godine timovi obiteljske medicine su prema godišnjem izvješću HZJZ odradili preko 21 milijun posjeta, pregleda, kontakata. U 2018., 2019., i 2020. godini, timovi obiteljske medicine su odradili preko 42 milijuna posjeta, dakle duplo! Prof. Milica Katić, dugogodišnja voditeljica Katedre za OM Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u svom PPT predavanju „Kriza obiteljske medicine – kako dalje?“, u siječnju 2022. je upozorila na pad broja timova obiteljske medicine u Hrvatskoj. Konkretno, 2003. bilo je 2.396, a 2019. godine 2.168 timova, znači 228 timova obiteljske medicine manje! Navodi i da je 2019. bilo 198 timova bez nositelja – bez liječnika! Ukratko, u 20-ak godina obavljeni posao u obiteljskoj medicini je udvostručen s 10 posto manje timova.
Svjedočimo žestokom sukobu ministra zdravstva Vilija Beroša i udruženja liječnika obiteljske medicine. Kako komentirate izjave o predsjednici KoHOM-a Nataši Ban Toskić?
Kolegica Nataša Ban Toskić, kao predsjednica udruge KoHOM u koju je učlanjena trećina a podržava je bar još toliko liječnika obiteljske medicine u Hrvatskoj, javno upozorava da se, bez osnove, obiteljskoj medicini dodaju novi poslovi zbog rasterećenja mnogih u sustavu pa sada i Hitne medicine, na nove obveze vezane za izmjene Zakona o oružju i za izmjene Zakona o sigurnosti prometa. Poznato je i da nas zbog prevelikog telefoniranja i administracije mnogi zovu call centrima i HZZO pisarima. Činjenica je i da smo daleko najkontroliranija struka u zdravstvu. Dio dužnosti kolegice Ban Toskić je javno progovoriti o tome. A svi podaci moraju biti i jesu „evidence based“ – zasnovani na dokazima.
Berošu nije lako, ali ovo mu nije trebalo
Znam da gospodinu ministru zdravstva nije lako i da ova borba s virusom dugo traje. No, ovaj napad se nije trebao dogoditi, ne na osobnoj razini i pogotovo ne sad. Mišljenja sam da bi bilo uputno da se otvori dijalog i da ministar pozove kolegicu na kolegijalni razgovor. Jako dobro bi bilo da je kao predsjednicu udruge i kao vrijednu, sposobnu, kompetentnu osobu uključi u svoj tim, sve s ciljem zajedništva i sinergije u našem zdravstvu koje nam je sada najpotrebnije. A rezultati bi mogli biti brzo vidljivi.
Koji je to omjer kontrole HZZO-a nad primarnom zdravstvenom zaštitom u odnosu na bolnice?
U 2020., od ukupnih preko 11 tisuća kontrola u zdravstvu, 97 posto kontrola se odnosi na primarnu zdravstvenu zaštitu, a od toga 92 posto na obiteljsku medicinu.
Postoje li liste čekanja u obiteljskoj medicini?
Praktički liste čekanja ne postoje. Tu su od prije pandemije, sad im je svrha spriječiti širenje virusa u čekaonici. Najdulje se čeka do dva dana.
Često se mogu čuti ili pročitati komentari kako ljudi ne mogu dobiti liječnika na telefon, a ne može se više ni samo ušetati u ordinaciju…
Još je EHCI (European health consumer index) u izvješću 2019. u kategoriji dostupnosti upozorio na dobru dostupnost jedino za obiteljsku medicinu u hrvatskom zdravstvu. Različita izvješća hrvatskih zavoda, pa i Ministarstva, pokazuju da je obiteljska medicina značajno povećala obujam posla. Ne može se govoriti o nedostupnosti obiteljske medicine nego o preopterećenosti koja progresivno vodi do iscrpljivanja medicinskog osoblja. Očigledno smo prešli granicu izdrživosti. Podaci pokazuju da nam se broj telefonskih konzultacija 2021. u odnosu na 2019. povećao s 2,73 milijuna na 10,05 milijuna što je povećanje za velikih 3,67 puta! Ono što nije poznato i potrebno je definirati to je gornja dozvoljena granica broja posjeta u obiteljskoj medicini. U Danskoj je 10, Švedskoj 15, europski prosjek je 30. Radi se o granici sigurnosti i za pacijente i za zdravstvene profesionalce. Na aktualnim prevelikim dnevnim prosjecima moguće su greške i teško se može jamčiti sigurnost.
Koliko je u prosjeku osiguranika po ordinaciji?
Prof. Milica Katić je izašla s podatkom o prosjeku 1.815 pacijenata po ordinaciji u 2019. godini.
A u Dubrovniku?
Nemam taj podatak, ali u rasponu od par stotina na Lopudu do 2.100.
Koliko liječnika nedostaje u Dubrovniku i koliko ih je na specijalizaciji iz obiteljske medicine?
Uz Dom zdravlja Dubrovnik su vezane 34 ambulante, što pod Domom zdravlja, što u zakupu. Koliko mi je poznato, dvije ambulante imaju tim bez nositelja, 10 liječnika radi s oko 65 i više godina, a dvoje kolega je na specijalizaciji. Prije dva mjeseca je umirovljen doajen obiteljske medicine sa 70+ statusom. Pitanje je za upravu Doma zdravlja.
Zbog čega ta specijalizacija nije privlačna mladim liječnicima?
EU od članica traži da specijalizacija do 2028. bude obavezna za sve liječnike u obiteljskoj medicini. Aktualnim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti od 1. siječnja 2019. to je legislativno provedeno. Ministarstvo se deklariralo o ponudi za 500 specijalizacija obiteljske medicine u nekom razdoblju. Za sada je sve na riječima. Trenutačni postotak specijalista obiteljske medicine u Hrvatskoj je 45 posto. Već sam o neatraktivnoj, zanemarenoj struci i specijalizaciji obiteljske medicine puno napisao i objasnio.
Je li uistinu problem u nedostatku novca u jedinicama lokalne samouprave za specijalizacije, kako je to ministar zdravstva svojedobno izjavio?
Dodjelu i financiranje specijalizacije treba centralizirati jer teško da lokalna samouprava to može stručno pokriti i financirati.
Jedna vaša kolegica je izjavila kako je obiteljska medicina na respiratoru. Ništa ne ide u prilog njezinog ozdravljenja, osim kisika da ne umre baš brzo.
Prof. Biserka Bergman, profesorica na Katedri za obiteljsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu i predsjednica Društva nastavnika opće/obiteljske medicine, objavila je pred mjesec dana članak „Kako uništiti jednu profesiju“ iz kojeg je sljedeći citat: „Potrebno ju je samo zatrpati i ugušiti papirologijom, opteretiti dodatnim nemedicinskim poslovima, oduzeti edukaciju te umanjivati autoritet liječnika nizom sitnih aktivnosti i onda strpljivo čekati“. Prof. Bergman je nezadovoljna zbog problema s edukacijom, specijalizacijom, pretjeranom administracijom, provođenjem propisa i zakona u djelo, hipertrofijom nemedicinskog na uštrb medicinskog dijela posla. Upozorava da svako dobro zdravstvo treba ulagati i održavati bazu, a to je obiteljska medicina. Najsigurnije i najisplativije je ulagati u obiteljsku medicinu, što u nas nije slučaj. Zbog svega toga, pa i zbog slabijih plaća i koeficijenata u obiteljskoj medicini i primarnoj zdravstvenoj zaštiti u odnosu na bolnice, stoji da je obiteljska medicina postala zanemarena i neinteresantna struka osobito za mlade liječnike. Otud i završna poruka prof. Bergman o obiteljskoj medicini na respiratoru.
Dok dubrovački liječnici odlaze raditi u Švedsku, Irsku i Veliku Britaniju, primarna zdravstvena zaštita je i tamo u krizi. Zanimljiv je podatak da je više od trećine britanskih liječnika obiteljske medicine požalilo zbog odabira specijalizacije. Jeste li požalili zbog svog odabira?
Znam nešto o tome jer komuniciram s kolegama iz Hrvatske koji rade Švedskoj, ranije sam imao i kontakte s kolegama u Irskoj. Radi se o uređenim društvima gdje postoji značajan respekt prema specijalistima obiteljske medicine. U Švedskoj se radi bez pritiska i baš sve je definirano. U Irskoj nema administrativnog posla za liječnike, to odrađuju administratori. Liječnik može birati koliko će dana u tjednu raditi. Imao sam dobre ponude pred 10-ak godina, ali sam ostao.
Sin vam je završio medicinu. Što ste njemu preporučili, sekundarnu medicinu ili odlazak u inozemstvo?
Sinu sam preporučio bolničku specijalizaciju. Za ono o čemu on razmišlja, najkvalitetnije specijalističko znanje se dobije u KBC-ima. Zasad još razmišlja i radi u Hitnoj medicini. Hvali dobru upravu i dobro ozračje.
Spomenuli ste novi Zakon o sigurnosti prometa na cestama. Liječnici su i dosad trebali prijavljivati slučajeve u kojima nije bilo preporučljivo da pacijenti voze zbog terapije koju primaju ili određene dijagnoze, sad to postaje obveza.
Zakon o sigurnosti prometa prolazi mimo struke. Hrvatska liječnička komora i brojne stručne udruge su pokušale sudjelovati, ali su ignorirane. U konačnici, zakon se tiče svih liječnika, ali nas je praksa naučila da se sve završi na obiteljskoj medicini. Problem je što se ovim zakonom remeti specifični povjerljivi odnos obiteljski liječnik – pacijent. Ako već i treba ići ovakav zakon, onda neka se u proces uključi povjerenstvo u kojem je više struka, u prvom redu najkompetentnija koja i vodi izdavanje vozačkih dozvola, medicina rada.
Kako su pacijenti dosad reagirali na to da im se uskrati vozačka?
Primjer! Vrati se pacijent s višemjesečnog hospitalnog liječenja ovisnosti o alkoholu. Traži potvrdu da može izaći na medicinu rada, da vrati vozačku dozvolu. U anamnezi na potvrdi mora stati njegova dijagnoza o alkoholizmu. Pacijent demonstrativno uzima karton i odlazi.