I, krećemo! Neka uđu! U nas doma svake godine imamo Igre prije (Dubrovačkih ljetnih) igara. Dohodu nam u vizitu furesti i našijenci, a kružna su mi vrata i dalje nedosanjani san. Nakon vrlo promjenjivih i nepredvidljivih vremenskih prilika u kojima smo po kući kopali „đe su nam džemperi“, ljeto je nastupilo u punoj snazi! Broj gostiju u Dubrovniku već je odavno (pre)velik, gužve su nesnosne i život (u autu) ponekad je pakao.
Svaki dan čini se kao nova avantura, kreneš negdje pa kad stigneš; vrag odnio i prešu, kaže izreka, međutim, riječi su jedno, a djela drugo. A penzija daleko... Dokaz o tome koliko hektično živim(o) dobio sam prije nekoliko dana. I ove nam je godine početkom lipnja u posjet stigla moja majka iz Velike Britanije. Navikli smo na njene posjete, ona voli naš Grad, moju Župu, Cavtat, Konavle, a mi je volimo ugošćivat i uživati u njenom društvu.
Prije nekoliko dana došao sam s posla usred dana, nakon mukotrpnog probijanja kroz promet, iscrpljen od vrućine, bestimanja i objašnjavanja ljudima zašto kasnim (jer sam u autu, u koloni) i prvo što ugledam je moja majka, sjedi na kauču s knjigom u ruci, mirna, čista mjera za zen. „Hello darling,“ rekla je smireno. I tad shvatim, to je to! Penzija! Kao i uvijek, ta mi je situacija bila poticaj na razmišljanje o putovanjima starijih ljudi i njihovim očekivanjima od odredišta na koja putuju.
Itekako sam svjestan činjenice da kod nas u Hrvatskoj veliki broj penzionera živi dosta niskim standardom, pogotovo oni u velikim gradovima u kojima „i zrak košta“. Stoga sam se fokusirao na srednju klasu jer zahvaljujući niskotarifnim aviokompanijama, putovanja su danas dostupnija nego prije.
Prateći putovanja moje majke (ona mi je za početak najbliži izvor informacija), uvijek se nekako od svega doživljenog - posjete muzeja, znamenitostima, raznim događanjima – izdvajaju ljudi, njihova otvorenost, ljubaznost, želja da joj ugode ne samo kao gostu već i kao osobi u zrelijoj dobi (ne smijem napisat starijoj, jer i ona čita kolumnu).
Naravno da je i ona zatečena ovim toplinskim valom pa ne izlazi sredinom dana, zbog čega mislim (vjerojatno i ona također), da je odmor u predsezoni i posezoni puno bolji za nju. I naravno, za tržište s kojeg nam dolaze SAGA gosti. Zapravo, moja je majka uživala i kad je dolazila usred zime, pogotovo što u to vrijeme nema nesnosnih gužvi, a bogami ni vrućine. Čini se da smo mi idealno odredište za one preko 60.
U nekoliko sam navrata pisao o ljudima iz uslužnih djelatnosti koje ona s radošću pamti i spominje još i danas. Međutim, postavlja se pitanje dostupnosti onoga što bi stariji turisti koji borave na širem području Dubrovnika željeli vidjeti, a kad je promet u pitanju čini mi se da je i Babin Kuk postao šire područje. Cavtat i Župa pokriveni su brodovima i gliserima što posjet staroj gradskoj jezgri čini zaista jednostavnim, ali što je s drugim dijelovima grada i prigradskim naseljima?
Znam, mnogi će reći „što ne stoje doma“, ali nisu svi isti, netko raste i putuje cijeli život, a netko zapne u 50ima „jer je ostario“. Jesmo li mi kao jako popularno turističko odredište dostupni i prilagođeni i za naše starije posjetitelje? Ima nešto i u kulturološkoj razlici. Penzioneri iz Velike Britanije obožavaju putovanja, ali ne samo oni, putovanja vole i Amerikanci, Nijemci, itd.
Naravno, ne mogu ne spomenuti i naše penzionere koji znaju često putovati preko raznih udruga ili u organizaciji crkavenih župa. Penzionerska putovanja znaju se nazivati “sjedokosim putovanjima” i riječ je zaista o velikom biznisu i udjelu u turističkom kolaču. Recimo, u Engleskoj dvije trećine nacionalnog bogatstva drže penzioneri.
Stoga, to nam je gotovo sigurno tržište za koje moramo napraviti sve kako bi ih privukli. Imamo aseve u rukavu, samo treba dobro promiješati i posložiti karte. A sad idem odvesti majku na neku novu plažu ili u posjet nečemu što još nije vidjela, uživajući u svakom trenutku smijeha i ljubavi s njom. Moja su se vrata od kuće polako počela vrćet’, i tako će bit narednih nekoliko mjeseci. Već znam za neke kojima je karta prema jugu “v žepu”. Neka uđu!