Društvene mreže, osobito Instagram i svakodnevna javna objava tzv. selfija, doprinose pretjeranoj opterećenosti tjelesnim izgledom. Nije lako biti mlad u današnjem svijetu, kaže Anita Milanović Lambeta, psihologinja u završnoj fazi edukacije iz kognitivno-bihevioralnih terapija.
Koja je uloga društvenih mreža u razvoju opterećenosti izgledom?
Na društvenim mrežama, recimo Instagramu, korisnici i javne osobe obično plasiraju idealiziranu sliku o sebi. To je dio samoprezentacije. Instagram tako sadrži mnoštvo naizgled realnih slika, a mnoge od njih predstavljaju ideale vezano za tjelesni izgled i važan su izvor snažnih poruka o tome koje su tjelesne karakteristike poželjne, a koje ne. Izloženost takvim „savršenim“ ljudima koji žive svoje „savršene“ živote s kojima se uspoređujemo utječe na razvoj negativne slike o sebi. To je osobito slučaj kod adolescenata.
Na koji se način to odražava na njihovo mentalno zdravlje?
Istraživanja nam pokazuju da, povezano s utjecajem medija i društvenih mreža, adolescenti i mladi ljudi doživljavaju patnju, razvijaju nezadovoljstvo tijelom i osjećaju pritisak da izgledaju savršeno. Idealizirani, nerealni i time nedostižni izgled je potencijalni problem za sve nas, jer kada se usporedimo s tim idealom vjerojatno ćemo postati nezadovoljni sobom. Istraživanja neprestano naglašavaju potrebu za intervencijama u području javnog zdravstva kako bi se podigla svijest o načinima objavljivanja na društvenim mrežama i djelovalo u smjeru jačanja pozitivne slike tijela među mladima koji su posebno osjetljivi na procese društvene usporedbe.
Je li moguće zaštititi ih tog limba društvenih mreža?
Vjerujem da uopće nije lako biti mlada osoba u današnjem svijetu i kulturi koja je na mnogo načina opsjednuta idejom savršenog, a ponajprije savršenim izgledom. Ostala sam, recimo, iznenađena količinom rezultata koju dobijete kad upišete u tražilicu kako se slikati za Instagram, da bi slika bila savršena. Upute postoje posebno za djevojke, a posebno za mladiće. Očigledno je to jako važna tema. To je društveni kontekst u kojem je ponekad teško prenijeti poruku djeci da su vrijedna baš takva kakva jesu, a onda ih pustiti u svijet koji traži da budu ipak bolji nego jesu, „najbolja verzija sebe“. Nažalost, društvo danas na mnogo načina postavlja neumoljive standarde kakav treba biti. Iz svakih novina, reklame, selfija iskače informacija koliko je važno biti lijep ili lijepa. To neće pomoći našim mladima da se vole i prihvate kakvi jesu, jer teško da živa osoba može dostići te neke standarde s naslovnica.
Kako pomoći djeci da grade pozitivan stav prema svom tijelu?
Loša slika o tijelu nesumnjivo utječe na samopoštovanje i vlastiti doživljaj vrijednosti. Ako ne volimo svoje tijelo teško ćemo voljeti osobu unutar njega. Tu se povećava rizik za brojne poteškoće mentalnog zdravlja. Roditelji nisu jedini, ali sigurno imaju najsnažniji utjecaj na to kako se osjećamo prema sebi i u svojoj koži. Roditelji na djetetovo samopoštovanje utječu od najranijih dana kroz dosljedna, brižna, neuvjetovana njegujuća ponašanja, odnos ravnopravnog dostojanstva i uvažavanja.
Na koji način?
Prve lekcije o vlastitoj vrijednosti učimo u tom ranom odnosu kroz dodir, reakcije na iskazane potrebe djeteta, kroz osmijeh i ranu neverbalnu komunikaciju. Roditelj je na neki način ogledalo za malo dijete i posreduje mu informacije tko je ono. Važna je informacija da je dijete vrijedno i voljeno upravo onakvo kakvo jest. Roditelji imaju priliku dati djeci taj dar samoprihvaćanja koji će im služiti kao psihološki štit čitav život. Mnogi problemi sa slikom o tijelu proizlaze iz pretjerane sklonosti da se vrednujemo samo temeljem vanjskog izgleda. Treba razvijati tu svijest da je čovjek više od samog tijela i izgleda, i da je kao ljudsko biće vrijedan i jedinstven. U samoj prirodi čovjeka je da je nesavršen pa djecu treba učiti prihvaćanju sebe kao nesavršenog pojedinca.
Skloni smo usporedbama sebe i djece s drugima.
Važna lekcija u izgradnji pozitivne slike o tijelu jest o uspoređivanju s drugima koje treba izbjegavati jer neće promijeniti našu stvarnost, a neće ni stvoriti prostor za autentične osjećaje vlastite vrijednosti. Usporedba je često put do sniženog samopoštovanja. Svakako treba izbjegavati procjene vrijednosti povezano s postignućima. Naravno, nema ništa loše u tendenciji postizanja izvrsnosti, međutim, ukoliko to postane osnova za razvoj samopoštovanja, mogu nastati problemi u smislu uvjetnog samoprihvaćanja - „vrijedan sam dok sam izvrstan“.
Što biste još savjetovali roditeljima, kako usmjeriti djecu u izgradnji samopoštovanja?
Bezuvjetno samoprihvaćanje znači prihvatiti sebe samo zato što smo ljudi bez da moramo „zaraditi“ svoju vrijednost kroz stvari poput ocjena, postignuća ili izgleda. Roditelji mogu imati i značajnu ulogu u razvijanju zdravijeg odnosa djeteta prema medijima i povećanju svijesti o sadržajima u medijima i na društvenim mrežama. Svakako je dobro podsjetiti dijete i mladu osobu da društvene mreže ne odražavaju točnu sliku izgleda ni života ljudi i razvijati zdravu kritičnost u odnosu na viđene sadržaje.
Što je uopće slika o tijelu i nezadovoljstvo tijelom?
To je internalizirani osjećaj kako izgledamo i način na koji vidimo vlastito tijelo. Odnosi se na mentalni prikaz vlastitog tijela prema kojem prosuđujemo vlastiti izgled. Možemo imati pozitivnu ili negativu sliku o svom tijelu koja se pak može kretati od blagog nezadovoljstva određenim dijelovima tijela pa sve do ekstremnog omalovažavanja vlastitog izgleda. Ponekad ta slika može biti toliko narušena da postaje dio psihičkog poremećaja.
Kolika je u tome uloga medija?
Neupitno je da mediji i društvene mreže igraju određenu ulogu u razvoju nezadovoljstva ponajprije kroz socijalne usporedbe, a i jer odražavaju i postavljaju društvene standarde i ideale u području tjelesnog izgleda. Ne želim reći da društvene mreže i mediji uzrokuju poteškoće mentalnog zdravlja, ali su povezane s razvojem negativne slike o sebi, mogu potencirati tjeskobu vezano za izgled i potrebu da se „popravimo“ što je pak rizik za razvoj određenih poteškoća poput poremećaja prehrane ili tjelesnog dismorfnog poremećaja.
Što je tjelesni dismorfni poremećaj?
Tjelesni dismorfni poremećaj (BDD) podrazumijeva pretjeranu i uglavnom neutemeljenu okupiranost vlastitim izgledom, odnosno nekim tjelesnim nedostatkom. Ljudi s BDD-om vjeruju da imaju nedostatke koji ih čine „ružnima“ ili „deformiranima“, a uz to se vezuju učestala briga i ponašanja kojima se taj percipirani nedostatak pokušava prikriti do razine da to ometa funkcioniranje u svakodnevnom životu.
Čime smo najčešće opterećeni?
Osobe mogu biti opterećene bilo kojim dijelom tijela, ali su preokupacija kožom, kosom, zubima, nosom, licem najčešća područja zabrinutosti. Najčešća ponašanja kojima pokušavaju prikriti nedostatke su pretjerano uređivanje, šminkanje, prikrivanje odjećom, provjeravanje u zrcalu, estetski zahvati ili, pak, izbjegavanje vlastitog odraza u zrcalu, izbjegavanje druženja ili izlazaka iz kuće. Taj percipirani ili zamišljeni nedostatak drugima je nevidljiv ili beznačajan.
Koji čimbenici utječu na razvoj tog poremećaja?
Poremećaj ima svoje temelje u izrazito niskom samopoštovanju i nedostatku vlastite vrijednosti. Suprotno učestalim pogreškama u razumijevanu ovog poremećaja, BDD nema veze s taštinom, odražava upravo suprotno, negativnu sliku o sebi. Razvija se u ranoj adolescenciji i često ostaje nedijagnosticiran zbog niske razine uvida koji je stvarni izvor teškoća ili dubokog osjećaja srama. Osobe smatraju da je percipirani nedostatak stvaran i nemaju uvid da količina njihove patnje nije u skladu s realnim izgledom.
Koji su poremećaji povezani s BDD-om?
Kao i kod nekih drugih poremećaja, uz BDD se često javljaju i neki druge teškoće. Najčešći pratitelj BDD-a je depresija. Kako je osoba usmjerena na vlastitu preuveličanu manu i kronično nezadovoljstvo sobom vezano uz povlačenje od svoje socijalne okoline i osamljivanje, može razviti depresivni poremećaj. Veliki broj mladih koji imaju tjelesni dismorfni poremećaj razvije i socijalnu anksioznost. Zajednički im je strah od negativne evaluacije. Socijalna anksioznost je pojam koji opisuje tjeskobu koja se javlja u društvenim situacijama vezano za potencijalnu neugodu ili poniženje.
Koga najčešće pogađa s obzirom dob?
O tjelesnom dismorfnom poremećaju se zna manje nego o drugim psihološkim poremećajima, čak i onima čija je učestalost puno manja. Može se javiti u bilo kojoj dobi, a poteškoće većinom započinju u adolescentnoj dobi kada postajemo posebno osjetljivi na vlastiti izgled.
A, s obzirom na spol?
Jednako često pogađa i muškarce i žene. Možda ovo iznenađuje jer je nezadovoljstvo tijelom i negativna slika o tijelu odavno postala dio „ženske kulture“ i gotovo društveno prihvatljiva pojava u populaciji žena. Duga je povijest psihičkih poremećaja kod žena koji su povezani sa slikom o tijelu. Međutim, tek odnedavno se u literaturi pojavljuju informacije o istom problemu kod muškaraca pa postaje jasno da nezadovoljstvo slikom o sebi pogađa i muškarce jednako kao i žene. Osim za žene, danas postoji i jasno društveno očekivanje kako izgleda „pravi muškarac“.
Čime su muškarci najviše opterećeni?
BDD se može razlikovati kod muškaraca u odnosu na žene ponajprije vezano za područja zabrinutosti koja se javljaju u području mišićavosti, visine, izgleda genitalija i kose. Postoji i mišićna dismorfija kao oblik BDD-a koji pogađa uglavnom muškarce, a odnosi se na opsesivno razmišljanje o mišićavosti i postupcima postizanja mišićavosti. Karakterizira je, između ostalog, i upotreba steroida ili zdravih oblika prehrane. Istraživanja naglašavaju značajnu ulogu medija i društvenih očekivanja u nastajanju ovog poremećaja. Ljudima oboljelima od mišićne dismorfije može biti osobito teško prihvatiti da se radi o psihičkom poremećaju, jer se, primjerice, tjelovježba u društvu doživljava kao izuzetno pozitivna pojava.
Koja je učinkovita terapija u tom slučaju?
Većina ljudi koji boluju od tjelesnog dismorfnog poremećaja ne traži psihološku pomoć nego se uključuju u estetske ili dermatološke tretmane i korekcije koje ne pomažu ili pomažu samo kratkotrajno s obzirom na to da pravi problem nije u određenom dijelu tijela nego na planu slike o sebi i pogrešne percepcije vlastitog tijela. U tretiranju ovog poremećaja, a temeljem nalaza istraživanja, pokazale su se uspješnima kognitvno-bihevioralna terapija i farmakoterapija.
Što je to kognitivno-bihevioralna terapija?
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) je vremenski osjetljiva, na problem usmjerena psihoterapija. Ona je suradnička i vrlo aktivna. To znači da zahtjeva aktivnost i klijenta i terapeuta.
O kakvim se aktivnostima radi?
Terapeut podučava klijenta načinima i tehnikama na koje će ostvariti svoje ciljeve, objašnjava mu kako je njegov problem nastao i što ga održava. Velika je važnost primjene sadržaja sa seansi u životu, tzv. domaćih zadaća, jer je konačni cilj osamostaljenje klijenta, a ne ovisnost o psihoterapeutu. Ona je edukativna i ima za cilj osobu osnažiti za samostalno funkcioniranje temeljem usvojenih i postignutih promjena. U okviru same terapije, a u skladu sa znanstvenim temeljima, često se procjenjuje je li napredak u skladu s postavljenim ciljevima.
Koji su to principi po kojima se razlikuje od drugih oblika psihološkog liječenja?
Po brzini postignutih rezultata KBT spada u najbrže terapije. Ona je fokusirana i usmjerena na problem zbog kojega se osoba javlja. Također je usmjerena na sadašnjost pa se u njoj za razliku od nekih drugih pravaca više bavimo aktualnom situacijom nego zbivanjima iz prošlosti osobe. To ne znači da nas prošlost ne zanima. Kad si postavljamo pitanje „zašto ova osoba pati ?“ nas, naravno, zanima i kako je došlo do poteškoća, kako su se razvile, ali prije svega terapija je usmjerena na promjenu čimbenika koji dovode do toga da patnja traje. KBT se, više od ostalih psihoterapija, temelji na znanstvenim spoznajama pa se u skladu sa znanstvenim spoznajama mijenja i neprestano napreduje.
Što vi mislite o takvoj vrsti terapije?
U odnosu na tradicionalnu, suvremena KBT predstavlja jednu veliku obitelj srodnih pravaca u psihoterapiji obogaćenu inovativnim smjerovima od kojih se ističu terapije trećeg vala koje su stekle iznimnu popularnost u posljednjih 15 godina. KBT je pravac s mnoštvom izvrsnih tehnika koji svoju pravu vrijednost dobivaju tek u rukama vještog stručnjaka koji ih, u kontekstu empatičnog odnosa, s puno kreativnosti pretvara u vrhunski recept. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji i terapijski odnos na mnogo načina igra središnju ulogu. Rekla bih da je KBT jedan lijepi spoj znanosti i umjetnosti psihoterapije.
Zašto ljudi pate?
Kognitivno bihevioralna terapija (KBT) nastoji ublažiti poteškoće mentalnog zdravlja i probleme prilagodbe rješavanjem problematičnih kognitivnih i ponašajnih obrazaca koji uzrokuju probleme i/ili pretjeranu emocionalnu patnju. Vrlo pojednostavljeno rečeno, način na koji mislimo o nekoj situaciji utječe na to kako se osjećamo u toj situaciji. Ljudi često misle da su osjećaji koje doživljavaju uzrokovani isključivo vanjskim događajima, situacijama i postupcima drugih ljudi, ali zapravo ono što mislimo o situaciji uvelike uvjetuje kako se osjećamo. Tijekom života i posredstvom ranih iskustava, čovjek razvija specifičan način doživljavanja sebe i svijeta oko sebe. Taj način poimanja koji posreduje u percepciji i tumačenju iskustava zove se kognitivna shema. Svako emocionalno stanje, pa tako i patnja, povezano je na neki način s tim karakterističnim obrascem mišljenja. To, naravno, ne znači da patnja nije stvarna ili da iskustvo samo po sebi ne može biti neugodno.
Kako tu pomaže kognitivno-bihevioralna terapija?
Iz kognitivne perspektive, terapeuti pomažu klijentima prepoznati aspekte svog razmišljanja koja su beskorisna ili koja pogoršavaju patnju. Ovo razmišljanje mogu biti misli ili slike koje prolaze kroz umove klijenata u određenim situacijama, načini na koje tumače događaje u svojim životima, očekivanja koja imaju za sebe ili druge, ili već spomenute sheme koje su se razvile iz ključnih razvojnih iskustava. Intervencija na kognitivnoj razini može značiti puno toga, od pomaganja klijentima da modificiraju svoje spoznaje do učenja kako se distancirati od svojih misli ili promijeniti odnos prema njima kako bi živjeli svoje živote u skladu s vlastitim vrijednostima.
Iz bihevioralne perspektive, terapeuti pomažu klijentima prevladati izbjegavanja, uključiti se u zdrave navike brige o sebi, vješto reagirati na izazove i probleme i sudjelovati u aktivnostima koje za njih imaju važnost i smisao. KBT terapeuti rade i na razini emocija, a misli, emocije i ponašanje su međusobno povezani i međuovisni pa promjena u jednom od njih dovodi do promjena u drugima. KBT je usmjerena na ublažavanje smetnji, simptoma i teškoća koje oni uzrokuju u svakodnevnom funkcioniranju pojedinca, no ona je usmjerena i na snage pojedinca te omogućuje rastuću otpornost.
Koliko traju takve terapije?
KBT je usmjerena i relativno kratkotrajna terapija čije trajanje ovisi o vrsti i broju poteškoća te složenosti. Trajanje se kreće se od vrlo kratkog, recimo za neke vrste jednostavnih fobija mogu trajati tek nekoliko susreta, do dugoročnijeg trajanja kod poremećaja ličnosti. Obično je trajanje terapije za emocionalne teškoće između četiri i 30 susreta.
Je li KBT učinkovit kod socijalne anksioznosti?
KBT se pokazao učinkovit kako kod socijalne anksioznosti tako i kod drugih oblika anksioznosti. Socijalna anksioznost označava tjeskobu koja se javlja u socijalnim situacijama. Može uključivati nelagodu u svim društvenim situacijama ili samo nekim poput upoznavanja, jela u javnosti, govorenja pred grupom, javnog nastupa, razgovora s ljudima, i sl.
Koje su poruke važne u slučaju socijalne anksioznosti?
KBT povezuje nastanak socijalne anksioznosti s nerealnim, visokim standardima koje osoba postavlja pred sebe u društvenim situacijama, pretjeranom usmjerenosti na sebe te predviđanjem katastrofe, poput „osramotit ću se“, pa je tretman pojednostavljeno rečeno usmjeren na to da se osoba nauči da društvene situacije nisu tako opasne, da pogreške nisu tako strašne i nemaju tako katastrofalne posljedice kao što su očekivali.