“Neka je proklet svaki onaj koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje!” – lokrumsko je prokletstvo staro stoljećima, zapisano i prepričavano nebrojeno puta, poznato diljem svijeta. Malo je onih posjetitelja grada koji nisu svratili do Lokruma, čuli za benediktince koji su nakon 800 godina što su na otoku izgradili samostan i u njemu boravili morali napustiti i samostan i otok da se više nikada na njega ne vrate. Odjeveni u crni habit tri puta su, kaže priča, obišli otok s voštanicama okrenutim prema zemlji. Svi budući vlasnici otoka skončali su na različite načine, što se pripisivalo prokletstvu otoka.
Dio posjetitelja ovog dubrovačkog raja na zemlji kojeg, također je poznato, treba napustiti prije mraka, za legendu o prokletstvu ne mari, no ima i onih koji tu priču vrlo ozbiljno shvaćaju ili ih nešto proživljeno natjera da povjeruju. Rezervat Lokrum je u četvrtak na društvenim mrežama objavio kako su dobili pismo jedne engleske obitelji s popratnim pismom i pužićem. Obitelj je puža uzela kao uspomenu ili 'suvenir' prilikom nedavnog posjeta Lokrumu i odlučila ga ekspresno vratiti jer baš se dogodilo da su u Dubrovniku bili za vrijeme jakog potresa u BiH koji se osjetio i u ovom kraju. Dovoljno da prokletstvo povežu s potresom. Doduše, potres su doživjeli baš svi Dubrovčani i gosti grada, ni krivi ni dužni, jer lokrumskog pužića nisu uzeli.
Šalu na stranu. Pitali smo u Rezervatu koliko često dobivaju pisma zabrinutih posjetitelja?
- Godišnje primimo četiri, pet pisama. No, gosti često znaju ono što su uzeli s Lokruma za uspomenu predati posadi Skale ili Zrinskog i zamole ih da vrate na otok. Nekad dobijemo samo praznu kuvertu a unutra kamenčić, ali odmah znamo o čemu se radi i što treba činiti. Nekad se ljudi potrude pa pošalju i pismo i razglednicu s nečim školjkom, kamenčićem, pužićem... s Lokruma uz molbu da to vratimo otoku. Nekad dobijemo čak i cijelo paunovo pero - kaže nam Zvonimirka Žakula, voditeljica prodaje i marketinga Rezervata Lokrum.
U čudu pitamo kako im pođe za rukom u pismo 'ugurati' paunovo pero?
- Sve to oni lijepo zapakiraju duguljasto u kartonu i zamole nas da vratimo. Pođem na otok i vratim za svaki slučaj. Što je sigurno, sigurno je – kroz osmijeh će Žakula. Želju zabrinutog posjetitelja, poručuje, treba ispoštovati do kraja. Čovjek pomisli da je sreća što izletnici ne uzimaju masline jer bi u slučaju da ih pojedu, mogli u pismu vratiti...Ostavit ćemo još jednom šalu po strani, ova priča dio je dubrovačke povijesti, netko joj povjeruje, nekoga ne zanima ali je svakako za Dubrovnik dobro iskoristiti je u turističke svrhe.
- Jedna je posjetiteljica komentirala našu objavu kako je tu legendu iskusila prije 20 godina. Uzela je paunovo pero i u isti dan je došla inspekcija na posao i mladić je prevario s drugom. Sljedeći dan je vratila pero gdje ga je i našla, ispričala se Lokrumu na njezinoj drskosti da uopće uzme nešto s otoka. 'Lesson learned' napisala je na kraju – prepričava nam djelatnica Rezervata.
Također, jedna je gospođa poslala paunovo pero uz pismo u kojem moli da se pero vrati paunu na otok Lokrum, kako ga je 'iz neznanja uzela kao suvenir', pa ga je godinu poslije pristojno vratila.
Posjetitelji otoka često svrate do suvenirnice u Lugarevoj kući u Portoču, a jedno od pitanja najčešće je vezano za lokrumsko prokletstvo.
- Spomenu to prodavačima, pa kroz zezanciju kažu 'nećemo uzeti niti suvenir da nam se ne bi nešto dogodilo' – priča nam Zvonimirka Žakula.
Naravno, sa suvenirom ipak pođu s otoka jer se uvjere da u sebi ne sadrži nikakav djelić s Lokruma.
Kako priča o prokletstvu traje, tako i godinama traje slanje pisama sa svih strana svijeta. A oni u Rezervatu dosljedni su i sve što im pošalju, vrate natrag otoku.
Mogli ste pužića baciti s mula u more, ono svakako oplakuje Lokrum pa bi i pužić možda stigao do otoka?
- Ja sam ipak pošla tamo i vratila ga i snimila sve da se vidi da je vraćen. Postoji dokaz tako da ljudi budu u miru – poručuje sugovornica.
Napustiti Lokrum prije mraka, ne uzeti sa sobom ništa s otoka, netko se toga drži, drugima je smiješno. Svakome po volji i na znanje kad se jednom zapute do prelijepe dubrovačke otočne oaze.
