Trideset godina dolazile su u legendarni 'Talir' poznate i manje poznate face, koje su većinom ostale trajno zabilježene na fotografijama u vlasništvu Frana Cetinića, čovjeka koji je kultni kafić otvorio davne 1983., niti ne sluteći kakvo će to mjesto postati i koga će sve privući. Poznati dubrovački ugostitelj čuva na tisuće fotografija iza kojih se kriju mnoge neispričane priče, a neke od njih ostat će u ovom tekstu kao zapis o neponovljivom dobu jedne od najpoznatijih dubrovačkih betula i njezina domaćina. Mnoge će ostati i neispričane, što zbog želje sudionika, a što zbog zaborava koji nas je svih s godinama načeo.
'Još mi je cijelu godinu bilo krivo'
Gospar Frano deset godina nakon zatvaranja 'Talira' još emotivno proživljava evociranje uspomena iz onih vremena. Nema poznatog glumca, glumice, redatelja, novinara s Ljetnih igara koji kafić u Antuninskoj ulici nisu doživljavali kao svoj drugi dom; kad je počinjao, Frano Cetinić nije se nadao da će za njegovim stolovima sjedati vrhuška hrvatske Vlade, razni hrvatski i inozemni predsjednici i premijeri, ministri, nogometaši i menadžeri, kulturnjaci, političari i medijska lica. Kao iskusnom ugostitelju starog kova u njegovom kafiću nikad ničeg nije nedostajalo, pogotovo dobre 'vibre' koja je desetljećima privlačila goste. Mnogima se i suza otela onog dana kad je gospar Frano objavio da zatvara 'Talir' – još mu je, kaže, cijelu godinu kasnije bilo krivo, a onda je prihvatio realnu činjenicu da više nije mogao dalje.
U međuvremenu je, stopivši se sa svim tim facama koje su posjećivale njegov kafić i sam postao faca, ali uvijek je ostao skroman i samozatajan. Povukao se u svoju malu galeriju u Čubranovićevoj ulici, gdje ga posjećuju stari prijatelji i razmjene s njim uspomene iz prošlosti, kao poznati dubrovački i hrvatski nogometaš Mario Bonić onaj dan kad smo se zatekli u Frana, pričajući o Taliru.
A sve je počelo 1983., nakon dobrih provoda u Fuzbalu u Palmotićevoj ulici, prvom kafiću u Gradu.
– Tu su se skupljali svi poznati sportaši, Jug kad se stvarao, tu su se Jugaši okupljali, vjerali se i stvarali prve veze. Družio sam se sa sportašima jer sam igrao nogomet. Imao sam i dosta prijatelja iz glumačkog svijeta, posebno s Ljetnih igara. Družio sam se tada puno s glumcem Darkom Ćurdom. U to vrijeme su glumci koji su dolazili u Grad bili kao naši. Dolazili su 1. srpnja, imali su velike, lijepe dnevnice i bezbrižno su se družili s domaćim svijetom. U betulama su se okupljali stariji glumci i starija domaća čeljad, stvarala se lijepa pozitivna atmosfera oko Igara. U jednom momentu idemo otvarati Talir, a sklepao ga je Mihajlo marangun s instrukcijama Mladena Radišića. Lijepo je to izgledalo za ono doba. Kad sam ja to otvorio, već je prošla sezona. Otvorilo se i sada, kako su to naša posla dubrovačka, u početku nije nitko dolazio. Čak ni moji najbolji prijatelji što bi ih častio bocom viskija – nasmijava nas Frano Cetinić ogoljavanjem dubrovačkog mentaliteta. – Čak ni njih nije bilo u početku, ne znam zašto.
- Kasnije, kad su počeli prvi gosti, sve je krenulo dobro. Evo u čemu je problem danas, ovi glumci paze hoće li ih netko slikati u nezgodnom položaju, jer to je danas novinarstvo, tko će koga uhvatiti u balunu. I onda se boje druženja. I novinari su se rado okupljali tamo, a sva ta događanja u Taliru, kad zatvorim, ostajala su unutra. Vladalo je pravilo za ono što se u betuli događa - 'jezik za zube'! A onda vidim danas da sam bio u pravu. Imam puno vremena ovdje pa čitam portale i vidim dosta 'rekla-kazala'. I prije se sve to događalo, možda i više nego danas, ali u nekim ljudskim okolnostima. Drukčija je etika bila – uspoređuje ona i ova vremena.
Glumac pao s poznate stolice
– Slušaj, ovo ti je Kanaja, Božo Gjukić, ja, ovo je od Jadranove žene brat, evo ti Lučija! – listamo zajedno fotografije, a ove koje je donio u galeriju u Čubranićevoj, samo su jedan promil onoga što od uspomena na kafić i ljude u njemu ima.
- Sve mi te slike stoje na šufitu, to je Maro (sin, op.a.) lijepo sredio, sve je to čisto i suho, ali problem ih je donijet dolje. A kad se ja uhitim da gledam te slike, nakon par sati k'o da sam kopao na ovu žegu, toliko me to iscrpi – iskreno kaže. – Kad vidim te ljude, sjetim se i tog momenta i ponovo ga proživljavam. Otkad ne radim u Talira, a ima tome desetak godina, nađem se ovdje u galeriji i dižu me malo slike. Poanta je da sam sve negativne događaje iz tog vremena izbacio, ne znam jesam li to namjerno ili nenamjerno, samo razmišljam pozitivno. Možda me to i drži – razmišlja naglas.
U to smo naletjeli i na fotografiju glavnog urednika Dubrovačkog vjesnika Nina Masle iz mlađih dana. Stolica iz Talira na kojoj sjedi na fotografiji također je bila poznata, dodaje gospar Frano, pa pojašnjava i zašto:
- Ta stolica bi se stavila tamo da se ne bi ulazilo u magazin jer nikad nije bio zaključan. Čak se dogodilo da se mlađi Navojec jednom naslonio na vrata i uletio u magazin s te stolice i odletio niza skale. Baš sam se bio prepao jer je bilo negdje osam ura, a on je imao predstavu u 9 i po – nasmijava nas gospar Frano događajem u kojem se Bojanu, na sreću, ništa grubo nije dogodilo.
Subotom su u Talira dolazili, kako ih je nazvao, 'subotari', ali mnogi od njih više nisu među nama, kazuje s fotografijom te ekipe u ruci. U to smo naletjeli i na fotografiju iz devedesetih s 20-tak tadašnjih novinara od kojih i danas mnogi rade, okupljeni za tri stola u Talira koji je bio omiljeno okupljalište sedme sile. Ono što je bilo nepisano pravilo, jest da novinari nikad nisu iskoristili priče koje su čuli u betuli, a bilo je dosta 'sočnih'. Druga su to bila vremena. Danas je nekom poznatom posve nemoguće stati nekamo za šank, a da ne bude fotografiran ili ispitan čak i od slučajnih prolaznika, a kamoli novinara. Jest da devedesetih mobitel još nije bio 'in', ali postojala je i elementarna pristojnost čije su granice, kako je već obrazložio gospar Frano, danas rastegnute do maksimuma, ako ih uopće i ima.
- Goste sam ugošćavao i sve bih napravio da se oni lijepo osjećaju u tom prostoru. Taj prostor nije bio atraktivan, ali je bio ugodan. Ljudi bi došli na vrata tražeći Talir, ja bih rekao 'evo vam Talir', a oni bi se pogledali i rekli 'aaaahaaa'. Očekivali su neki glamur – smijemo se zajedno s Franovom suprugom Karmen.
Uvažavala su se različita mišljenja
Odluka da zatvori Talir i njena realizacija trajala je samo dva dana, sjeća se gospar Frano. Bilo mu je krivo godinu dana, ali onda je vidio da je istinita ona stara narodna 'sve u svoje vrijeme'.
– Kad uđeš u neke godine, taj posao više iz te perspektive ne možeš raditi – iskreno dodaje. – U tom lokalu su se skupljali različiti ljudi, a nitko nikome nije smetao. Okupljali su se i političari, ali su uvažavali različita mišljenja i uvjerenja. Ne bih da me netko krivo shvati nakon toliko godina, ali kad vidim ove ljude na ovim fotografijama, čudim se kako se toliko kvalitete u bilo kojem fahu skupljalo u jednom malom, neatraktivnom prostoru! Kad je Talir otvoren, javne osobe su bježale tamo jer ih nitko nije ometao. Sjećam se prvih ljudi iz teatra koji su dolazili u Talir. Joško Juvančić Jupa, moj veliki prijatelj, kad je radio Ecce homo, upućivao je u Taliru Almu Pricu u njenu ulogu. To je bilo tako šarmantno! Tu su se mnogi poznati glumački parovi upoznali i zaljubili – kaže.
Najveći je gust bio sjedat u ulici na skalinima i tako ispijati kafu.
– Znaš zašto se sjedalo po skalinima, jer nije bilo stolova u poprečnim ulicama. Slušaj, jednom sam stavio jednu klupicu uza zid, a onda su ljudi počeli sjedat na skalinima i tako je to poslije ostalo. U početku je to bila nužda, a poslije je bilo 'in'. Čak je i Jiří Menzel potencirao da Václav Havel dođe sjesti na skaline. Tu je volio sjedat' i Mustafa Nadarević, koji je uvijek bio sam – sjeća se velikog glumca i njegovih navika gospar Frano.
– A vidi ovo, ovo su ti današnje kućice na Stradunu – kaže, vadeći fotografiju koja prikazuje prepunu Antuninsku ulicu u vrijeme Božića i Nove godine, kada je gospar Frano užao potratat ljude, a ulica je bila mala za primiti sve koji su htjeli nazdraviti s njime i prijateljima.
'Ako nisi bio u Talira, nisi bio u Gradu', bila je tadašnja uzrečica, koja je sa zatvaranjem kafića ostala lijepa uspomena na neka neponovljiva vremena.
