Kad bi svi stomatolozi bili poput dr. Mira Velića, malo tko bi znao za strah od zubara. Ovaj vedri, nasmijani i živahni stomatolog potegao je iz daleke Afrike kako bi Dubrovčanima i turistima vraćao (i)li popravljao osmijeh. Nakon završene stomatologije, dr. Velić radio je u svom rodnom gradu Mostaru, a nakon toga život ga je odveo na drugi kraj svijeta – u Južnu Afriku. Kako potječe iz liječničke obitelji, ne čudi da je krenuo stopama medicine.
- Otac mi je ginekolog i dugo je bio ravnatelj mostarske ginekologije, sestra mi je liječnica, mama je defektolog i ta ljubav prešla je na mene. Mislim da je stomatologija jedna vrsta umjetnosti i da itekako možete pomoći pacijentima. Inače, moja supruga je maksilofacijalni kirurg, a uz to piše i znanstvene radove, objavila je i knjigu tako da je cijela obitelj u medicini, započinje dr. Velić.
Kad vide bijelca, misle da je bogat!
Kako sam kaže, voli Afriku, ali u Dubrovnik dolazi svake godine. Već 40 godina ima kuću u Banićima pa je takoreći odrastao na dubrovačkom području, a odnedavno je počeo raditi u Centru dentalne medicine dr. Ane Bekić u hotelu Rixos Premium Dubrovnik. Na Crni kontinent došao je sad već daleke 1993.
- Tijekom rata sam dosta radio, djelovao sam i humanitarno u Mostaru gdje sam radio u ambulanti... Nakon toga sam otišao posjetiti brata i sestru, brat je bio u Češkoj, a sestra u Johannesburgu. Ispočetka sam bio u Johannesburgu, kasnije sam studirao na Sveučilištu u Pretoriji, specijalizirao sam se za implantate, dosta radio kirurgiju i estetsku stomatologiju... Južna Afrika je jaka u medicini, prva transplantacija srca obavljena je upravo u Južnoj Africi... Kad sam stigao, bio je to veliki kulturološki šok za mene. Kad tamo vide bijelca, odmah misle da si bogat! Upravo se u vrijeme mog dolaska događao prijelaz s Apartheida na drugi sustav... Baš u to vrijeme Nelson Mandela postao je predsjednik, vladala je neka vrsta napetosti... Kasnije je sve prošlo bez velikih incidenata, rata... Pored velikih ljepota i bogatstava, stopa kriminala u Južnoj Africi je nažalost na jako visokom nivou, priča dr. Velić koji je na poziv odlazio pomagati i u Mozambik odakle mu dolazi supruga.
- Volim Mozambik jer me podsjeća na našu obalu, more... U Africi je sve enormno, prostor je enorman, ribe su ogromne, od 100, 200 kila... Glavni grad Mozambika Maputo je na moru, a kako je riječ o bivšoj portugalskoj koloniji, kuće su mediteranske pa me to podsjeća na Hrvatsku. Također, tamo isto tako jako puno vole ispijati kave! Ima dosta sličnosti s našim mentalitetom, bliži su nam nego Južnoafrikanci gdje još postoji neki ‘stakleni zid‘ po principu ‘mi‘ smo jedna grupa, ‘vi‘ ste druga... Nije to samo između bijelaca i crnaca, ima i među plemenima sukoba, mada ja ne vidim razlike... U Mozambiku su ljudi daleko otvoreniji dok su u Južnoj Africi distanciraniji, što mi se ne sviđa... Kad su u Mozambik došli Portugalci, dosta su se miješali s lokalnim stanovništvom pa su zato i otvoreniji prema strancima. Kad bi tamo pošao neki zgodan mladić, posebno bez supruge, ne bi mu bilo lako jer su im žene jako lijepe, visoke! - kaže dr. Velić koji najbolje zna što to znači kad ti Mozambičanka osvoji srce.
Danas je zajedno sa suprugom vlasnik jednog instituta za maksilofacijalnu kirurgiju koji je partner s američkom neprofitnom i dobrotvornom organizacijom Train Smile koja pruža korektivne operacije za djecu s rascjepima usnice i nepca. Trebalo je naučiti i nove jezike dolje na drugom kraju svijetu.
- Govorim engleski, portugalski... Portugalski sam naučio jer sam upravo često išao u Mozambik. Supruga uz portugalski i engleski malo govori i hrvatski, ali mislim da će ga brzo naučiti kad dođe u Hrvatsku. Južna Afrika ima više službenih jezika, recimo kad je došao Mandela, službeni je postao i zulu, ali uglavnom se govori engleski. U afričkim zajednicama vole samo govoriti afrikaansom... S druge strane, u Mozambiku ima toliko jezika da ni tamošnji predsjednik ne zna sve, mora ići prevoditelju, otkriva dr. Velić.
Radeći u Africi stekao je bogato iskustvo, a najvažnije u poslu mu je pokazati poštovanje prema pacijentu.
- Želja mi je s pacijentom ostvariti dobar odnos da radimo zajedno jer ja ne mogu bez njega. Tu smo radi njega! Ako surađuje sa mnom, doći ćemo do rezultata. Želim dati posljednji atom snage, želim pomoći ljudima, to mi je temelj. Koliko god da sam umoran ili zauzet, ako netko dođe s problemom, posebno dijete, uvijek ću izdvojiti vrijeme i pomoći... Tako sam odgojen i tako sam radio. To je s mog oca prešlo na mene. On je uvijek govorio: ‘Sine, nema veze što radiš, jednom će netko tvoju kvalitetu i vrijednost platiti‘ i to se upravo događa. Netko je zahvalan i može platiti, onaj tko ne može, uradimo za dobrobit, pomognemo, to je moj osjećaj odgovornosti, kaže sugovornik koji voli kad se pacijent osjeća sigurno u njegovim rukama.
Upravo se dobrim pristupom premosti taj često prisutni strah od zubara, od boli...
- Moj je zadatak da pacijent ne osjeti bol, mora znati da je na prvom mjestu, da je poput šefa! Kad to osjeti, odmah je opušteniji. Ako i bude nešto neugodno osjetio, ja ću mu to reći unaprijed tako da zna, da zna što radimo, pripremljen je... Ne radim kao na traci, nego je pristup potpuno individualan. Pacijenti su slobodni uvijek doći i pitati, objasnit ću mu sve što treba... Ako pacijent neće surađivati, ako neće uzimati lijekove, vrlo je teško doći do rezultata i tad se mogu osjećati malo negativnije. Ali, u suštini se uvijek osjećam pozitivno. Zaista imam sreće, pacijenti su mi dobri i dobro surađujemo, primjećuje dr. Velić koji i prilikom neugodnog vađenja zuba objasni sve što će se događati tako da osobi uzme osjećaj neugode i straha.
Hrvatsko zdravstvo je dobro
Veliko mu je zadovoljstvo kad s pacijentom izgradi prijateljski odnos pun povjerenja.
- Veseli me kad se pacijent osjeća dobro, kad zna da ćemo mu predložiti najbolju soluciju i da ovo nije prodavaonica i da nastojimo samo ‘nešto‘ prodati... Ne, nastojimo naći soluciju s kojom će pacijent biti najsretniji. Naravno, sve košta, ali ta određena solucija će pacijenta najbolje zadovoljiti i bit će sretan. Radim dosta širok spektar, od implantata, preko porculanskih kruna i estetike do stomatologije općenito, govori stručnjak te dodaje:
- Kad vidim stanje, pacijentu predložim ono što je najbolje. Dam mu vremena da razmisli, objasnim mu bazične stvari sasvim logično. Recimo, znaju doći pacijenti koji žele implantat ili hoće most, ali sve ovisi od situacije. Ako imate zube koji su već istrošeni, ići ćemo na krune, ako imamo dobre zube, a fali jedan, idemo na implantat. Zašto je bolje? Pa zato što ima dovoljno kosti za implantat... Treba objasniti zašto je nešto bolje i tako pacijent shvati, razmisli i normalno, prihvati. Naravno, ovisi koliko osoba želi uložiti u svoje zdravlje, objašnjava dr. Velić.
U Africi je imao doticaj s različitim društvenim slojevima.
- Dolazili su ministri koji su milijunaši, da ne kažem da su neki i milijarderi... Vrlo su zahtjevni, znaju da su bogati i da mogu tražiti sve i normalno, traže prvu klasu. Dosta su informirani, a djecu šalju na studije po Americi, neki i u Englesku... Bili bi i članovi njihove obitelji, pripadnici visokog sloja, a znali su dolaziti i ambasadori... Međutim, kad to vidite, osjećate potrebu pomoći i onima drugima i to je lijepa stvar: pomoći. Pomagao sam svakome, i našim ljudima, neki su tijekom korone zapeli dolje bez novca, neki bi se našli na proputovanju kroz Afriku, priča dr. Velić.
Pacijenti su mu znali biti i pripadnici afričkih plemena.
- Oni imaju bolje zube jer se bolje hrane, jedu manje šećera, a i zubi im se bijele zbog kontrasta u odnosu na boju kože. Ali, na to prvenstveno utječe ishrana, zdraviji su, dok ljudi koji žive u gradovima uzimaju hranu pomiješanu s antibioticima, hranu iz uvoza i to se osjeti u zdravstvu i u zdravlju zubi, ističe dr. Velić koji se sjeća i jedne anegdote:
- Kad sam bio mlad, došla je gospođa s bebom iz jednog plemena. Dijete je počelo plakati i njoj je bilo sasvim normalno da ga podoji ispred mene, a meni je bilo neugodno pa sam se okrenuo. To su te kulturološke razlike. Nema skrivanja, slobodniji su, uspoređuje stomatolog.
Ističe kako dosta liječnika napušta Južnu Afriku i Mozambik, idu po Europi, Australiji, dosta su traženi po svijetu. Međutim, ne događa se to samo u zdravstvu, svi sektori pate jer se odlazi u Australiju, Englesku, Novi Zeland... Za hrvatsko zdravstvo ima riječi hvale.
- U Africi je privatno zdravstvo jako skupo, a državno je vrlo slabo... U Hrvatskoj je zdravstvo dobro, mislim odlično... Puno ga kritiziramo, ali cijela Hrvatska ima dobro zdravstvo jer kad vidite u svijetu koliko nešto košta, da ne kažem u Americi, kako je teško doći do zdravstvene usluge, a ovdje svatko ima pristup zdravstvu! Mnogi ne znaju kako se u drugim zemljama u svijetu tome ne pridaje važnost ni poštovanje. Normalno, mi u Hrvatskoj nastojimo poboljšati situaciju u zdravstvu, ali Hrvatska je dobra, komentira dr. Velić.
Napadi i kriminal normalni
Još neke stavke idu u korist Lijepoj našoj u odnosu prema Africi.
- Također, školovanje u Africi isto tako košta, a mi koji u Hrvatskoj dobijemo dobro školstvo besplatno, mi sa strane malo više cijenimo sve što je džabe, mi sa strane otvorimo oči i ne možemo vjerovati kolika je kvaliteta i da netko nešto daje besplatno! Možda mi stručnjaci ovdje manje zaradimo, ali zato imamo i manje troškove. Međutim, u Africi je puno kriminala. Ne možete izaći na ulicu bez straha da će vas netko napasti, otmice i napadi su tamo normalne. Mislim da nitko od Južne Afrike do Mozambika nije bio više od 7 godina a da nije imao iskustva s pokušajem otmice ili da ga netko nije napao, prijetio oružjem... U Južnoafričkoj Republici stalno vladaju neke napetosti, ima nasilja... Istina, ima i ljepota, ali i dosta negativnih pojava. Primjerice, normalno je da vas napadnu s pištoljem i uzmu vam auto. Nego, nije problem što vam uzmu auto, nego vas mogu ubiti ili ozlijediti. Srećom, toga kod nas ovdje nema, nekad se nešto dogodi, ali to je minimalno, nije vrijedno spomena, priča dr. Velić koji je i sam bio žrtva napada:
- Imao sam novi terenac Mitsubishi jer svi tamo voze velika auta, putevi nisu dobri kao ovdje... Prepad funkcionira tako što obično izađu dvojica s pištoljem... Supruga mi je toliko bila šokirana da nije smjela spavati u kući. Nisu me ozlijedili, ali to je jedna trauma Afrike. Volim Južnu Afriku, ali stopa kriminala toliko raste... Inače su jako bogati po zlatu, dvije trećine svjetskog zlata dolazi iz Afrike, a nemaju struju, imaju problema s opskrbom strujom, meni je to bilo neshvatljivo! Ostaju samo velike kompanije, mnogo je nezaposlenih i ako rade, rade za vrlo male plaće pa je normalno da vam doma dvoje troje ljudi radi u kući, da vam čiste, kuhaju, peru... Sve je tamo pravljeno odvojeno. Ostala je ta kolonijalna kultura koju vidite u Mozambiku: imate poseban ulaz za osoblje i za vlasnike, svi su stanovi tako raspoređeni... Naša je kultura drugačija i mi to ne shvaćamo, kaže dr. Velić.
Sretao je u Africi i sunarodnjake.
- Bili su to uglavnom pomorci koji bi bili presretni kad bi vidjeli nekog našeg. Sad je malo ljudi iz Hrvatske u Južnoj Africi, a sve zbog nesretnog kriminala. Više je Hrvata dolazilo 1960-ih, a bilo je i onih koji su dolazili prije i poslije Drugog svjetskog rata... A, sad dolaze pripadnici više klase u lov, ribolov... Ali, malo tko ili nitko ne dolazi da bi pokrenuo neki posao ili slično. Jer, relativno je skupo doći, otići, naći smještaj, prije je bilo puno lakše. Sad se dosta naših ljudi vraća. Upoznao sam jednu gospođu koja radi ovdje u hotelu, živjela je u Johannesburgu, a došla je početkom 1990-ih. Koliko znam, Dubrovkinja je i sad je malo traumatizirana jer je živjela u Johannesburgu u velikoj kući, a sad se vratila u Dubrovnik u 60 kvadrata! Naravno, nije lako osigurati isti standard kao dolje... Naime, mi živimo u kući koju smo kupili od nizozemske ambasade, tu su živjeli diplomati, imao sam četiri kupatila, a sad u Banićima živim u ‘kućici‘, to će i djeci biti neobično jer je ovdje sve manje, ne krije stomatolog.
U Južnoj Africi su svi čuli za Hrvatsku zahvaljujući reprezentaciji pa kaže dr. Velić da su Vatreni najbolji ambasadori Lijepe naše, a i Mundijal se 2010. održao upravo u JAR-u.
Stekao je dojam da su krivolovci u dogovoru s vladajućim pa su nažalost na neki način ‘zaštićeni‘ i tu se ogleda korupcija.
Ostalo mu je volje, entuzijazma i radnog elana za djelovanjem u Hrvatskoj.
- Mislim da imam dovoljno energije i da radim s dobrom, lijepom i perspektivnom ekipom koja može napraviti više, cilj nam je imati još bolju uslugu. Imam sreće da poznajem Anu Bekić koja je vrhunski stručnjak, dugo poznajem obitelj Bekić, cijenim ih kao stručnjake. Tu je i naša jako dobra asistentica Amela Čeljo... Drago mi je što možemo pokazati što možemo, mislim da će ova klinika rasti i da ćemo moći pomoći svima. Bilo bi lijepo kad bi i moja supruga došla raditi jer ima veliko iskustvo u maksilofacijalnoj kirurgiji jer u Africi rade dosta operacija, napominje dr. Velić.
Njegovi korijeni ga vuku domovini, a i inače svako ljeto dolazi u Dubrovnik sa ženom i djecom, a želja mu je da mu se i obitelj trajno preseli na hrvatski jug.
- Osjećam se dobro u Dubrovniku, tu sam odrastao, gajim veliku ljubav prema Dubrovniku i gledam svoju šansu u gradu. Odlučili smo da obitelj dođe ovdje, da bude u Europi, da pored ljepote Afrike, djeca budu malo bliže kući... Djeca su beneficirana već time što govore razne jezike, engleski, portugalski, francuski, a pomalo i hrvatski... Najstarija kćerka ima 14 godina, ovo drugo dvoje 10 i 9 godina, volio bih da dalje nastave školovanje u Hrvatskoj. Ne vidim razlog da ne budu presretni, a već su sretni. Mislim da bi mogli dati svoj doprinos za Dubrovnik u nekoj budućnosti... Išli su u američku školu, sad idu u francusku... Moja žena i djeca se, kad dođu tijekom ljeta ovdje, osjećaju slobodno, osjećaju sigurnost... Kad je moja supruga prvi put vidjela naše more i da su otoci tako blizu, pomislila je da to nije jezero?! Jer je u Africi sve daleko, velike su distance. Ako idete na neki otok, trebate prijeći barem 50 kilometara! Ovdje je sve blizu, a naša je obala predivna, oduševljeno poručuje stomatolog koji jedva čeka da mu dođe obitelj.
Do tog trenutka, vrijedno radi. Centar ima sklopljeni Ugovor s HZZO-om tako da je u tijeku upis pacijenata, a već je doktor primio prve pacijente u Dubrovniku. Drago mu je da su vrlo zadovoljni uslugom.
- Baš smo nedavno završili jedan estetski postupak, a nema većeg zadovoljstva kad odradimo i kad vidimo zadovoljstvo pacijenta, mojoj sreći nema kraja! Dođe mi da pacijenta zagrlim zato što je dobar i što tako dobro surađuje. Kad je pacijent sretan, ja se uz njega osjećam velik, zaključuje dr. Velić uz čiji optimizam i pristup sve postaje hakuna matata!