Dovoljno je zatvoriti oči i probati pronaći put do druge sobe. Sve će se sudariti s vama, činiti se kao prijetnja. Tako svi možemo bolje razumjeti osobe koje su nepovratno izgubile vid. Teško je, ali u ljudskoj je prirodi naći način za izboriti se sa svojom teškoćom. O tome najbolje može posvjedočiti naša sugovornica, Rosa Matić, predsjednica Udruge slijepih Dubrovačko-neretvanske županije.
Borba za obespravljene
Rođena slabovidna, u malom hercegovačkom selu koje nije imalo previše empatije prema djevojčici s naočalama, uz majku požrtvovnu i upornu da od kćeri učini samostalno čeljade, Rosa je odrasla u samosvjesnu i veselu ženu koja je završila srednju školu i zaposlila se, udala i postala majka. Njen životni put bio je prepun trnja, ali je svaku prepreku savladala. Danas se, osim za prava slijepih osoba, bori za sve obespravljene, posebno zlostavljane jer je, na žalost, i sama u braku bila zlostavljana.
- Iz kuće treba izdvojiti zlostavljača jer kakva je to sigurna kuća kad moram ići raditi a djeca u školu, a i jeftinije jeodvojiti jednu osobu nego njih troje ili četvero – kaže Rosa, a obje se slažemo da bi baš bilo zgodno da se svi nađu u jednoj kući pa možda i međusobno pomlate. No, tema nam je ovaj put život slijepih osoba, pa je važno reći da je ova udruga najstarija na području Dubrovačko-neretvanske županije.
- Sretni smo što nemamo mladih i djece – ističe. To je za svaku udrugu koja okuplja ljude sa zdravstvenim teškoćama odlična vijest. Njihova tajnica Dubravka Džamonja, jednako kao i Rosa, punim srcem radi svoj posao, dodaje naša sugovornica, jer jako dobro zna kako je bilo njenom tati, također slijepoj osobi. U takvom zajedništvu mogu pomoći svima koji su suočeni s gubitkom vida, zbog čega je udruga i osnovana. Trenutno broje oko 140 članova.
Lice majke
- Kao maloj su mi se rugala djeca zbog naočala. Danas nije tako, a nažalost, sve je više djece s posebnim potrebama. U mom djetinjstvu bila sam jedina s naočalama u razredu, a ni učitelji nisu bili educirani. Moja mama je bila jako uporna, pa me upisala u srednju školu 'Vinko Bek' u Zagrebu. Odradila sam radni vijek kao telefonist u Croatia osiguranju – kaže Rosa, koja je danas u mirovini. Vidi samo na jedno oko, 0.5 posto.
U korona krizi život im otežava činjenica što im je najvažniji dodir, koji se sada nikako ne preporuča. Iz tog su razloga i ove godine otkazane njihove Dalmatinske igre koje su bile prekinute samo u ratu.
– Dok se ne budemo mogli popipati, nećemo ih moći organizirati – uvijek s daškom humora pojašnjava Rosa. - Bez da se dotaknemo ne možemo znati koji je razmak između nas. Pričekat ćemo bolja vremena – kaže pomirljivo. Svoju je sljepoću oduvijek prihvaćala vrlo razborito. Za sličan primjer uzima svoju prijateljicu koja je oslijepila s 27 godina, kao mlada žena i majka. Izgubila je vid zbog glaukoma, na koji Rosa stalno upozorava i apelira na preglede, te kaže kako tog glaukoma prije nije bilo, a sada 'ima svega'.
– S njom mogu razgovarati o svemu. Obje se često pitamo kako osobe, slijepe od rođenja, zamišljaju stvari. Što je u glavi te osobe koja ne vidi od rođenja, kako zamišlja zgradu, nečije lice, boje? Ta moja draga prijateljica meni sve opisiva ono što ja nisam vidjela u životu. Recimo, list od neke biljke, kakve je boje i oblika – kaže Rosa, koja je u djetinjstvu još vidjela pa je, recimo, zauvijek zapamtila lice svoje majke. Tek 2009. navukla joj se mrena na oko na koje je još vidjela, pa je teško hodala niza skale jer joj se sve mutilo i postala je nesigurna.
– Ja vam odlično funkcioniram na poznatom terenu. Ljudi me pitaju kako se tako krećem, a govorim da ne vidim – smije se Rosa. – Na poslu sam kolegama pravila kafe, fotokopirala, a moje bi prijateljice rekla da bolje odradim neki posao nego oni koji vide. Rekli bi da više pazim – kazuje s osmijehom.
Rosa zasad ne treba pomoć bijelog štapa ili psa vodiča, ali potpuno slijepa osoba ne bi se mogla kretati poput nje, pa ni na poznatom terenu.
Prava i briga za slijepe
– Doživljavala sam svega i svačega, ali dragi Bog je uvijek sa mnom i uvijek me čuva. Sad kad je korona, uvijek se čekaju redovi ispred butiga. Meni nije problem čekati, ali kad pitam tko je zadnji, ljudi se šale pa kažu da sam ja. Onda pitam tko je prije mene, a oni kažu 'svi'. Nekad sam takve stvari prihvaćala jako emotivno i plakala za svaku sitnicu, ali onda sam rekla 'više, Rose, plakat nećeš'. Onda kažem 'gosparu, ja Vam ne vidim, a da krenem ući u ljekarnu, Vi bi me možda napali da nije moj red'. Objasnim, pa ljudi razumiju – govori Rosa, koju više boli ljudsko nerazumijevanje nego vlastita sljepoća. – Ostalo mi je jako teško i što se nisam izborila da mi se prizna srednja stručna sprema u mojoj firmi, mada se u drugim filijalama priznavala.
Pogađa je i što je slijepim osobama u Hrvatskoj inkluzivni dodatak manji nego u zemljama u regiji, što nije pravedno. Svakome bi bilo lakše da su ljudi jedni prema drugima više razumni i ispunjeni ljubavlju umjesto frustracijama.
– Imali smo u udruzi jako puno radionica, a ljudi to i ne znaju. Mnogi misle, 'a što će oni jadni, slijepi', a kakvih smo sve radionica prošli! Recimo, pisanje na laptopu koji ima govornu jedinicu. Ja ga nemam jer je užasno skup. Sva su pomagala za slijepe užasno skupa. Govorni mobitel košta 2.600 kuna, pa govorna vaga, tlakomjer... – kazuje Rosa. Mnogima nije poznato da slijepe osobe jako puno čitaju knjige, i to zvučnom tehnikom.
- Hrvatski savez slijepih ima svoju knjižnicu, a mi 'slušamo' knjige – govori Rosa, pa uspoređuje Hrvatsku s Njemačkom, gdje su joj radili roditelji, i gdje se o nekoj osobi, kad izgubi vid, pobrinu sve ustanove koje odrade svoj dio posla. – A u nas toga nema! Nema ni psihosocijalne pomoći, nego se ljudi povuku u kuću i padnu u depresiju. U nas slijepe osobe ne mogu dobiti ni govorni sat, pa ja često kažem 'dajte mu barem sat, koliko puta vi videći pogledate na sat?' A on mora pitati koliko je sati. Nemaju ni brigu ni podršku. Znali su ljudima napisati da vide jer su imali stare papire, a nisu ga ni pogledali, pa bi se mi žalili. Ma katastrofa. Gdje god možemo, Dubravka i ja pitamo, zovemo i tražimo – kaže Rosa, veliki borac za pravdu, presretna što ima isto takvu borbenu i požrtvovnu tajnicu u udruzi.
Zrno ljubavi
Rosa Matić živi u Novoj Mokošici. Butiga, banka, pošta i ambulanta su joj blizu. Grad Dubrovnik stavio je na ulaz u zgradu rampu jer su u njenoj zgradi tri osobe s invaliditetom.
– Grad je kupio i kombi, isto Libertasov, možda ste ga negdje sreli. Kad trebam na pregled u bolnicu, zazovem, kombi dođe po mene i odvede me na Medarevo, a poslije vrati u Mokošicu. Do udruge idem autobusom jer me dovede ravno do Pila. Naše prostorije su u ulici Marojice Kaboge u Gradu. Nama slijepima je svugdje lakše ući nego osobama u kolicima. Meni je dovoljno da se malo držim za vas. Potpuno slijepi stave ruku na rame pratitelja jer osjete kad pratnja čini skale. Kad je bio rat, ja bi k'o munja sletila u podrum, a ljudi koji vide bi strugali laktovima zidove i pitali me kako sam tako brza – smije se Rosa. – Mi ne volimo kad nam se miču stvari jer volimo naći nešto tamo gdje smo ostavili. Tako se lakše snalazimo.
Ono za što se Rosa izborila, što je drugima možda sitnica, ali njima je velika stvar, opisuje ovako:
- Naplaćivali su nam u bankama 4 kune za dizanje gotovine na šalteru, a mi se jednostavno ne možemo služiti bankomatima.. Zazvala sam centralu misleći, ništa me ne košta, idem ja pitat'. Žena mi je rekla da su primili moj upit, a ja sam mislila 'dobro ajde, to je svakako uzalud, ali neka sam pitala, sad mi je lakše'. Kad za dva-tri dana zovu oni i kažu 'Vi ste u pravu, oslobodit ćemo Vas plaćanja, samo pokažite iskaznicu udruge'.
I tako se to riješilo, jer je netko imao empatiju, razumijevanja i zrno ljubavi. A samo to nam je svima potrebno.