Kad je Petru bilo 15-tak godina, majka je u njegovom ruksaku pronašla marihuanu. Dok sjedim na kafi s tom staloženom ženom i njezinim suprugom, Petrovim ocem, ona kaže kako im se tada svijet srušio.
Sin im je išao u drugi srednje i popustio je u učenju. Otac je bio pomorac i nije bio tu, a majka je primijetila promjene u sinovom ponašanju. Nije više išao ni na treninge. Kad je ugledala 'travu' i nargilu u njegovom ruksaku – za koje je on, naravno, tvrdio da su prijateljevi – sve joj je bilo jasno. Znala je da su u gadnom problemu i odmah se uhvatila u koštac s njim. Ali nije tada slutila koliko će njihov put biti dug i mukotrpan. I da jest, naravno da kao roditelji nikad ne bi odustali; danas, kad Petar ima 22 godine, svjedoče o svom i njegovom putu koji je na kraju zapravo bio blagoslov za cijelu obitelj.
Razaranje
Ali cilj je tada još bio daleko. Petar se nije zadržao samo na marihuani; na techno partyjima konzumirao je speed i ecstasy, probao je i kokain, jedino ga je heroin 'zaobišao'. On se 'zabavljao', pao je treći razred i bio jedino fokusiran na to kako se domoći novca. Nestajale su stvari iz kuće. Otac mu je zaprijetio da će ga izbaciti. To je jednog dana i učinio, ali kaže da je to tada bila greška jer nisu imali pravo rješenje za njega. Iskreno kaže da je samo htio 'otkinuti taj uteg koji ih je vukao na dno'. Petrovo drogiranje utjecalo je na cijelu obitelj, počelo ih je razarati. Patio im je brak i patilo je mlađe dijete.
Sve je postalo sivo.
Majka je obilazila institucije koje pomažu ovisnicima i njihovim obiteljima, ali rezultata nije bilo. Vodili su ga i psihologu, državnom i privatnom, i opet ništa. Kako je vrijeme odmicalo, Petar je bio u sve lošijem stanju.
– Naš sin je uvijek bio svojeglav, gurao je po svome, nikad nije prihvaćao savjete. Većinom bi rekao 'da, da, u pravu si' i opet napravio po svom. Bilo je jako teško s njim. Više puta smo znali dolaziti u sukob radi tih njegovih neprihvatljivih ponašanja. I prijatelji bi nam rekli da mu moramo postaviti granice, a mi to nikako nismo mogli. Puno puta sam mu znao reći da to tako neće ići i da ću biti prisiljen jednoga dana, kad napuni 18, izbaciti ga iz kuće – svjedoči njegov otac. - Nekad se nije htio ni dignuti iz kreveta i poći u školu, pa ni onda kad je već imao tri jedinice i prijetilo mu je da padne razred. Nikakvu volju nije imao za učenje. Jednom prilikom, kad je bez mog znanja otuđio moj mobitel, išao sam u policiju, a oni su mi rekli da to ne mogu prijaviti kao krađu jer je to stvar koju je iznio iz našeg obiteljskog doma. To mi je prelilo čašu – kazuje otac, smiren i čvrst čovjek koji bez suvišnih emocija iznosi njihovu tadašnju situaciju. – Rekao sam mu da spakuje svoje stvari, istušira se, naspava i ujutro nestane iz naših života. Kad je to čuo, spakovao se u roku pola sata i rekao 'evo vam ključ, ja odlazim'. Živio je kod prijatelja mjesec dana i onda smo se sažalili i primili ga natrag u naš dom. Nadali smo se da će završiti školu. Mnogi roditelji na prvo mjesto stavljaju školu i posao, a zapravo je zdravlje njihove djece najbitnije. Ovisnici (bilo da je riječ o drogi, kocki, alkoholu ili možda internetu) su bolesni, a to je bolest duha i duše i njima zaista treba pomoć. Ali kako im pomoći... Tek kad smo došli do Zajednice Cenacolo, spoznali smo što trebamo napraviti kako bi pomogli našemu sinu i cijeloj našoj obitelji. I kad je došao taj dan da mu ponovo trebamo zatvoriti vrata našeg doma, jer je uporno odbijao priznati da je ovisnik, te je nastavljao svoj neuredni život, mi smo već bili spremni na taj korak. Tu nam je pomogla zajednica u kojoj smo susreli mnoge obitelji koje su već imale slična ili ista iskustva s ovisnicima u svojim obiteljima, a to su nesebično u svojim svjedočanstvima podijelili s nama. Ovaj put smo znali što i zašto to činimo – kazuje otac.
Popustljivost je propast
Cijela ta situacija prije Cenacola potrajala je oko godinu i pol dana. Dok sjedimo za stolom i gledamo se u oči – a rijetko se susreću tako iskrene oči kao kod njih – pitam ih jesu li bili strogi u odgoju svoje djece.
- Nismo bili strogi. Bili smo puni razumijevanja i jako popustljivi – čvrsto odgovara otac, sagledavajući sebe u istini, kakva je tada bila. – Zabranili bismo mu nešto na sedam dana, a već isto popodne to bi mu bilo dozvoljeno. On je znao da nismo dosljedni i uvijek bi to iskoristio. Kako se ponašati prema njemu, naučili smo zapravo tek u zajednici Cenacolo – kazuje. – Većina roditelja koji na kraju završe tu gdje smo i mi došli, imaju ista svjedočanstva – nisu bili dosljedni, bili su preblagi u odgoju. Ne kažem da djecu treba tući, nego ako se nešto zabrani, onda je to zabranjeno. A mi smo bili premekani. Tako je bilo i s izlascima. Ako smo mu rekli da dođe do 11 navečer doma, njega ne bi bilo do 1. Nazvali bismo ga, a on bi rekao 'u ulici sam'. U kojoj više ulici, i tako satima. Na kraju se više ne bi ni javljao na mobitel – svjesni su danas svojih pogrešaka.
– Treba ih grliti i ljubiti, ali biti dosljedan – danas rezimira mama.
Sve se promijenilo kada su došli u Zajednicu Cenacolo, a i taj dolazak je priča za sebe koju valja ispričati.
Zajednicu Cenacolo osnovala je 16. srpnja 1983. godine, na Gospu od Karmela, časna sestra Elvira Petrozzi, danas poznata kao Majka Elvira, i to u jednoj ruševnoj, napuštenoj kući dobivenoj od grada na korištenje, u gradiću Saluzzo, u pokrajini Cuneo u Piemontu na sjeveru Italije. Danas broji 87 kuća u cijelom svijetu, jednu od njih i u Međugorju. To nije samo mjesto oporavka i socijalne skrbi, nego škola života, jedna velika obitelj gdje se prihvaćena osoba može osjetiti kao kod kuće i na taj način pronaći vlastito dostojanstvo, ozdravljenje rana, mir u srcu, radost življenja i želju da voli, predstavljeni su na svojoj službenoj web stranici.
- Nakon godinu i pol dana te muke s njime, sjedili smo u Orsana i ugledali u prolazu don Marinka Šljivića i don Roberta Čibarića. Sinulo mi je da njih još nisam kontaktirala – kaže majka, koja se u to vrijeme bavila samo jednom mišlju: tko bi im mogao pomoći izvući sina iz pakla droge. Nakon što odlasci ni u jednu instituciju socijalne skrbi nisu dali rezultate, proširili su potragu. Tada se, doslovno, upleo Bog i doveo ih do svećenika, a onda i do Zajednice Cenacolo.
Dobili smo nadu
- Kad smo već obišli sva vrata, ostali su nam još oni. Nakon što je don Marinko došao u nas doma, trebalo je još godinu dana da se sve odvije u dobrom smjeru jer ni mi još nismo bili spremni, nismo shvaćali da njemu treba pomoć te vrste – govori majka. – Suprug je čak u jednom trenutku rekao da bi najradije ostao u Africi, da više nikad ne dođe doma. Krenuli smo na susrete roditelja zajednice u Međugorju, a već prvi dan, kad smo prešli preko one kapije, dobili smo nadu. Shvatili smo da je to pravo mjesto za nas, u nadi da ćemo dovesti i sina.
Petar je živio svoj 'paralelni život', a oni su uporno odlazili na susrete roditelja Zajednice Cenacolo u Međugorje. Nisu tada bili ni u vjeri ni u molitvi. Išli bi tu i tamo na misu, a nisu imali pojma što rade tamo, kažu sasvim iskreno.
Petrovu mamu je u zajednici jedna mama pitala moli li krunicu.
– Isti sam dan kupila krunicu. Ta mi je mama rekla da će svi u Cenacolu moliti za Petra, ali da je majčina molitva najjača. Javila sam mužu na brod da i on treba moliti krunicu.
- Dobio sam ženinu poruku na Indijskom oceanu – sjeća se njezin suprug. - Sjetio sam se da mi je jedan prijatelj poklonio krunicu da me čuva na putovanjima. Ta je krunica, koja je baš iz Međugorja, vazda putovala u mom kuferu, obišla je svijet nekoliko puta. Kad je moja žena rekla da trebam moliti krunicu, izvadio sam je, stavio je na krevet i gledao. Nisam znao kako se moli. Onda sam otišao na internet i naučio – smije se otac. – Prvi put sam je izmolio i jedva čekao drugi dan da nastavim... Privukla me je kao magnet – dodaje.
U Cenacolu su im rekli da, ako oni kao roditelji čvrsto odluče da im dijete uđe u zajednicu, da će se to i ostvariti. Na prvu nisu razumjeli što se time htjelo reći, ali su onda shvatili da to znači biti dosljedan u svojim odlukama, čak i onda kada vam dijete plače da je gladno i žedno, da će se ubiti, optuživati vas da ste 'nikakvi roditelji', a sve su oni to doživjeli – i preživjeli.
- Zatvorili smo mu vrata svojeg doma i rekli da može doći kad se odluči poći u zajednicu. Gledali smo druge mladiće kako dolaze u Cenacolo, a naš nikako da se odluči. Utješio nas je naš voditelj koji je rekao 'što teži ulazak, duži ostanak' – kaže mama.
– Naš je sin pokušavao više puta doći doma, a mi bismo zvali policiju. Zvao bi nas i slao poruke da smo nikakvi roditelji, da je on gladan i žedan, a mi smo rekli da nas uvijek može zazvati ako želi poći u Cenacolo. To je bio jedini put do izliječenja – svjedoče Petrovi roditelji.
Petar je danas sretan
- Odlasci u Međugorje oblikovali su i nas kao roditelje i to je njega zapravo zbunilo. Do tada popustljivi, dobili smo snagu da budemo dosljedni. Više nije bilo onih roditelja na koje je on naučio i koje je lako manipulirao. Sad smo zauzeli čvrst stav i tako stajali, a njega je to šokiralo. Roditelji su tu ključni – kazuje ovaj dubrovački bračni par.
– Rekli su nam u zajednici Cenacolo da budemo sretni jer smo privilegirani što smo tu. Nismo shvaćali što su time htjeli reći, čime smo mi to privilegirani, pa naš sin je ovisnik! Dok nismo čuli druge roditelje koji su govorili da su njihova djeca na psihijatriji, u zatvoru, jednome je cura trudna pa sad njegovi roditelji imaju tri problema, a ne jedan... Tek smo onda razumjeli značenje tih riječi.
Na koncu se ostvarilo ono što su htjeli - Petar ih je molio da ga odvedu u Cenacolo. Bilo mu je dosta života u tami, vječne potrage za novcem i drogom, dugova i začaranog kruga. Ondje je već tri i pol godine. Školuje se, stekao je prave prijatelje, nasmijan je. Nedavno su, kaže njegova majka, proveli neko vrijeme sa svojim sinom koji je danas istinski zadovoljan i sretan mladić. Kad se ugledaju, zagrle se. Postali su cjelovita obitelj.
- Svaku subotu idemo na susrete roditelja zajednice Cenacolo u Međugorje. Kad sjednemo u auto, ne treba nam ni muzika jer komuniciramo, dijelimo dan, zajedno molimo krunicu. Cjelovita smo obitelj. Naš je brak puno bolji i čvršći nego je nekad bio, a naš je sin Božji dar – kaže mama. Svi su se zajedno, preko križa svog sina kroz veliku kušnju, vratili vjeri. Sa suprugom danas pomaže mnogim roditeljima koji imaju djecu ovisnike. Savjetuju ih, održavaju tribine i ističu da se nitko ne treba stidjeti ako u obitelji ima ovisnika, već se odvažiti o tome razgovarati i potražiti pomoć.
