Neki nas zovu da im damo lekadol, a i ludi pozivi iz hotela nam ‘dižu’ promet

Ljudi su to koji spašavaju živote. Ako ste prvi put ugledali njihova lica u službenoj odjeći, vrlo je vjerojatno da vam nije bilo dobro; riječ je o djelatnicima Hitne pomoći, timovima koji ‘lete’ upomoć kad situacija traži hitnu intervenciju jer je opasna po život.

Mi smo ih krenuli upoznati ‘na vrijeme’, dok nam je još dobro i hitna pomoć nam, barem po pitanju zdravlja, zasad ne treba. Zatekli smo ih u objektu koji je baza Hitne pomoći ispod Opće bolnice Dubrovnik, maloj zgradi koji već na prvi pogled vapi za obnovom. Nikolina Duper, glavna sestra ustanove Zavoda za hitnu medicinu, dočekuje nas sa širokim, ohrabrujućim osmijehom - točno je ona vrsta osobe koju želite čuti na telefon kad imate hitan slučaj.

Treba znat bacat grah

S Nikolinom u razgovoru saznajemo da se jedan tim Hitne pomoći, koji dežura 12 sati, sastoji od troje ljudi - vozača, liječnika i medicinskog tehničara.

- Rade svi sve, jer je teško razdvojiti doktorski, medicinski posao i što je posao samo vozača jer su to takve situacije - kaže Nikolina.

- Kad ljudi nazovu, mi smo oni koji jurimo na lice mjesta. Naši su timovi mnogima bili spas u zadnji čas, ali ima i onih koji zovu bez velike potrebe - dodaje Nikolina, koja svoj radni dan provodi ‘u bazi’, javlja se na hitne pozive i predaje intervencije.

- Nekad rečem da treba znat’ bacat grah’ jer kad zazvoni telefon, treba procijeniti je li nešto zaista hitno ili nije. Nekad na telefonu bude velika panika, a na licu mjesta nije ništa strašno. Zna biti i obrnuto - smiren glas na telefonu, a na terenu ‘drama’. Ljudi različito reagiraju u takvim situacijama. Ima ljudi smirenijih, a ima i paničara - opisuje Nikolina.

- Od poziva do izlaska tima na hitnu intervenciju smije proći najviše dvije minute. Do mnogih adresa u Dubrovniku nije lako doći zbog prometnog kolapsa, iako naši vozači dođu svugdje gdje treba. Problem je Babin Kuk, Gruž, područje oko stare gradske jezgre, pogotovo ljeti. Sve se zakrči i uglavnom je svaka ulica problem.

- Tu su i zgrade s nekoliko katova u kojima nema ili ne radi lift. Naši su timovi i nosačka služba, jer osim što nose opremu tešku i 10 kilograma, često nose i pacijenta koji mora u bolnicu. Tu je važan taj timski rad. Natovare se i nose, tu grabi tko što stigne. Nađu se i ljudi iz familije koji pomognu, iako se često dogodi da nitko ni s kim nije u dobrim odnosima. A kad se i nađe netko tko bi mogao pomoći, taj ima diskus herniju - u polušali, ali zapravo ozbiljno, iznosi Nikolina, izuzetno otvorena i iskrena oko problematike svoga posla.

- Uglavnom pacijenta nose u trojicu, a na intervencijama u Gradu i po zidinama nam često pomažu vatrogasci - dodaje o ljudima koji im nikada nisu odbili pomoć. Kao što sve u Dubrovniku ima zimsku i ljetnu sezonu, tako je imaju i oni: zimi je mirnije, a ljeti je to čudo od intervencija. Bude ih i po 20 u smjeni jednoga tima, samo u gradu, a na području županije i do 100!

Spali na nas

- Hoteli nam čine ‘dobar promet’. Bude najviše bezveznih poziva. Hitna pomoć bila je zamišljena da bude samo po ‘crvenom kriteriju’, što znači za stanja u kojima je ugrožen život. To mogu biti razne bolesti ili nesreće, ali toga ima najmanje. Najviše ima situacija u kojima ispliva problem sustava, koji nije dobro posložen, odnosno gdje ne dolaze do izražaja doktori obiteljske medicine, patronažne službe i domovi koji nemaju službu koja vodi računa o njihovim pacijentima - iznosi Nikolina. - Na kraju se sve svede na Hitnu medicinsku službu, odakle ljudi završe u bolnici, a neriješivi su. Nas je ‘pokopao’ sustav jer mi ne možemo pomoći starijim ljudima kojima treba njega, a ne dobivaju je tamo gdje bi trebalo. Mi nismo tu za njihove kronične probleme, kao što ne bismo trebali biti tu za turiste za koje je prije svaki hotel imao svog liječnika. Ti turisti tad nisu stvarali toliki pritisak na Hitnu medicinu, kao što je to slučaj danas jer su svi hoteli spali na nas - opisuje Nikolina.

- Najgore je što se broj ljudi kod nas ne povećava - dva tima su ista i ljeti i zimi i rade u smjenama od po 12 sati, pokrivajući područje od Plata do Orašca, a nekad uletimo i na tuđi teren ako nema tko poći. Zasad to ide po onoj staroj ‘Manje ljudske, više Božje’. Nekako se pokrivamo, ne događa se, srećom, sve u isto vrijeme - ističe.

- Pored naša dva tima, fale nam dva T2 tima, koji se sastoje od medicinskog tehničara i vozača. Oni bi mogli odraditi laganije intervencije, recimo prebaciti ljude koji padnu, a nema ih tko iznijeti do bolnice. Prevesti te stare ljude iz kuće do bolnice, to bi nas dosta rasteretilo i sve bismo mogli pokriti.

A ima li šanse da se to dogodi?

- Kako sad stvari stoje, nema šanse. Nema radne snage, jer i mi već muku mučimo za spojiti timove. A sve se na kraju svodi na nedostatak novca - rezimira Nikolina. - Da se to može platiti, vjerujem da bi se radna snaga našla. Mi se, na žalost, ne možemo financirati iz naših sredstava jer nismo profitabilni, ali se nadam promjenama. Kad sam počela raditi, 2006., bio je samo jedan tim Hitne pomoći, a sad su dva. Tad smo bili sastavljeni sa sanitetskim prijevozom, koji je sad pri Domu zdravlja. Iako smo rastavljeni, u dobrim smo odnosima - kaže s osmijehom. - Oni su nam jako puno valjali jer je taj sanitetski prijevoz upravo ono što nama treba, timovi s vozačem i tehničarom.

- Ljubljana se cijela oslanja na timove T2. Njihovi doktori rade u bolnici i ordinacijama i to odlično funkcionira. Tako bi trebalo biti i u nas jer Europa to već odavno radi. Tako bi naši liječnici radili u bolnici, išli bi dalje na specijalizacije i bilo bi ih više, a mi bismo radili teren - mišljenja je Nikolina.

Težak je ovo posao, osim fizički je i i jako psihički opeterećujući jer nikad ne znate što ćete zateći na terenu. Isto je tako teško raditi i na telefonu jer Nikolina, recimo, mora znati odijeliti hitne pozive od onih koji nisu hitni ili su čak lažni.

- Ljudi čak lažu i izmišljaju, događa se to češće nego rjeđe. Neki ljudi zovu da dođemo nekome dati lekadol, često nas i legitimiraju. Ljudi zamišljaju da je Hitna pomoć tu da se zazove i da mi moramo doći, iako netko samo ima febru 38 - priča Nikolina.

I liječnici Hitne medicinske pomoći slažu se da bi bilo dobro uvesti T2 timove, o čemu dr. Juraj Knezović kaže:

- Stvar je u manjku liječnika, jer se u takvim slučajevima odlučuje da je liječnik bitniji u bolnici na Hitnom prijemu nego što je možda na terenu. Ali da bi se takav sustav organizirao, treba proći dosta edukacije tehničara koji bi morali raditi stvari koje trenutno rade liječnici. To je tako organizirano u Europskoj uniji gdje, recimo, u Njemačkoj na terenu rade tehničari koji su posebno educirani. Ove godine je i u Hrvatskoj krenuo prvi dio tih edukacija - informira nas dr. Knezović, inače voditelj ispostave Hitne medicinske pomoći Dubrovnik. Mišljenja je da bi liječnici Hitne, zbog težine posla, morali imati i beneficiran radni staž.

Školovanje liječnika traje jako dugo, ustvari je cjeloživotno, dodaje dr. Antea Viljac, koja je prvo radila u obiteljskoj medicini, a onda je došla na Hitnu.

Dr. Tonija Depola uvijek je interesirao rad na Hitnoj pomoći, pa se stoga odlučio postati dio njihova tima, otkriva nam.

- Smatram da za svoj budući posao trebam imati bazično znanje kako pristupiti u najvažnijim situacijama, što Hitna pomoć i jest - ističe naš sugovornik.

Čepovi oko Grada

Liječnik u prosjeku, kako kaže dr. Knezović, na Hitnoj pomoći ostaje samo godinu do dvije dana.

- Tu sam puno više od prosjeka, već skoro sedam godina. Zlobnici bi rekli da sam pobjegao do rutine - šali se dr. Knezović. I dr. Viljac i dr. Depolo također su već probili taj prosjek, što je dobra vijest za sve potencijalne pacijente - a nitko ne zna kad će na njega doći red.

Zakrčene ceste posebna su priča našega grada, o čemu su par riječi rekli vozači Hitne pomoći:

- Sami znate, zimi je bolje, ali ljeti je ‘čep’ oko Grada najveći problem - kaže Mijo Kuliš iz Dubravke u Konavlima, koji već 20 godina radi na ovom mjestu.

- Tu najviše zapinjemo. Moramo se služiti kontrasmjerom na parkingu na Buži, sve činimo da bismo što prije došli do pacijenta kojemu treba pomoć. Teško je proći, pogotovo kad zaglave tri-četiri autobusa. Nemaš kuda! - kazuje Mijo. - Nekad vozilo ostavimo na Pilama i trčimo jer drugog načina nema. Navikao sam na stres, iako su nam stresne situacije u smjeni redovne. Najteže je spašavati djecu, to na nas svih ostavi tragove. U tom momentu što znaš - ne znaš - opisuje Mijo Kuliš.

Orsat Rozić vozač je na Hitnoj zadnjih godinu i pol dana, a prije toga je 9 godina radio u sanitetskom prijevozu.

- Imam neko približno iskustvo, jer smo u Sanitetu prevozili neugrožene pacijente - kaže Orsat, kojemu je najteže susresti se s hitnim slučajevima s djecom i u prometnim nesrećama.

- Nikad ne znate što vas čeka. Na telefon nekad nešto zvuči drugačije nego što izgleda u stvarnosti - dodaje.

Moramo djelovati hladne glave

Slično sve proživljavaju i požrtvovne medicinske sestre. Sandra Hajdić radi u prijavno-dojavnoj službi, ali i na terenu, kako koju smjenu.

- Teže je na telefonu jer je cijela procjena na meni, a nikad ne znam što se točno tamo događa. To je veliko psihičko opterećenje. A na terenu, kad krenemo u auto, idemo s mišlju da očekujemo najgore, a nadamo se najboljemu! - kazuje Sandra. - Kad dođemo na lice mjesta, moramo djelovati hladne glave, ne smijemo se voditi emocijama. Stresno je, ima svega, a najteže je s djecom. Dok pacijent ne dođe u bolnicu, strepimo što će biti. Onda obično sjednemo tu za stol i razglabamo što smo učinili, a moglo je možda biti još bolje. Ovo nije posao o kojem prestaneš misliti kad dođeš doma. Prestaneš govoriti, ali ne prestaneš razmišljati - iznosi Sandra.

Anica Ćališ se kao medicinska sestra zaposlila odmah nakon srednje škole - 1. srpnja 2019., pamti i datum.

- Ovo mi je četvrta godina ovdje. Htjela sam nešto dinamično i brzo, nisam htjela bolnicu i rutinu. Htjela sam ovo dok sam mlada i dok mogu - govori Anica. - Najteže mi pada vrijeme od dojave do dolaska do pacijenta jer se uvijek spremamo na najgore. Poslije terena obično napravimo evaluaciju i razgovaramo što smo mogli drugačije napraviti. Srećom, doma se opustim, ne nosim te misli sa sobom - kaže Anica.

Dok smo sjedili s ekipom u pripravi, nije se dogodio nijedan hitni poziv. Popričali smo u miru, popili kafu i primijetili kako među njima vlada izuzetno prijateljska i kolegijalna atmosfera, presudno važna u timskom radu koji ne može biti uspješan bez dobre suradnje.