Tko bi rekao da je prošlo pet desetljeća?! Ko da je jučer bilo!- najčešće se danas u auli dubrovačke Gimnazije na Pločama čulo među učenicima bivšeg "matematičkog" 4-d razreda koji su maturirali davne 1973.godine. Bilo ih je tad 25 u tad najmanjem gimnazijskom razredu. Jedan od njih (pripadnik Hrvatske vojske i sudionik Domovinskog rata Bato Jovanović) više nije živ, a nakon proteka vremena samo s dvojicom bivših kolega nisu uspjeli stupiti u kontakt. Većina još uvijek živi od Pelješca do Konavala, a nemali broj u Zagrebu te inozemstvu. Zanimljivo: izdvajali su se i po tome što su imali samo šest učenica, odnosno većinom su bili muškarci, dok je u ostalim odjeljenjima, a tako je i danas, bilo obrnuto. Za razliku od učenika ostalih odjeljenja koji su se okupljali jednom u desetljeću, oni su to činili dodatno svakih pet godina. Iako su živjeli skromno, mnogi su radom i zalaganjem postigli zavidne karijere i ostvarili etablirane karijere: čak osmero je upisalo elektrotehniku, mnogi su postali cijenjeni sveučilišni profesori i uspješni poduzetnici, među njima su fizičari, liječnici, doktori znanosti, a zanimljivo je kako ih desetak još uvijek aktivno rade i ne pomišljaju o mirovini iako im je vrijeme. Od onih koji su "opravdali izostanak" spominju Mariju Đurić Senegović koja čeka deveto unuče i zbog skrbi o unucima te činjenice da djeca šire posao na Austriju nije mogla doći, a zbog obiteljske situacije nije došao ni Miljenko Miloslavić.
Razrednica je bila Ana Tomljanović kojoj su bili prva generacija i još je živa: s njom su dogovorili video-kontakt zoomom. Trenutačno je na Krku i prisjetili su se tih lijepih dana. Sjetili su se i 17-dnevne ekskurzije vlakom u Rusiju, a vodila ih je profesorica Anka Jelavić. Sjetili su se da su, kao ni jedna generacija, svi se "utrpali" u pet auta te pravac Molunat gdje su ih kolege koje su već položile vozački odvezle na izlet kao proslavu mature.
-Rano sam se udala i dobila djecu ali su me cijeli život "vukli" obrazovanje i kultura te sam radila i u Muškom đačkom domu, a bila pročelnica u gradskom Odjelu za prosvjetu i kulturu- rekla nam je Ana (Zanoni) Medo, dok je Nikica (Pamić) Vrhovac je skoro cijeli život radila u RIZ odašiljačima:
-Sad sam u debeloj mirovini, a RIZ je bio pojam u svijetu a na kraju je, žalosno, završila u stečaju, a odašiljače više nitko ne radi. Naša je generacija bila vrlo ambiciozna- ističe gospođa Nikica, a jedini liječnik u razredu Ruža Težulat rezimira:- U sjećanju često kontaktiram sa svim kolegama, ali izravno baš i ne. Mnogi su vani, a kad se susretnemo o svemu popričamo. Mislim da su mnogi mnogo postigli, pomagali se i družilo, što nas ispunjava zadovoljstvom.
Profesor Davor Ljubimir smatra da su mnoge školske kolege postale uspješne:
- Predavao sam u srednjim školama, Američkom koleđu i na sveučilištu te, premdasam uvijek kontaktirao s najboljom populacijom Dubrovčana, uživao radeći s njima, ali držim da su ranije bila vremena kad su generacije bile mnogo ambicioznije. No, druge su životne okolnosti jer smo živjeli u smirenijim vremenima a sad je nepredvidljivost puno veća..
Poduzetnik Zvonko Ljutić ima više firmi širom svijeta a stalno živi u Švicarskoj:- Mislim da sam uspio i više nego sam htio, ali sam, priznajem imao i sreću u životu, živio u više država i na kraju došao u Švicarsku. Eto, "potrefilo" mi se u pravo vrijeme. Htio bih da je i u mome Dubrovniku kao što je u Švicarskoj a tamo im kažem da su oni bili barbari dok smo mi bili najuređenija zemlja na svijetu. Danas je to Švicarska. Mi smo bili ambiciozni i stoga smo uspješni, ali održavam kontakte s domaćim stručnjacima i znam da širom Hrvatske imamo mladih, kvalitetnih ljudi.
Bivši učenici koji su "prohodali" 1972. i maturirali te kratko nakon mature se vjenčali su Petar Mirošević i Marija (Gavranić) Mirošević. Kažu da većinu kolega susreću po gradu:- Radujemo se što su došli neki školski prijatelji koju ovdje ne žive. Ponovno smo se susreli i prisjetili davnih i lijepih dana, ali nismo pravili računali minule godine...da nas ne uhvati jeza!
Katica Perušina Vigurić je kao ekonomist zbog posla otišla u Kutinu, a potom u Zagreb gdje je radila samo u Ini i tu dočekala mirovinu:- Voljela bih da sam radila u svom gradu, ali sam se prilagodila i pronašla pozitivne elemente koje život nudi. Mislim da tako treba: prilagodimo se, idemo dalje a za prolivenim se mlijekom ne plače!
-Želio sam postati pomorac, ali iako nisam nastavio obiteljsku tradiciju, cijeli sam život radio u pomorskoj kompaniji, našoj "Atlantskoj plovidbi". Umirovljenik sam već pet godina i mogu reći da uživam!- ekonomist Dubravko Kaminski, dok je njegov školski kolega Frano Luetić radni vijek proveo u zračnom prometu:- Prije petnaest dana okupili su se svi razredi iz generacije 1973. ali se posebno radujem da se na okupu našao tadašnji najmanji razred. Bili smo iznimno nadaren razred i mislim da smo jako mnogo doprinijeli našem društvu. Što reći nego da se nadam kako ćemo se iznova naći na okupu za 55. obljetnicu mature!
Nakon svega smo doznali kako se Đuro Drobac, koji još radi Institutu za fiziku, istinski "uželio našeg malog razreda", a slično su rekli i svi ostali.
