Don Marinko Šljivić 35-godišnji je župnik župe Sv. Obitelji u Novoj Mokošici koja broji čak 7.500 vjernika. Iako nemaju pastoralni centar, don Šljiva, kako ga zovu, pobrinuo se za uređenje nekadašnjeg Opskrbnog centra gdje okuplja mlade. Rođen u Kraljevoj Sutjesci, u Srednjoj Bosni, Šljivić je s obitelji ratne 1993. preselio u Čapljinu. Kao kandidat Dubrovačke biskupije, pohađao je Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu gdje upoznaje mons. Matu Uzinića, tada rektora bogoslovije. Nakon Filozofsko-teološkoj studija u Splitu, magistrirao je na Teološkom institutu Ivan Pavao II. za brak i obitelj na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, na temu „Uzroci, posljedice i prevencija fizičkog i psihičkog nasilja u obitelji“.
- Kad sam poslan ovdje, neki su prijatelji i kolege komentirali: Ajme, majko, kud baš tamo! To mi je stvorilo inat pokazati da je stvorena pogrešna slika o Mokošici. Po meni je ovo najsigurniji dubrovački kvart. Djeca se igraju po igralištima, takvima kakva jesu, a uvijek netko gleda s prozora zgrade ili nebodera. Imamo puno big brothera. Mokošica je poput sela u zgradama - sve se zna, svi su blizu. Mnogi je promatraju kroz prizmu Torcide, kao problem, a ja vam mogu reći da su ti dečki sasvim uredni i pristojni te da su me nakon godinu i pol dana susreta s njima, oduševili.
Čime su vas to torcidaši oduševili?
Nedavno je jedan od njih stradao na motoru, pitali su me možemo li moliti za njega, dolazili su na svete mise, toliko su bili uporni da sam se divio njihovoj vjeri. Vidio sam ih u posve drugom svjetlu. Veliki dio njih je nastavio dolaziti, vidim da su prilično otvoreni mladići koji imaju svoje borbe i probleme. Kad bi imali sportske i druge društvene sadržaje, ne bi imali vremena za dangubljenje. Mnogi govore o animozitetu Boysa iz Stare Mokošice i Torcide iz Nove Mokošice, ali moje je iskustvo s njima pozitivno.
Je li istina da ste bajker?
Naš je život obilježen s puno susreta, ljudi iz tebe izvlače energiju, teško je biti 24 sata na raspolaganju. Nakon takvih dana fantastično mi je bilo navečer, kad mobitel ne zvoni, sjesti na motor do Stona i natrag. Mogao sam isprazniti svoj um. Bila je to svojevrsna relaksacija, sloboda, a sad zaigram stolni tenis ili nogomet s mlađima. Prije tri mjeseca sam se riješio velikog motora, yamaha MT 07. Čovjek stari, sad vozim mali piaggo medley do grada.
Koliko ove godine imate prvopričesnika i krizmanika?
Za 30-ak učenika trećih razreda, koji su lani trebali primiti sakrament, imali smo dogovoren datum krizme 27. ožujka, ali smo to odgodili u dogovoru sa Stožerom civilne zaštite. Novi datum je 24. travnja. Nakon Uskrsa ćemo odrediti datum za 28-ero drugaša koji se ove godine trebaju redovno krizmati. To će vjerojatno biti na ljeto. Imamo čak 50-ak prvopričesnika koji će se pričestiti 15. svibnja.
Moraju li prikupljati pečate nakon svake mise? Čemu taj običaj, nije li on pokazatelj nepovjerenja?
Da, prikupljaju. Sretan sam i blagoslovljen što većina krizmanika dolazi na mise, ali ima i onih koji nikad ne bi došli. Krizmanici i roditelji znaju da sam otvoren za njih. Ukoliko netko misli da nije potrebno dolaziti, ne može ili ne želi, ako je netko prisiljen da bi susjedi lijepo mislili o njima, recite mi, ne morate dolaziti. Naći ćemo neko rješenje. Ali, ako prihvatite norme, bilo bi vas lijepo ponekad vidjeti. Jedna žena je godinama dolazila na zdenac odbačen od svih, kad nikoga nije bilo, po najvećoj žezi. Jedini susret na tom zdencu s čovjekom, koji je bio Bog, promijenio joj je život. To je Samarijanka na Jakovljevom zdencu. Da nije dolazila na taj zdenac, nikad Ga ne bi susrela. Ako djeci i mladima kažem da ne dolaze na zdenac, isključio sam mogućnost susreta s Njim koji je promijenio i moj život. Tako sam sretan kad vidim da je netko od njih susreo Onog koji je promijenio mene, a nema susreta bez Njegove blizine. Moja mogućnost da ih malo stisnem, neke doista promijeni.
Kad će Mokošica dobiti 'pravu' crkvu i godinama najavljivani pastoralni centar?
Mnogo je važnija živa zajednica i ako je stvorimo, jednog dana će sigurno i crkva biti izgrađena. Zaludu nam građevina ako nitko u nju ne dolazi. Moj je zadatak stvarati živu zajednicu, a nadam se da će onda doći i građevina, crkva koja je srž. Idejno rješenje Alfaplana predstavljeno je prije 12 godina. Tada su svi bili oduševljeni, ali sve je stalo i volja je splasnula. Salezijanci su pošli jer nisu imali dovoljno prostora za rad. Uz podršku Dubrovačke biskupije i tadašnjeg biskupa Mate Uzinića, pokrenuti su neki koraci. Još je dug put pred nama, ne samo oko dozvola koje treba ishoditi, nego i sredstava, ne živimo baš u idealnom vremenu. Sad smo u vakuumu, čekamo novog biskupa koji će dati završnu riječ. Nadamo se da će ovaj projekt prihvatiti kao i biskup Uzinić. Nadajmo se da ćemo dobiti novog biskupa u sljedećih nekoliko mjeseci.
Tko će biti novi biskup?
Ima mnogo onih koji bi to htjeli biti, ali mislim da odgovor na to pitanje još nitko ne zna. Vjerujem da ima dobrih kandidata, a Duh Sveti će nam providjeti nekoga tko će iznad svega ljubiti čovjeka i Crkvu u koju je poslan. Nije ovo laka biskupija.
Zašto?
Zahtjevna je zbog veličine, prostire se od Konavala do Lastova. Deset godina sam svećenik Dubrovačke biskupije a još nisam bio na Lastovu. Postoji i manjak zvanja. Neke su župe to već osjetile. Kuna na Pelješcu, na kojoj sam i sam bio, sad je pod Trpnjem. Trebali bismo moliti za duhovna zvanja. Moje se zvanje rodilo iz obitelji, jer su mi dva mamina brata svećenika. Ni po čemu nisam bio poseban, od mene je bilo puno sposobnijih, boljih i pobožnijih, i ima ih, ali sam bio otvoren. Toliko je mladića koji bi bili bolji svećenici od mene, samo treba probati. Što sam ja znao s 14, ma nisam znao ni s 20 godina kad sam studirao, ali me Bog bodrio u odluci staviti se na raspolaganje svijetu u kojem živiš i u kojem predstavljaš Krista. Bog kojem sam povjerovao, gdje god je došao, liječio je, tješio, ljubio, nikad nije osuđivao.
Nakon Želimira Puljića, što je Mate Uzinić donio ovoj Biskupiji?
Kao što je Želimir u teškim ratnim vremenima ovdje bio melem i podrška svećenicima i vjernicima, tako je i Mate u vremenu u kojem je došao donio novi duh i zamah, osobito kod mladih. Susret hrvatske katoličke mladeži pokrenuo je rad s mladima u našoj Biskupiji. I dandanas beremo plodove tog susreta. Kad je on bio biskup nisam bio svećenik, ali sam čuo pohvale na račun Želimira. Za biskupa Matu mogu reći da je doista bio otac. U podne i u ponoć je bio dostupan svećenicima i to smo osjećali. Osjećamo žal zbog odlaska, kao što inače osjećate na rastancima. Pratimo ga molitvama. To je za njega iskorak i vjerujemo da je sposoban donijeti Rijeci ono što je ovdje donio. U Dubrovačku biskupiju je došao mlad, sad ima desetogodišnje iskustvo biskupa.
Papa Franjo kaže da obitelj treba biti u središtu društva i Crkve. Počela je godina obitelji. Koje su obiteljske vrijednosti ugrožene?
Zvali su me iz jedne obitelji oko pet na čaj. Spustili se susjedi koji žive kat iznad i počeli moliti krunicu, među njima i djevojčica od pet godina. Mislim da se izgubila molitva u obitelji, a bez nje se udaljimo. Nije to krivica oca ni majke, nego životnog ritma. Od današnjeg se čovjeka jako mnogo traži. Nametnut je brzi ritam, što više trčimo, to više kasnimo. Danas je najdragocjenije vrijeme. Zakinuti smo za vrijeme s obitelji. Nedjeljni ručak i euharistija su doista blagoslov. Gdje nema reda, tu nema sklada, a onda ni mira. Kako bi bilo dobro kad bismo pokušali zajedno doručkovati, pa poći skupa na misu, umjesto da pustimo jedno dijete da spava do 10, drugo do podne, da svatko jede u svoje vrijeme, usput poljubi majku jer ide na kavu, a obitelj se uopće ne vidi, ne poznaje se. Obitelji ponovno trebaju vratiti red. Je li to moguće? Ne znam, ja sam svećenik i teško mi je odgovoriti. Obiteljima nije lako, nekad mi je neugodno ljude pozivati i na roditeljske sastanke jer znam da nemaju vremena.
Magistrirali ste na temi zlostavljanja u obitelji.
Dolaze mi obitelji s poteškoćama, pred rascjepom, pokušavamo ih povezati. Kad postanemo solo igrači, individualci, obitelji dolaze u opasnost. Gubi se povjerenje, supružnici se udalje, a tko najviše pati? Djeca. Moramo suosjećati jedni s drugima, živjeti u zajedništvu. Brak je savez. Muž i žena jedno drugome daju veru, a korijen te riječi je u vjeri, povjerenje. Kaže se: „Primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i moje vjernosti, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, dok nas smrt ne rastavi“. U tom kontekstu, postoji ugovor ili savez koji bi trebao trajati vječno, ali postoje i paragrafi u ugovoru koje trebamo poštovati, a guramo ih pod tepih. U radu s obiteljima sam primijetio da muškarcu najteže pada kad dođe doma umoran i vidi suprugu nezadovoljnu i nesretnu zbog onoga što on radi. To je muškarcu jako bolno i čini mu se da nije ispunio svoju ulogu. Za ženu je najbolnije kad joj muškarac ne kaže da je voli, da je ljubljena. Onda ona gubi samopouzdanje. Ove dvije stvarnosti su vrlo jednostavne, volio bih napraviti istraživanje o tome. Kad bi žena rekla mužu da je sretna zbog onog što on radi, a to ne mora nužno biti savršeno, i kad bi muž s vremena na vrijeme rekao ženi: Ja te volim, ljubim te i sretan sam što postojiš…
Što Crkva poručuje žrtvama i je li dovoljno glasna u osudi zlostavljanja? Lani smo imali 171 prekršajnu i 17 kaznenih prijava zbog nasilja u obitelji?
Crkva ne može sama. Što ću ja kad mi se netko ispovjedi, a mene veže ispovjedna tajna. U razgovoru mogu sugerirati kako bi to bilo dobro prijaviti, ali ako meni institucije ne pomognu, nemoćan sam. Jako je važna mreža pomoći, od zakonodavne vlasti do Crkve koja mora dati podršku. Neprihvatljivo je da netko tko je zlostavljan u braku to prešuti, da kaže – možeš trpjeti, pa izdrži. Nitko nema pravo zlostavljati drugoga, nitko! Nitko nema pravo na drugoga dignuti ruku. Često rješavamo posljedice, a ja mislim da bismo trebali raditi na uzrocima, počevši od vrtićke dobi. Ako je dijete u obitelji zlostavljano, najčešće ono postaje zlostavljač. Talijani to nazivaju 'ciclo di violenza', krug nasilja. To znači da bih ja ovdje i u školi, na satu Vjeronauka, kao i ostali u obrazovnom sustavu trebali ohrabriti dijete koje vidimo da je u strahu, kako bismo presjekli taj krug. Stalno govorimo o reformi školskog sustava. Trebali bismo više pažnje posvetiti individualnim razgovorima. Ova župa ima 7.500 vjernika. Ovdje sam sam, radim u školi, predajem na fakultetu, ne mogu svo vrijeme posvetiti ovome, ali u susretima s najranjivijima, s djecom, sa ženama, mogu barem potaknuti, treba nam i pomoć institucija. Kad bismo imali još jednog svećenika ovdje, bilo bi super.
Možda možete pokrenuti kampanju podrške žrtvama obiteljskog nasilja, poput kampanje '40 dana za život'?
Istina, ali to iziskuje puno posla i čitav jedan tim, ali nije isključeno. Dubrovačka biskupija je s Dubrovačko-neretvanskom županijom napokon otvorila sigurnu kuću. To je ogroman korak. Bio sam u Australiji, tamo se izdvajaju ogromni novci u tu svrhu, a kod nas šteka. Mi smo tek u 2021. dobili sigurnu kuću.
Nedavno ste na Vijeću za prevenciju Gradskog kotara Mokošica tražili uklanjanje uvredljivih grafita.
Nadam se da ću s Torcidom to napraviti kad se stvore uvjeti i kad nam institucije daju dozvole. Naša udruga mladih koja nosi ime Sv. Ivan Pavao II, broji 57 članova. Volio bih s njima i udrugom navijača Torcida cijeli taj dio kad se uđe u Novu Mokošicu, gdje su sad ispisane neprimjerene poruke i ružne psovke, ispisati pozitivnim porukama: dobro je činiti dobro, zaboravio sam na zlo pa ga dobrim vraćam,… To ne možemo raditi na svoju ruku, čekamo dozvolu institucija. Nisu primjerene poruke usmjerene protiv bilo kojeg naroda ili vjere.
Što je s porukom ispisanom na tom zidu: Nikad zaboraviti, nikad oprostiti?
Dijete sam rata, ostali smo bez svega, kuća nam je bila spaljena, protjerani smo. To ostavlja posljedice. Moj je otac preminuo prije četiri godine od raka, ali sam siguran da je taj rat najviše na njega utjecao. Preko noći je ostao bez svega. Bio je otac četvero djece. Kad razgovaram s ljudima koji su bili zatočeni u Morinju, ne mogu im govoriti o tome što ja osjećam jer su prošli drugačiju torturu, ali će od mene uvijek čuti da se isplati oprostiti. Onaj tko oprosti, mirno može leći! Ja sam uspio izmiriti obitelji dvoje zaljubljenih koji nisu iste vjere. Sve sam učinio da pokažem da ljubav sve nadilazi. Božja ljubav ne poznaje naciju, ona je je iznad svega. Kovan sam u drugačijoj kovačnici, ali teško je iz svoje perspektive govoriti ljudima koji su ostali bez nekoga svoga. To je sklizak teren.
Postoji li dovoljno socijalne kohezije u pandemiji, solidarnosti prema starijima i ugroženim skupinama društva?
Naša udruga mladih pokazala je brigu za starije u prvom valu pandemije i pred Božić, nosili smo hranu kome je trebalo, htjeli smo pokazati da nisu sami. Iz obzira prema najranjivijim skupinama, treba poštovati mjere stožera civilne zaštite.
Što kažete na povorke slobode, na građane koji traže ukidanje mjera jer ih one ugrožavaju ekonomski i društveno? I njihovi su argumenti valjani.
Razumijem da je ljudima dosta, ali strpimo se još malo. Vjerujem da ćemo do Božića o koroni govoriti u prošlom svršenom vremenu.
