Kapelica svetog Ivana Krstitelja na Srednjem Konalu postoji već stotinama godina i u nedjeljno jutro zvonjavom poziva vjernike na svetu misu. O njoj već desetljećima brine Tereza Dražić, a kako je blagdan sveca proslavljen 24. lipnja, bila je to prilika da saznamo nešto pobliže o kapelici za koju znaju svi stanovnici Konala.
UVIJEK RADO POSJEĆENA
- Briga o kapelici išla je s koljena na koljeno. Uvijek se netko iz obitelji Joba i poslije Dražića brinuo o njoj. Čija je bila u startu, ne znam – rekla je gospođa Tea. – Kapelica je uvijek bila rado posjećena, od starih vremena. Osobno mogu reći da je više davala ljudima nego ljudi njoj, a među njima i ja, koji su se o njoj brinuli i održavali je da ne bi totalno propala – dodala je.
- To je jedna neobična kapelica, bolje rečeno crkvica jer prelazi dimenzije kapelice. Ljudi kad dođu i slušaju svetu misu, uglavnom izađu sasvim drukčiji u pozitivnom smislu. Ja sam zaključila da je ona nama toliko s ljubavi puno dala, a mi njoj vjerojatno isto jedan dio. Ona je mene i odgajala kroz ove drage svećenike koji su dolazili. Što god bismo pitali, oni su nam objašnjavali i učili nas, prije ili poslije mise. Moram istaknuti don Jerka Sutona, koji s toliko požrtvovnosti dolazi služiti svete mise. Nije mu se teško dignuti rano i doći iz svećenikog doma, dođe pješke, radostan i nasmijan i lijepo po starinski ljude uvede u bogoslužje.
- Moram reći i da je crkvica imala velikih problema, u ratu je pogođena granatom. Zvonili su oni sa Srđa, a ja sam odozdo i doletjela je granata i dosta je oštetila. Kad sam naslijedila posao u kapelici, stvari su bile toliko urušene, a ona ima vrlo vrijednu povijesnu baštinu, još iz staroga Dubrovnika. No, na koja god sam vrata kucala, nijedna se nisu otvorila. Na žalost, a možda i na radost! Čudom, ogromna slika koja prikazuje svetog Ivana s Bogorodicom, Kristom i svecima i koja je pogođena kad je bilo granatiranje, zahvaljujući jednu trećinu vjernicima, a dvije trećine tadašnjem ministru Biškupiću, ta se slika sačuvala – sjeća se Tereza Dražić.
– Mislim da je ta slika donesena iz Italije kad su Jobi došli jer je talijanska škola. Kad je tu prolazio put i kad se kopalo u vrtu kraj kapelice, našao se reljef iz 12. stoljeća koji prikazuje armenskog svetoga Vlaha, bez Dubrovnika na ruci, a nalazi se u kapelici. Slika se spasila, okvir se restaurirao pro bono, a izuzetno je star i lijep. Čudom nekim, sve se nešto rješava. Na kapelicu je pala ogromna grana u vrijeme korone, vatrogasci su došli i ustanovili da se ništa nije slomilo - kazuje.
BARJAK SVETOG IVANA IDE PRVI PUT U PROCESIJU
– Godinama se skupljalo za barjak svetoga Ivana koji će prvi put poći u procesiju kad bude blagdan svetoga Vlaha. Ja sam se, hodajući po groblju, što zbog svojih, što zbog drugih, nagledala te plastike i vijenaca koji se bace za dva dana, to su sve bačene pare. Zamolila sam ljude da jedan dio sredstava daju za popravak kapelice i ljudi su se odazvali.
Tako se skupilo za restauraciju ogromne slike, za barjak i za krpljenje krova. Moj prvi susjed koji se doselio do kapelice je o svom trošku uveo struju dok se ona cijela ne uredi kako treba i restaurira jer je puna vlage i treba joj obnova. Ali pošto se otvara i u funkciji je, ona ipak izdržava i sve je mlađa jer sve stariji ljudi dolaze i izlaze mladi. Meni reču ljudi 'mi se ovdje osjećamo ko doma'. Donatori su sve stariji ljudi malih prihoda, ali to sve treba tako biti. Ovi što se nisu odazvali, njihova stvar, iako su puno toga mogli napraviti jer je ova kapelica vrlo vrijedna baština, povijest i umjetnost – zaključila je Tea Dražić.