Sklonost naoružavanju sve je očitija u regiji, kućni arsenali odavno nisu rijetkost, a slučajevi poput beogradskog masakra u osnovnoj školi, svaki put nas iznova podsjete koliko je opasno vatreno oružje bez kontrole. O porastu naoružavanja kao svjetskom trendu govorila nam je viša asistentica Institut društvenih znanosti u Zagrebu doc. dr. sc. Nikolina Hazdovac Bajić.
- Porast naoružanja u općoj populaciji zapravo je svjetski trend. U tome, naravno, prednjači SAD gdje u prosjeku odrasli civili posjeduju više od jednog komada vatrenog oružja po osobi. Takva široka dostupnost i rasprostranjenost oružja u tamošnjem društvu izaziva velike probleme u općoj razini sigurnosti. Ako govorimo o našem kontekstu, situacija je još daleko od toga. Međutim, ovaj trend porasta potražnje i nabave oružja među civilima sigurno svjedoči o nekakvom osjećaju nesigurnosti koji postoji. Istraživanja pokazuju kako je osobna sigurnost primarni razlog nabave oružja. Ljudi se osjećaju sigurnije ako imaju oružje, često ne razmišljajući o tome koliko ono može biti opasno za njih same ili druge u njihovoj blizini. A svijet u kojem živimo u posljednjim je godinama prošao kroz različite globalne šokove – migrantske krize, pandemiju, rat Rusije i Ukrajine i ekonomske i socijalne krize koji su ovi događaji izazvali - kazala nam je Hazdovac Bajić.
Podsjetila je kako građani RH još imaju i vlastitih trauma od rata.
- Suvremeni svijet brzo se mijenja, a mi kao obični građani često smo izgubljeni, osjećamo egzistencijalni strah i imamo potrebu zaštititi sebe i svoje bližnje. Mediji, ali i popularna kultura (kroz filmove, serije, knjige, računalne igrice) često pojačavaju dojam da je svijet na korak od potpune katastrofe i da do društvene anomije može doći preko noći. Ekonomska i fizička nesigurnost pogoduju i ksenofobiji, snažnijoj unutargrupnoj solidarnosti, autoritarnoj politici i krutom tradicionalizmu i konzervativizmu.
Ako se ovoj situaciji doda i konzumerizam i komodifikacija svega, onda oružje postaje tek još jedna stvar koja se može prodati i na kojoj se može dobro zaraditi. U Hrvatskoj, premda imamo zapravo jako uspješnu tvrtku koja proizvodi oružje, još uvijek imamo i prilično kompliciranu proceduru kojom se dobiva pravo na kupovinu oružja, a koja može trajati i po nekoliko mjeseci. No, s druge strane, kao i većina naših propisa, nije potpuno jasno definirana i neujednačeno se provodi pa se može na neki način „izigrati“. Najviše se, prema dostupnim podacima, oružja izdaje u svrhe lova te u svrhu bavljenja sportom, a na trećem mjestu je samoobrana. Budući da MUP nije sklon izdavanju oružja u samoobrambene svrhe, veći broj građana zapravo traži oružje u svrhu lova, a da se lovom uopće ne bave jer znaju da će tako lakše dobiti dozvolu - kaže Hazdovac Bajić:
- Uz sve to, svijet i društva u kojima živimo podijeljena su oko različitih pitanja, odnosno, pitanje posjedovanja oružja i regulacije pravila nabave oružja jedna je od onih tema oko kojih se ljudi polariziraju. Istraživanja koja su provedena u vezi s tim u SAD-u pokazuju kako su stavovi oko posjedovanja oružja i regulative vezane uz to u značajnoj mjeri povezani sa stavovima o političkim, ekonomskim i svjetonazorskim pitanjima - zaključuje naša sugovornica.
A kako se nositi sa situacijama kad se dogode pucnjave, kako zbrinjavati ranjenike ozlijeđene od vatrenog oružja? I to je pitanje potaknuo slučaj masovnog ubojstva u Srbiji.
Ravnatelj dubrovačke Opće bolnice, dr. Marijo Bekić, ima iskustva rada sa časnicima hrvatske vojske oko rana od metaka, o čemu drži i predavanja.
- U Republici Hrvatskoj se ponekad događaju takva vrsta ozlijeđivanja vatrenim oružjem. Određeno iskustvo, ne samo iz vremena Domovinskog rata, nego i iz poslijeratnog razdoblja ima Opća bolnica Dubrovnik pa i ja kao opći kirurg odnosno traumatolog. Imao sam pacijente koji su imali ustrijelne i prostrijelne rane prsnog koša i ekstremiteta. Nije to nešto s čim se kirurg ne susreće u redovnom radnom vremenu i svom radnom vijeku. Rane se tretiraju ovisno o dijelu tijela: je li to ekstremitet ili središnji živčani sustav ili parehimni organi. Recimo, ratne rane imaju određene specifičnosti, one su vezane uz zone ozlijeđivanja. Hrvatska je nažalost jedna od svjetskih zemalja koja ima iskustva s ovakvom vrstom ozljeda, naše zdravstvo baštini ta iskustva iz Domovinskog rata i određeni broj liječnika koji danas radi također ima iskustva iz Domovinskog rata tako da je to, nažalost, nešto čime smo se posobni nositi, imamo iskustva s takvom vrstom ozljeda, pojašnjava sugovornik.
Otrkiva kako se takve rane tretiraju:
- Koliko sam vidio, u slučaju tragedije u Beogradu, spominju se ozlijede nekoliko dijelova tijela, ozljede glave i lokomotornog sustava. Te rane se primarno zbrinjavaju, ako se radi o ekstremitetima, pozornost se obraća na neurocirkularni status i tretira se kombinacijom antibiotika i vanjskih fiksatorima, a ako se radi o parehimnim organima ili mozgu, središnjem živčanom sustavu onda treba, ukoliko je ugrožen sam organ i njegova vitalna funkcija, odstraniti zrno. Mada to uvijek nije preduvjet. Primjerice, ima puno ljudi, sudionika Domovinskog rata koji primjerice trebaju ići na pretragu magnetne rezonance iz drugih razloga, a koji je ne mogu napraviti radi gelera u tijelu pa povremeno imamo pacijente koji traže da im se geleri odstrane kako bi mogli obaviti pretragu. Ako je došlo do rane na glavi, šanse za preživljavanje ovise o osobi, to je individualno, ako je riječ o osobi mlađe životne dobi, šanse su veće, ali sve ovisi u kojoj zoni je ozljeda. Oporavak ovisi od osobe do sobe, nakon operacije je svakako potrebna i fizikalna terapija, ovisno o dijelu tijela. Ono što govorim na predavanjima u Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić”, najgore su mentalne rane koje ostaju, tjelesne rane se oporave, ali mentalne rane su najgore i one prate dijete kroz cijeli život, kroz odrastanje i zrelu dob, poručuje dr. Bekić.