- Rođen sam i odrastao u Gradu, uvijek sam volio dolaziti u Knežev dvor i druge muzeje, tada nije bilo razvijene muzejske pedagogije, nikoga tko bi objašnjavao, pa si kao dijete 'lutao' sâm. Životni putovi su me odveli na studij arheologije na Sveučilištu u Zadru, završio sam diplomski i upisao doktorat. Bio sam uvjeren da ću se baviti arheologijom, a onda sam se spletom okolnosti vratio u Dubrovnik i usmjerio na muzejsku pedagogiju, priča Bruno koji je od 24. lipnja 2019. djelatnik Dubrovačkih muzeja, odnedavno sa stručnim ispitom.
Pojednostavljenje građe
Među devet unutarnjih jedinica tu je i Pedagoški odjel koji djeluje u sva četiri muzeja Dubrovačkih muzeja. Ponosni su jer su izdali 13 edukativnih publikacija prilagođenih različitim dobnim skupinama i 3 didaktička materijala za najmlađe posjetitelje.
- U pripremi radionice prvo vidimo što ćemo unutar određenog postava uzeti, to nije nužno, ali obično se građa pojednostavi za određenu dobnu skupinu. Najprije krećemo od proučavanja literature, razgovaramo s kustosom koji vodi odabranu zbirku, a ja konzultiram voditeljicu Pedagoškog odjela Dubrovačkih muzeja profesoricu povijesti i engleskog jezika Aleksandru Pitešu, višu muzejsku pedagoginju. Tako organiziramo radionice gdje stečena znanja djeci možemo prenijeti za kreativan i njima zanimljiv način. Primjerice, u Pomorskom muzeju izloženo je pet brodoloma iz pet različitih razdoblja i svakome je trebalo proći osnovu, od povijesnog okvira do važnosti izloženih predmeta, objašnjava Bruno.
Najmlađe skupine bile su djeca u dobi od pet godina, a najstarije studenti preddiplomskog studija Povijest Jadrana i Mediterana s dubrovačkog Sveučilišta. Sjeća se jedne anegdote s vrtićkom djecom.
- Djeca su stala kao ukipljena na vedutu Dubrovnika prije potresa iz stalnog postava na polukatu. Prepoznala su Grad i vidjeli da nije kao danas. Postavljala su brojna pitanja, a na kraju smo se ispred vedute zadržali dobrih 20 minuta. Nevjerojatno je koliko ih je taj jedan izložak privukao!
U planu je i radionica za odrasle o običajima za Božić i Novu godinu u Dvoru vezane za kneza. Djeci, pa i odraslima, najinteresantnije je oružje, a vole djeca ući u tamnicu Zmaj u Dvoru. Učenicima trećeg razreda dao je jednom pojednostavljeni tlocrt Dvora gdje bi oni zabilježili koju su prostoriju obišli, gdje se što nalazi i gdje su trenutno. Jedna vrlo angažirana grupa je u Pomorskom muzeja crtala, izrezivala razne amfore, spajala ih i lijepila. U lijepom sjećanju mu je ostala i trogodišnja djevojčica koja se tijekom Noći muzeja pridružila skupini starijih od prvog do šestog razreda i slušala kako čitaju strip o Orlandu i kako Bruno govori! Bila je izvrsna slušateljica! Brunu je i nedavni odlazak na Šipan s djecom bio genijalan. Tema je bila brodolom dubrovačkog jedrenjaka Svetog Jerolima koji je potonuo u Suđurđu.
- Dio izvađenih predmeta izložen je u našem Pomorskom muzeju i htjeli smo da djeca iskuse muzeologiju: poput kustosa su trebala prepoznati predmete, pa smo ih plastificirali, a uz fotografije su se našla i pitanja koja se odnose na predmet, prepričava Bruno.
Kritike su dobrodošle
I kod najmlađih se mogu prepoznati afiniteti prema povijesti.
- Najbolje se to osjeti kad djeca osim pitanja imaju i pokoju kritiku, onako iskrenu, bila pozitivna ili negativna na moj rad u cijelosti ili na neki dio radionice, predavanja. Zaista, njih treba osluškivati. To je jako dobro jer vidiš da oni 100 posto sudjeluju, otkriva Bruno koji upravo na temelju tih kritika poboljša radionicu tako da brojni razgovori prethode, ali i nastaju nakon radionice.
- Za razliku od mlađih, srednjoškolcima više treba da se zainteresiraju, ovisno o prethodnim navikama. Odmah se vidi ima li netko iskustvo odlaska u muzeje, oni saslušaju, a oni koji nemaju tu naviku, njima je tlaka što su uopće došli! Ako ih profesor kvalitetno pripremi, onda ide bolje, a ako je došao samo da ih dovede, odmah vidiš njihovu nezainteresiranost. Nakon toga nemaš isti entuzijazam kao kod prethodno pripremljenih koji aktivno sudjeluju, uspoređuje Bruno.
Roditelji su na kraju svega sretni, a važno je da djecu steknu naviku odlaska i boravka u muzejima. Napominje Bruno kako muzejska pedagogija postaje jedan od osnovnih kanala komunikacije s društvom. Kustos pedagog ne bavi se s zbirkama, već edukacijom ljudi svih uzrasta kako bi predstavio muzej u najjednostavnijem svjetlu i dolazak pretvorio u užitak.
- Kad pripremam radionice, zamišljam da sam dijete jer drugačije je nemoguće. Pokušavam se sjetiti što je meni kao djetetu u muzejima bilo zanimljivo i kako da to, obogaćen novim iskustvima, prenesem na djecu, da im sve bude kao igra. Ostati dijete kad si kustos, bez obzira pripremaš li radionicu za odrasle ili za djecu, jako je bitno. Mnogi se ne sjećaju što su radili kao djeca, kao da naprave rez. Ja pamtim igre koje sam igrao i sad ih primjenjujem, bilo s kolaž papirom ili kao neki oblik crtanja. Važno je zadržati dijete u sebi i onda na temelju toga planirati radionicu. Volim tu kreativnost, kad iz akumuliranog znanja treba izraditi 'kostur' i kreativno smisliti kako sve prenijeti na razumljiv način, a najzanimljivije je kad polaznici rade nešto rukama pa makar držali samo kemijsku. Taj posao ne traje od 8 do 16 sati, znam se probuditi u ponoća ili u dva da bi nešto zabilježio, priznaje sugovornik.
Tijekom koronakrize nedostajao mu je izravni kontakt s djecom i njihov 'feedback'. Kad nije na radnom mjestu, Bruno dosta čita, književnost mu je na prvom mjestu, prati i stručnu literaturu, skuplja ideje za nove radionice… Vikendom, kad nema radionica, pođe u prirodu u Konavle, Dubrovačko primorje, Pelješac jer voli biciklirati. A nakon toga opet ga čekaju avanturističke staze muzejske pedagogije.
