- Od 2005./2006. do 2017. sam radio u Robnoj kući “Srđ“, parking se zatvorio, gazda i većina djelatnika pošli su u mirovinu, a ja sam se zaposlio u Sanitatu. Ovo mi je treća godina, tako da sam relativno frešak, započinje Boris.
Svaki centimetar je ključan
Radi se u dvije smjene: od 7 do 15 te od 15 do 22 sata, a na parkingu u Robnoj kući „Srđ“ je samo jutarnja smjena. Boris s kavom započinje radni dan, opisuje to kao rutinu koja ga usrećuje. U naplatnoj je kućici, ali fizička naplata stvar je prošlosti.
- Izvan sezone nema puno posla, a u sezoni je druga priča. Nisam vozač, ali je ovdje jako zeznuto, stvarno trebaš pozorno pratiti kako ljudi parkiraju jer su mjesta uska, ali i stranci često dolaze s velikim autima. Treba paziti da parkiraju kvalitetno, unutar 'crta'. Čim jedan 'pobjegne' deset centimetara izvan, već 'gubiš' jedno mjesto, moraš prekrajati brojke na brojčaniku za slobodna i popunjena mjesta, govori Boris i objašnjava princip rada aparata za plaćanje parkinga:
- Riječ je o modernoj aparaturi i stranci često ne znaju njome baratati. Plaća se kartično ili gotovinom i onda se malo pogube pa tu uskočim po potrebi. Vjerojatno ih buni previše svjetlosti, nalijepljene su upute, ali oni i dalje po svome: neki nabijaju kartice u otvor za gotovinu, neki tiket stavljaju na ekran misleći da se plaća na 'touch'. Nitko ne zna gdje ide tiket, ali znaju gdje ide keš! Kako imam kameru u kućici, vidim što se događa, bude zanimljivo kad oni počnu 'istraživati' aparat kao da je kvantna fizika. Bilo je rijetkih situacija kad bi aparat blokirao, a tad zovemo kolege iz posebne službe jer ja nisam ovlašten dirati uređaj, priča Boris koji se naučio strpljenju:
Između muških i ženskih nema razlika u parkiranju, kaže da svi loše parkiraju! Ali, pamti neobična iskustva.
- Jedno sam jutro došao preuzeti smjenu od kolege koji je radio noćnu. Kako mi oči vazda zure svukuda, bacio sam oko na gornji plato parkinga, a između dva auta ležao je neki lik. Zapitali smo se čak je li živ, ali je spavao! Noću bude svega, ljeti pogotovo. Revelin je udaljen 'dva koraka', nećemo ulaziti u detalje kakvih je i u kakvim odjevnim i 'neodjevnim' predmetima bilo, smije se Boris.
Više ne rade noćne smjene, ali će Sanitatov zaposlenik posebno pamtiti svađe mačaka u sitne sate. Na radnom je mjestu sreo i dosta poznatih faca.
- Tarik Filipović je u Gružu imao standardno mjesto, čak je imao i preplatu. U jednom trenutku sam bio jako začuđen kad mi je došao pokojni glumac Ljubiša Samardžić sa ženom, od njega sam uzeo autogram, a dobio sam i autogram Igora Štimca… Ovdje iza Grada parkirao je jednom hrvatski nogometni reprezentativac Josip Brekalo s kabrijom njemačkih registracija, bio je s dvije cure i jednim momkom, sjeća se Boris te nastavlja pretumbavati po memoriji:
- Bilo je ovdje skupocjenih auta, Ferrarija, Porschea… To je malo škakljivo s obzirom da se znaju lupnuti vratima, ogrebati i to su neugodne situacije, bilo je svakakvih! Sanitat ne pokriva štetu koja je prouzročena od trećih osoba, a u tom slučaju jedino mogu zazvati prometnu policiju koja mora izaći na uviđaj, pojašnjava sugovornik.
Maksimalna fleksibilnost
Bilo je i onih koji nisu željeli platiti parking, ali se na kraju i 'najtvrdoglavijima' ispostavi račun.
- Na verbalnoj razini je bilo ružnih iskustava, ali nisam imao ekstremnih situacija, dođe li do njih ili eventualnih prijetnji, slobodan sam pozvati policiju, dodaje.
Znali su ga zamoliti da baci oko na malo bolje limene ljubimce.
- Vlasnik jednog Ferrarija Cabrija švicarskih tablica zamolio me je da pripazim na njegov auto. Rekao mi je da je auto koštao nekih 100 ili 110 tisuća dolara. Posao je posao, moraš imati razumijevanja, fleksibilnosti i pažnju prema nekome tko dođe sa skupocjenim autom, napominje Boris kojemu se vlasnik kasnije posebno zahvalio.
Još ima ljudi koji cijene pažnju. Ni one najmodernije aute nitko previše ne obada, ali ponekog putnika itekako.
- Imao sam zanimljivu situaciju prije mjesec i pol, dva dana. Došao je stranac s djevojkom, ali vidio sam da je nešto golemo pozadi u autu, neka šćućurena životinja. Izišla je, bila je to njemačka doga, kad se digla na noge imala je preko dva metra! Pet-šest ljudi koji su slučajno prolazili slikali su se s njom, bila je ogromna, govori Boris.
A kad nema gužve, treba se boriti s dosadom, posebno zimi.
- Grad je malo specifičan, nema puno ljudi. Naleti netko za popričati, kolege u rajonu. Malo je gadno kad su kišni dani. Onda stojim unutra gdje imam Internet, možeš pogledati film, imaš mobitel… Možeš i knjigu uzeti ako si voljan čitati, ali je problem što se za to treba fokusirati, čak i za film, a nisam takav tip, doma mogu, ali na poslu teško, vazda ti nešto povuče pozornost, otkriva Boris.
Ljeti nije vruće u kućici jer radi klima.
- Najvažnije u ovom poslu je fleksibilnost, odnos prema mušteriji mora biti maksimalno fleksibilan. Radio sam dosta poslova, čak i nešto u novinarstvu kao sportski komentator, fotograf, bavim se fotografijom, snimanjem… Da se od fotografije može živjeti, to bih radio. A što se tiče ovoga posla, nema velikog opterećenja, lagodno je i to me čini zadovoljnim. Bude dosadnih perioda, ljeto je posebna priča, ali sve moramo izgurati, govori.
S bivšim kolegom Darijom Kovaćem radio je portal Izuzetno.com koji se bavio sportom, pratili su MNK Square te NK GOŠK Dubrovnik 1919. Tako se krenuo baviti fotografijom. I sad slikava te se rekreativno bavi sportom.
- Imam vrlo dobru opremu, slikavam pejzaže, prirodu, životinje, tu i tamo ljude, sve zavisi od trenutka, fotografija je inspiracija, sekunda gdje trebaš biti savršen. A što se tiče sporta, košarka je prva ljubav, kazuje Boris kojemu je novim izazovima na poslu otvorena rampa.
