Bor koji je pao na bivšu mrtvačnicu nekadašnje Stare bolnice potpuno je uništio krov ionako derutne zgrade; s njega još vise neki kabeli, pa smo ga oprezno obilazili, da ih ne dotaknemo.
Derutna zgrada nije jedina iza blještavog Kampusa Sveučilišta u Dubrovniku; nekoliko ih je, većih i manjih, i sve su u propadajućem stanju.
Tišinu neprivlačnog, neurednog okoliša prekinuli su koraci nekog čovjeka s kaubojskim šeširom i sa saketom u ruci. Nasmiješio nam se i pozdravio, kao časkom prije i mi njega. Zastao je, ne iz radoznalosti, nego iz pristojnosti.
Čudno je da se tu susrećemo, to nije put koji nekud vodi, tek zapuštena staza kojom se može doći do male zgrade uništenog krova.
Pitamo ga što čini tu, nije valjda da živi u ovom derutnom prostoru?
Živi. U bivšoj mrtvačnici stanuju živi ljudi, baš u ovoj zgradici čiji je krov prije tri dana uništio golemi bor u padu sa svoje višemetarske visine. Bilo je to oko devet navečer, sjeća se. Dobro je gruhnulo, ali ovog ratnog vojnog invalida to nije pretjerano uznemirilo.
Smeta li Vam da Vas snimim?
- Ne smeta. Ničega se ne stidim.
Kako se zovete?
- Anto Tolić. Iz Dervente sam, ratni voljni invalid. Imam kuću na Brgatu, ne mogu uć‘ u nju. Tko će mi pomoć?
Kaže da je tu 3-4 godine, legalno. Dozvolili mu nadležni. I nije sam. Trojica su.
Kakvi su Vam uvjeti tu, mogu li vidjeti?
- Nemojte molim Vas - reče u jednom dahu, i prvi put mu oči prekrije neka sjena.
Neću, oprostite.
- Ne treba mi ništa.
Od čega živite?
- Imam mirovinu. Imamo i struju. Ima vode, ali se ne mogu tu tuširati. Zato imam prijateljicu - osmjehuje se.
Čist je, uredan. Nikad ne biste pogodili da je beskućnik. Ustvari, nije beskućnik, ali živi u takvim uvjetima.
Koliko Vam je godina?
- 68.
Ne bi mu ih čovjek dao. Odlično se drži. Posebno za nekog tko živi u ovakvim uvjetima.
- Došao sam u Dubrovnik prije 20 godina. Inače sam živio u Zagrebu, pa sam otišao u Novu Gradišku, dolje sam dobio kuću preko vojske. Skratit ću Vam priču. Došli smo ovdje i na Brgatu kupili kuću. Ja i supruga i dva sina.
U kompliciranim su odnosima. Za podstanarstvo nema novca.
- Ja sam tu jer moram - kaže.
A što je bilo s kućom u Novoj Gradiški?
- Ne mogu biti sam! A volim ovaj kraj. To se ne može kupiti.
Što ćete kad dođe zima?
- Imam prijateljica mojih godina, pozovu me na ručak. Ja sam gospodin čovjek. Snimao sam Igre prijestolja tri puta, pa Robina Hooda, bio sam vojnik, a ja inače i jesam vojnik. Bog mi je dao ovu kušnju.
I otišao je ‘kući‘. Pitat će, kaže, cimera hoće li reći koju riječ. Otključao je ulazna vrata i vratio se za par sekundi. Nije ga bilo ‘doma‘.